U vremenu kada porodice sve više zapadaju u krizu, kada komunikacija među članovima biva sve slabija, Muftijstvo sarajevsko nastoji da osmisli projekte sa ciljem jačanja porodice, osnaživanju bračnih parova, koji će na adekvatniji način odgovoriti ulogama supružnika, roditelja, ali i članova šire porodice.

Izraelski paralement - Knesset izglasao je 2. januara 2018. godine izmjene Osnovnog zakona o Jerusalemu. Za izmjene je glasalo 64 poslanika dok je protiv bilo 52 poslanika. Najvažnija izmjena je da je ubuduće potrebna kvalifikovana većina članova Knesseta - 80 članova od 120 - da bi se bilo koji dio grada Jerusalema mogao dati „stranoj stranci“. Tumačenje je da ove izmjene, koje je predložila pro-kolonistička stranka Jevrejski dom, imaju za cilj da otežaju sklapanje dogovora o dvije države sa Jerusalemom kao glavnim gradom.
Izraelski Osnovni zakon o Jerusalemu donijet je 30. jula 1980. Godine, a objavljen 5. augusta 1980. godine. Imao je izvorno četiri člana. Godine 2000. dodana su još tri člana. Njegovo usvajanje i prvu formulaciju predložio je član Knesseta Geulah Cohen, iz opozicione stranke Tehiyah, koja je predstavljala Gush Emunim kolonistički pokret. Vlada Menachema Begina smatrala je da ovaj zakon nije neophodan, jer je takav status Jerusalema već bio deklarisan. Ali, kada je zakon predložen u Knessetu, vlada ga je podržala, jer je strahovala da bi inače mogla biti optužena da odstupa od utvrđene pozicije.
Prema nezvaničnom prevodu na engleski jezik ovaj zakon sa izmjenama iz 2000. godine predviđa slijedeće. Jerusalem, „cjelovit i ujedinjen“ je glavni grad Izraela (čl.1). U Jerusalemu je sjedište predsjednika države, parlamenta, vlade i vrhovnog suda. (čl.2) Sveta mjesta biće zaštićena od skrnavljenja ili bilo kakve povrede i svega što bi moglo da vrijeđa pristup članova različitih religija mjestima koja su za njih sveta ili njihova osjećanja prema tim mjestima (čl.3) Vlada će osigurati razvoj i prosperitet Jerusalema i blagostanje njegovih stanovnika putem specijalnih fondova, uključujući specijalni godišnji grant opštini Jerusalemu. Jerusalemu će biti dat poseban prioritet u aktivnostima države. Vlada će osnovati posebna tijela za provođenje ovog dijela zakona (čl.4). Jurisdikcija u Jerusalemu uključuje sva područja označena u dodatku proklamacije o proširenju granica opštine Jerusalem počevši od 28. juna 1967. godine (čl.5). Nijedno ovlaštenje stipulirano u zakonima države Izrael ili opštine Jerusalem ne može se prenijeti trajno ili privremeno stranim tijelima bilo političkim, državnim ili slične vrste (čl.6) Članovi 5 i 6 ne mogu se promijeniti izuzev glasovima većine članova Knesseta (čl.7).
Prema Michaleu Zanku, ovaj zakon je imao tri karakteristike: (1) predstavljao je političku deklaraciju u obliku zakona; (2) pretvarao vrstu oralne tradicije o kojoj postoji konsenzus u pisano pravo i (3) kreirao normativni, propisujući momenat koji ide izvan riječi same deklaracije. Ovaj zakon je bio namijenjen prvenstveno izraelskoj unutrašnoj potrebi da ojača jedinstvo i odlučnost. Takođe je bilo uočeno da Izrael ne želi da integriše arapsku populaciju Istočnog Jerusalemu u izraelsko društvo nego da istakne suverenitet nad Svetim gradom.
Odgovor međunarodne javnosti na ovaj zakon iz 1980. godine je bio negativan. On je ocijenjen kao provokacija i akt protiv međunarodnog prava i „trn u oko“ izraelskim partnerima u mirovnom procesu- predsjednicima Sadatu i Carteru. Savjet sigurnosti UN je svojom rezolucijom 478 od 20. augusta 1980. godine najoštrije osudio Izrael zbog ovog akta, izjavio da ne priznaje ovaj zakon i da ga smatra kršenjem ranijih rezolucija tog tijela. Države koje su imale misije u Jerusalemu pozvane su da ih povuku. Rezolucija je usvojena sa 14 glasova „za“ i 1 „uzdržan“ (SAD). To je utjecalo na trinaest država koje su nakon 1967. godine nastavile da imaju svoje ambasade u Jerusalemu da ih 1980. godine premjeste u Tel Aviv.
Pored temeljnih kritika, koje su sadržane u stavu Savjeta sigurnosti UN, neki analitičari su ukazali i na druge nedorečenosti ovog zakona. Nije objašnjeno šta znači „cjelovit i ujedinjen“ niti koje su teritorijalne granice Jerusalema.
Izmjenama od 2. januara 2018. godine obična većina za izmjene iz čl. 7 je zamijenjena sa kvalifikovanom većinom. Time je još više potcrtana izraelska politika aneksije Istočnog Jerusalema, koju međunarodno pravo ne priznaje, i otežano pregovaranje između izraelskih i palestinskih vlasti. Iako sva zakonska rješenja prema najnovijim izmjenama nisu poznata, smatra se da će dijelovi grada izvan zida ostati izvan granica Jerusalema što će utjecati na status tih stanovnika.
Vidjeli smo kako je međunarodna zajednica, oličena u OUN, reagovala na donošenje ovog zakona 1980. godine. Ostaje pitanje kako će današnja međunarodna zajednica reagovati na njegove izmjene s početka 2018. godine?

U hijerarhijskoj ljestvici vrijednosti svakog naroda povjerljivost i pouzdanost su vrline koje su važne za čuvanje i napredak organizacije ili sistema na kojem se zasniva njeno djelovanje. U bošnjačkom narodu IZ je poslije Drugog svjetskog rata, pa sve do 1990. godine, brinula o znatno širem okviru od samog vjerskog učenja. Tadašnji sistem bio je snažno involviran u djelovanje IZ. Problem obavještajnih i kontraobavještajnih djelatnosti iz tog perioda u znatnoj mjeri opterećuje i današnje političko “dozrijevanje” Bošnjaka. Povod za ovaj tekst je dokument kojeg smo nedavno dobili u traganju za rješenjem administrativnog problema i subjektiviteta IZ u Sloveniji. Dokument je nastao 30.9.1976. u Ljubljani, napisan je na slovenskom jeziku za potrebe Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove. Podatke je sakupio i napisao izvještaj Ilija Savić, a potpisao komandir policijske stanice Janez Zakrajšek. U izvještaju je zapisano da je IZ, registrirana na adresi Linhartova 36, imala dozvolu za organizaciju vjerskih aktivnosti od 27.8. do 25.9. 1976. u privatnoj kući u vlasništvu Alije Džinića. Podnosilac izvještaja je zapisao da je u navedenom periodu pratio posjetu i sudjelovanje u vjerskim aktivnostima svakim danom od 20 do 22 sata, te da je na teraviji bilo od 60 do 80 muškaraca. Naveo je da su to uglavnom bili radnici iz “Komunalnog preduzeća Ljubljana”, ističući da su bili i Albanci, u izvornom tekstu napisao je Šiptari, zaposleni u preduzeću “Kanalizacija” i “slastičari” iz Ljubljane. Izdvojio je posebno H. Bašića iz Javnih skladišta, za kojeg piše da je aktivan u Odboru islamske zajednice Ljubljana. Iz dokumenta znamo da je na džumi u tom periodu bilo oko 20 muškaraca. U izvještaju se navodi da je imam bio student iz Sarajeva, A. Halilović, a stanovao je kod H. Ćatića, za kojeg navodi datum rođenja i adresu stanovanja. U izvještaju je napisano da je Bajram-namaz bio 25.9.1976. u šest sati. Zapisao je da je imam u svom govoru ukratko predstavio političko stanje na Bliskom istoku i okolnostima u kojima žive muslimani. Napisao je da su vjerske aktivnosti tekle mirno i da nije bilo nikakvih incidenata, te da je posjećenost bila puno veća nego prethodne godine. Izvještaj je zaključio kako je student Halilović obećao da će se IZ iz Sarajeva zalagati da se sagrade odgovarajući prostori, “džamija” u Ljubljani.
U dokumentu nema ništa problematično sa stanovišta bilo kojeg spomenutog sudionika tadašnjih događaja. Ovaj dokument nas upozorava na činjenicu da su obavještajne i policijske strukture redovno pratile aktivnosti IZ. Ne treba biti paničar, ipak ne smijemo biti ni naivni da se to događa i danas u našim džematima. Mi živimo u različitim državno-pravnim okvirima i sistemima, obrazujemo se u različitim zemljama. Imami imaju kontakte s džematlijama ali i s ljudima iz različitih društvenih struktura. Islam je u suvremenom svijetu, posebno na Zapadu, u znatnoj mjeri postao “sigurnosno pitanje”. Avanturisti različitih profila s “viškom adrenalina” često prihvate islam i iznenada se pojave u džematu. Niko ih ne poznaje, a “naša naivnost i inferiornost” prema drugima utječe da ih često prihvatimo brže i lakše nego svoga imama koji nas poučava islamu i za kojim klanjamo namaz, i samo za nekoliko dana “nepoznati mumini” već su u prvom safu. Zato su u džematskim odborima važni ljudi od povjerenja, pouzdani i odani idejama IZ, jer samo tako i imam može biti siguran u obavljanju svoje misije. Imama uvijek neko “nadzire”, a ko imame uči “obavještajnoj kulturi”? Najgori scenarij za IZ jeste ako se proizvodi međusobna sumnja i nepovjerenje među njenim uposlenicima koje se može iskazati kroz stavove pojedinih rukovodilaca kada kažu: “Dobar je on, samo ne znam čiji je!?”