digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Priključi se za RSS feed
Doktorica koju sam uveo u islam otišla je na hadž

Doktorica koju sam uveo u islam otišla je na hadž

Juli 23, 2017

Sedamdesetdevetogodišnji tuzlanski hadžija Edhem Smajić svoju priču za Preporod počinje rečenicom da je preko dvadeset ljudi, iz svoje šire porodice, kao i svojih prijatelja i poznanika, tokom svoga života uveo u islam. Posebno se kaže raduje što je jednu doktoricu uveo u islam.

- Jednoj sam doktorici kada sam odlazio na kontrolu u bolnicu rekao doktorice ko vam je dao da završite fakultet i postanete doktorica. Ona je šutjela, nije ništa odgovorila. Onda sam ja rekao, doktorice, vi to ne bi mogli završiti da vam Allah nije podario vid, sluh i pamet. Doktorice, kompletirajte se kao ličnost. Uđite u islam. Da budete i vjernica, kada ste ovako kvalitetan doktor koji liječi ljude. Sjećam se da sam otišao iz njene ordinacije u prvu vjersku knjižaru i uzeo joj ilmihal i sufaru. Onda sam se vratio doktorici u ordinaciju i rekao doktorice ovdje ćete naći sve o islamu. Što vam ne bude jasno vi mene pitajte kada vam dođem na kontrolu drugi put. Doktorica je sve to shvatila vrlo ozbiljno i počela klanjati. Posebno me raduje što je doktorica za dvije godine otišla i obavila hadž. Sretan sam zbog toga – emotivno priča hadžija Edhem.

Hadžija Edhem kazuje da nikada nije išao na silu kako bi ljudi ušli u islam, nego je prilazio ljudima polahko, slijedeći Poslanikov primjer. 

- Kada vidim čovjeka kratko mu kažem koju riječ o islamu. Onda kada ga vidim naredni put opet mu dam do znanja sa nekoliko rečenica o značaju vjere u životu svakog čovjeka. I tako nekoliko puta dok se čovjek ne smekša – iskreno govori hadžija Edhem.

Hadžija Edhem priča da nikako ne može da shvati zbog čega su danas sve lošiji međuljudski odnosi. Smatra da takvo ponašanje ljudi nije dobro, i da takvo ponašanje nije vjersko.

Posjeta Donjem Vakufu: Kladionice uništavaju našu mladost

Posjeta Donjem Vakufu: Kladionice uništavaju našu mladost

Juli 23, 2017

Nažalost, kao i u drugim gradovima, imamo problem poroka i mladih koji su ogrezli u njima.

“Ovdje posebno ukazujemo na problem kladionica. Preko organa Općine smo pokušavali, jer su to naši prijatelji. Oni kažu to nije nivo Općine. Općina nema veze sa kladionicama. Uglavnom, imamo kladionica previše. Na svakom mjestu. Mi smo tražili da se udalje od vjerskih objekata. To je jedan od najvećih poroka. Ima nešto i alkohola i ostalih, ali sitno je to. Dominantne su kladionice posebno u gradskim područjima, a i na selima ih ima veoma mnogo. Nažalost, to je za neke danas biznis, a za neke propast. Evo vidite, ljudi ovdje rade s malinama i ono što zarade u toku dana, imamo informacija, mladi ljudi to navečer prokockaju! To je strašno i alarmantno! Gdje si bio, šta si radio – ništa! To veoma depresivno djeluje na širu društvenu zajednicu i to se osjeća. Mislim da je to problem širih dimenzija i da bismo ga trebali sagledati ozbiljno i odgovorno. Ako se ovako nastavi nije dobro niti može donijeti ikakvog dobra ovom društvu. To me muči i progoni. To je prava pošast!” kazuje nam glavni imam Slipac.

Pošto je predsjednik Alić po struci pravnik i bivši sudija za prekršaje pitali smo ga kako naći izlaz iz ove situacije. Alić odgovara da je ključ problema politika. “Ovo je najviše politika zaštopala. Ključ je donošenje adekvatnog zakona kojim bi se propisalo da je zabranjeno, ovo što efendija govori. Ja bih ih zabranio skroz. Prvo su neoporezovane bile, sad nešto se mijenja, mada hrvatska strana to koči, jer masovno su njihovi objekti i kladioničke firme u Federaciji. To je izvlačenje para od Bošnjaka. Nas je najviše i najviše trošimo,” ističe predsjednik gosp. Alić dodajući kako mora postojati politička volja da se to riješi. 

Inače Donji Vakuf spada u red manjih općina u Bosni i Hercegovini. Prije rata u njemu je živjelo oko 24 hiljade stanovnika, a prema posljednjem popisu ta brojka je nešto iznad 13 hiljada, od čega oko hiljadu živi u dijaspori. Uz sve uspjehe koje ovaj Medžlis ima, ipak i ovo mjesto nije pošteđeno pojava koje generalno nagrizaju bh društvo, a destruktivno djeluju posebno na manje sredine. Stoga iz Donjeg Vakufa treba poslušati ramazanski apel: Ramazan se osjeti u svakom kutku, ali taj osjećaj kvari činjenica da se nekontrolirano šire kladionice koje su za neke biznis, a za neke ljude propast.   

Bolest fašizma širi se Evropom

Bolest fašizma širi se Evropom

Novembar 30, -0001

Evropska ujnija će biti prisiljena ponovo izmisliti samu sebe, da preispita osnovne vrijednosti i vrati se originalnim načelima.

Prof. dr. Enes Pelidija: Jedna od velikih mahana Bošnjaka je regionalna podijeljenost

Prof. dr. Enes Pelidija: Jedna od velikih mahana Bošnjaka je regionalna podijeljenost

Juli 23, 2017

Čuvati svoje kulturne i tradicijske vrijednosti

Preporod: Kad smo već kod toga, koliko su sami Bošnjaci držali i drže do sebe i svojih vrijednosti?

Pelidija: Bošnjaci nisu u početku imali svoje nacionalne i obrazovne institucije, a naročito u zadnje vrijeme u Titovoj Jugoslaviji. Jedina institucija koja je postojala kod Bošnjaka i muslimana bila je Islamska zajednica. Između dva svjetska rata imali smo kulturna društva, i Gajret, i Narodnu uzdanicu i druga udruženja, ali su ona bila prohrvatski i prosrpski orijentirani, a nikako ne probošnjački. Istina, to su bila promuslimanska društva ili isključivo muslimanska društva. Ali zbog nacionalne podijeljenosti čitav bošnjački korpus bio je tada podijeljen. I to je bio jedan od razloga. Drugo, nismo imali kadrova da bismo  mogli da se bavimo time. Za to je Orijentalni institut odigrao veliku ulogu. Jedina institucija za koju možemo kazati da je bila značajna  i da je dala veliki nemjerljiv doprinos je Orijentalni institut u Sarajevu sa svojim prvim saradnicima koji su tako 1950.godine kada je osnovan institut do sada dali ogroman doprinos, naročito, u proučavanju na svim poljima nauke osmanskog perioda. S druge strane, Islamska zajednica je isto tako dala veliki doprinos prije svega kada je u pitanju edukacija našeg svijeta kroz Takvim, a posebno kroz list Preporod. Od prvog broja 1970.godine pratim i čitam Preporod, a mogu reći i da sam u njemu od trećeg broja postao i saradnik. Bio sam za tu godinu i uvršten među najefikasnije saradnike. Dopustite mi da istaknem ovom prilikom da je ovo, ujedno, prvi intervju za Preporod čiji sam jedan od najrevnosnijih čitalaca.

Preporod: Da li sada kao narod držimo do svojih vrijednosti?

Pelidija: Mislim da su Bošnjaci u zadnje dvije do tri decenije napravili ogroman iskorak. Ono što je trebalo našim susjedima pa i drugim narodima stoljeća i stoljeća, mi smo u zadnje tri decenije postigli veliki uspjeh i mnogo toga nadoknadili. Vratili smo ime svome narodu, vratili smo jezik, a na polju proučavanja bliže i dalje prošlosti učinili smo nevjerovatno veliki napredak u tom smislu interesovanja, proučavanja, objavljivanja i publikovanja velikog broja studija, priloga, članaka, osvrta o našoj prošlosti i istaknutim ličnostima. No, jedino što nam, po meni nedostaje, jeste što se isključivo vežemo za prostor Bosne i Hercegovine. Naprimjer na prostorima Sandžaka, nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka, na teritoriji današnje Srbije i Crne Gore, pa možemo kazati Kosova, Hrvatske, dijelom Slovenije imali smo i imamo izvanredne značajne pojedince i čitave grupe koje u tim sredinama daju veliki doprinos nikada ne odričući se svoje uže domovine i pripadnosti. Nažalost, o tim ličnostima vrlo malo znamo. To nije samo politika kulturnih i naučnih institucija, nego i zvanična politika koja najviše utječe na takvo raspoloženje i ponašanje. 

Preporod: Imamo primjere da naše komšije, susjedne zemlje, u veličanju svojih vrijednosti idu u krajnost pa veličaju čak i ratne zločince. Šta reći o njima i takvim vrijednostima?

Pelidija:  Mislio sam, a tu sam se prevario u svojim razmišljanjima da će savremeno doba sredstvima komunikacije utjecati da romantičarski pristup historiji kao  i mitološki pristup  koji traje već stoljećima-  ako ne nestati ono barem biti umanjen. Nažalost, u tome sam se prevario. Međutim, Bošnjaci trebaju da znaju, a za to se zalažem i to svojim studentima i prijateljima i kolegama uvijek govorim da  trebamo isključivo zasnivati svoja pisanja i kazivanja na osnovu provjernih činjenica bez mitologije i mitomanije. Bošnjaci ali i drugim narodima to ne treba. Sve one koji se služe lažnim podacima ili veličaju zlikovce ili prosječne kreativce pa od njih čine genije prije ili poslije historijsko vrijeme će demantovati.

Džemat okvir za djelovanje mladih

Džemat okvir za djelovanje mladih

Juli 23, 2017

Razumijevanje vjere kod mladih

Džemat unutar Islamske zajednice kao jedine institucije koja ima pravo oformiti takvu vrstu zajednice vjernika, sačinjavaju svi njegovi članovi bez obzira na godine starosti. Džemat čine  tek rođeno dijete kojemu je obavljena akika i malo dijete koje je istom upisano u mekteb,  džemat čine mladi,  islamske porodice, kao i naši stari, dede i nane,  koji s tespihom u rukama i zikrom na usnama očekuju susret sa svojim Stvoriteljem. Najosjetljivija kategorija džematlija, koji iziskuje našu posebnu pažnju, stalnu brigu i dodatnu energiju svakako su  mladići i djevojke od kojih nam ovisi naša sadašnjost, a još više naša budućnost.  

Vrijeme mladosti je doba  kada mladi otkrivaju  svijet, kada pokazuju svoju buntovnu prirodu, kada svaki autoritet dovode u pitanje.  

U svome odrastanju, fizičkom i intelektualnom sazrijevanju,  nije neobično  da mladi propituju i vjerska načela koja ih, iz njihove vizure promatrano, sputavaju i ograničavaju; nije neobično da se udalje od onog djetinjeg i nevinog razumijevanja vjere i od džemata, iako su kroz osnovnu i srednju školu prošli sve stupnjeve islamskog vjeronauka.  Zato je veoma važno da mladi  tokom svog mladalačkog sazrijevanja ne doživljavaju vjeru kao teret i ogradu koja sputava njihovu kreativnosti i slobodu. Veoma je važno da mladi imaju nekoga dostupnog  ko će im dodatno i strpljivo na lahak i prijemčiv način objašnjavati vjeru, ukazivati na njenu važnost i ljepotu, podsticati ih da ustraju u suočavanju sa bezbrojnim izazovima koje sa sobom donosi mladost i ubrazni tempo savremenog života; da imaju nekog ko će im pomoći  da pronađu ravnotežu između zloupotrebe slobode i mogućnosti konzumiranja različitih grijeha, koji su im u današnje vrijeme nadohvat ruke, i radikalizma i isključivosti koji zarobljavaju i sputavaju mladalački um.  Pored njihovih roditelja, za taj su zadatak najodgovorniji i najpozvaniji imami, muallimi, muderrisi, odnosno institucija Islamske zajednice. Od tog razumijevanja vjere kod mladih, odnosno od angažmana Islamske zajednice,  ovisi ne samo opstojnost naših džemata nego i produktivnost i budućnost cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva. Nije isto kada emanet radnoga mjesta, posebno javnih funkcija,  preuzima mladi čovjek koji vođen ljubavlju i strahom od Boga,  poštuje i slijedi najuzvišenije norme islamskog morala,  i neko ko je zaboravio na Boga, ko se Boga ne boji, i komu je stalo samo do osobne promocije i ostvarivnja profita po svaku cijenu. 

 

Vjera nije dogma - Poruka za svjetove

Vjera nije dogma - Poruka za svjetove

Juli 23, 2017

 

Iz Svoje neizmjerne milosti Allah, dž. š., je progovorio Svojim Božanskim govorom tako što je poslao Svog posljednjeg vjesnika i poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam, sa istom porukom tevhida (monoteizma), koju su naviještali vjesnici prije njega: Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a. s. Razlika je bila samo u svevremenom i sveprostornom značenju i značaju Muhammedove, alejhi-s-selam, poslaničke misije u odnosu na njegove prethodnike.

Po prvi put, ali i posljednji put, Bog, dž. š., ovlašćuje i zadužuje Muhammeda, alejhi-s-selam, da se obrati čovjeku, kao takvom i čovječanstvu, kao jednakom i jedinstvenom ljudskoga rodu u odnosu na ostale žive i nežive vrste u Nasutu, (materijalnom svijetu), ali i u Melekutu, (nematerijalnom ili duhovnom svijetu), kao što je svijet džinna. Božja poruka iz nematerijalnog (melekut) spušta se (tenzil) u materijalni (nasut) svijet ne više kao poruka za jednu rasu ili naciju, već za cijeli svijet ili za sve svjetove. Na početku sedmoga stoljeća po Miladu čovjek, odnosno čovječanstvo, bilo je dovoljno mentalno sazrelo da je moglo primiti i razumjeti posljednju Božansku poruku (risalu) iz svijeta lahuta, koja se spuštala preko svijeta džeberuta i melekuta u svijet nasuta gdje stanuje čovjek, kojeg se tiču sva četiri svijeta. Naime, islamska metafizika (ma wera’e al-tabi’ah), odnosno kosmologija, pretpostavlja četiri svijeta: nasut, melekut, džeberut i lahut. Nasut je svijet materije, gibanja, vremena i prostora, a to je zapravo Dunjaluk, ovaj svijet u kojem mi živimo (‘alem al-tabi’ah); melekut je nematerijalni ili idealni svijet iznad nasuta, u kojem nema ni gibanja, ni promjena, ni vremena, u njemu postoje samo odrazi ili oblici; džeberut je nematerijalni ili racionalni svijet iznad melekuta, u kojem nema ni odraza, ni oblika ni materije; lahut je neopisivi Božanski svijet, ali nama razumljiv tako što znamo da za svaku stvar u materijalnom svijetu (nasut, ‘alem al-tabi’ah) postoje replike u idealnom svijetu (melekut, ‘alem al-mithal), racionalnom svijetu (džeberut, ‘alem al-’uqul) i Božanskom svijetu (lahut, ‘alem al’ilah). Dakle,  svaka stvar u materijalnom svijetu ima svoj odraz u idealnom, racionalnom i Božanskom svijetu s tim što je Božansko postojanje u nasutu prosta stvarnost (besit al-haqiqah), koja je sveopća stvarnost, a ne samo jedna od ostalih stvarnosti. Osnovna misija Muhammedovog, alejhi-s-selam, vjesništva i poslanstva bila je spajanje tih svjetova u jedinstvo (tevhid), a to je Božija jednost, kao čista vjera nasuprot (širka), kao politeizam, kao nečista dogma ili ideologija, koja je narušavala ideju o tom jedinstvu. A to je bilo moguće postići spajanjem sveopće Božanske poruke od prve do posljednje: od Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda a.s. Uistinu, u vjesničkoj i poslaničkoj misiji Muhammeda alejhisselam čovječanstvo je po prvi put, ali i posljednji put, dobilo sveopću ideju o tome šta treba da zna o jedinstvu svjetova (multiverza) i kako treba da se ponaša u jedinstvu materijalnog i nematerijalnog svijeta. Adem, a. s., je ponio teret prvoga u svijetu konkretnog (‘alem al-šehadeh) iz svijeta apstraktnog (‘alem al-ghajb);  Nuh, a. s., je pokazao da čovjek može naći spas u materijalnom svijetu ako se drži pravila, koja vladaju u duhovnom svijetu; Ibrahim, a. s., je postavio princip tevhida, Božije jednosti, koja najjasnije korespondira jedinstvu nāsūta i melekuta. Svevišnji je Ibrahimu, a. s., najjasnije pokazao kako funkcionira jedinstvo nasuta i melekuta, pokazao mu je relativnost zvijezda, mjeseca i sunca da bi Ibrahim shvatio Božiju apsolutnost. Musa, a. s., je donio u nāsūt duh i slovo zakona iz melekuta. Ovaj čin je, zasigurno, jedan od najdramatičnijih u hijeropovijesti, ali i u povijesti čovječanstva. Po prvi put čovjek se zavjetovao (mithaq) duhom i slovom na poštivanje temeljnih pravila koja vladaju u nematerijalnom, idealnom ili racionalnom svijetu: (1) vjeruj u jednog Boga bez lika i oblika; (2) budi dobar roditeljima; (3) ne ubij; (4) ne ukradi; (5) ne laži; (6) poštuj komšiju; (7) ne čini preljubu... To su Musaova pravila iz melekuta, iz džeberuta, iz lahuta, koja i dan danas odjekuju kosmosom, kao iskre svjetlosti čiste vjere, koju prlja nečista materijalna dogma ili ideologija. Isa, a. s., je imao zadatak da ta pravila, kao Musaov Božanski zakon, ustanovi kao Isaaovu Božansku etiku i moral, gdje je ljubav prema Bogu i komšiji vrhunac spoja između nasuta i melekuta, kao Božje jednosti.  

IPF: Haris Mukić odbranio magistarski rad

IPF: Haris Mukić odbranio magistarski rad

Juli 23, 2017

U četvrtak, 13.07.2017. godine, na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u  Zenici održana je javna odbrana magistarskog rada kandidata Harisa Mukića, profesora islamske vjeronauke iz Zavidovića, pod naslovom „Islamsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini u periodu od 1878. do 1918. godine“

Vjera nije dogma - Najopasnija je bijeda duha

Vjera nije dogma - Najopasnija je bijeda duha

Juli 23, 2017

Dogma je ideja koja postaje ideologija, a vjera je zavjet koji postaje emanet. Tek kad to shvatimo, odnosno kad budemo u stanju da spoznamo razliku između vjere, kao “zavjeta”, koji nas obavezuje da svjesno preuzmemo “emanet” i dogme, kao “ideje”, koja nas tjera da nesvjesno slijedimo “ideologiju”, bit će nam jasno da vjera nije dogma, već da je vjera sloboda savjesti i sloboda govora, a to je u bîti sloboda od straha i sloboda od bijede.

Dogma ili ideologija je protiv slobode savjesti i slobode govora. Dogma ograničava slobodu savjesti onome koji ima strah od onoga koji mu propisuje dogmu, ali i onaj koji propisuje dogmu ima strah od onoga koji može da napusti slijepu dogmu. U dogmatskom miljeu svi su u strahu od slobode, slobode koja ne podnosi slijepu dogmu od koje se ne vidi svjetlo zdravog razuma. To stanje dogmatskog straha proizvodi slijepu idelogiju u neslobodnom umu, koji onda ne smije da misli samim sobom, već je slijepo ovisan o mišljenju i vjerovanju drugog. Ali, nije samo strah od slobode karakteristika dogme ili ideologije. Onaj koji nije slobodan od bijede mnogo je lakši dogmatski ili ideološki plijen. Strah može biti pomiješan s poštovanjem, što kod nekih ljudi može proizvesti strahopoštovanje, kao iskren i pošten odnos prema dogmi ili ideologiji. No, iz stanja bijede ne rađa se samo strah, već se koti i laž, laž iz koje može da nikne dogmatska ili ideološka krv. Ali, stanje bijede nije samo u neimanju imanja. Stanje bijede u neimanju duha u duši i pameti u umu je najopasnija bijeda od svih. Duša koja nije slobodna od straha i um koji nije slobodan od bijede nemaju čistu vjeru, jer čista vjera je samo ona koja je slobodna od straha i koja je slobodna od bijede. Čista vjera je čista tek onda kad duša ima slobodu savjesti, a to znači da duša tada zna ko je njen Gospodar. Isto tako, čist um je čist tek onda kad je slobodan od bijede, a to znači da um tada ima slobodu govora, jer razumije Božanski govor.  

Snaga naše Zajednice

Snaga naše Zajednice

Juli 23, 2017

U protekom ramazanu izvršavali smo i smirivali u svojim srcima i djelima treći stub islama, ramazanski post. U danima ramazana upoznavali smo i otkrivali važne odrednice i brojne specifičnosti ramazanskog posta. Post je potpuno čist ibadet i propis islama. Za njega je naš Stvoritelj kazao da pripada Njemu i da je za post pripremljena posebna nagrada. U njemu, prema riječima našeg pejgambera Muhammeda, a.s., nema licemjerstva, te je kao takav i sa te strane potpuno čist. Također, Alejhisselam nas obavještava da se kroz post čovjek potpuno pročisti, posebno u posljednjoj trećini ramazana u kojoj se oslobađa i onih najvećih životnih greški, koje mu savjest pritišću, tako da na koncu postač dočekuje Bajram potpuno čist i slobodan. 

Pored toga što nas je ramazan pročistio, i fizički i duhovno, naučio nas je da budemo bolji i korisniji, za sebe, svoju porodicu, svoj džemat, Zajednicu, za svoj narod. U ramazanu smo prepoznavali vlastite slabosti i otklanjali brojne nedostatke. Ramazan je zapravo bio prilika da se suočimo sami sa sobom, da se rješimo nekih ljutnji koje su nas mučile i pritiskale, da se oslobodimo bespotrebnih hatrova koji su nas ograničavali, nekih predrasuda, tjeskoba i zidova. S ramazanom nam se vratila sloboda, lahkoća i jednostavnost u naše živote.  

Ramazan nas je naučio i sistemu, redu, disciplini, društevnoj odgovornosti i zrelosti. Kroz davanje zekata i sadekatu-l-fitra u Bejtu-l-mal pokazali smo visoku svijest o svijetu i vremenu u kojem živimo, potvrdili smo pripadnost Zajednici i snažnu odlučnost čuvanja džemata i zajedništva. Zekat nam je pomogao da svoj imetak pročistimo, da se uozbiljimo, te da kao narod odrastemo i sazrijemo. Zapravo, kroz džemat, post i zekat se podiže, formira i oblikuje naša Zajednica i naš narod, te je stoga naša snaga i selamet upravo u ovim propisima islama. 

Ramazan nas je po ko zna koji put ujedinio, članove porodica približio, rodbinu i komšiluk pomirio, džemat okupio, narod probudio i uozbiljio. Sve ono što je godinama građeno s iskrenim nijetom, ramazan je to osnažio. Ramazan nas je naučio da se suprostavljamo svima onima koji ruše i prave razdore. Ramazan nas je naučio da gradimo, a ne da rušimo i kritikujemo sve i svakoga. Stoga nas i naš pejgamber Muhammed, a.s., savjetuje i kazuje da je najviše propao onaj ko govori da je sve propalo, da su svi ljudi loši i da ništa ne valja.

Ramazan nas je također naučio kako da slušamo umiljati glas slavuja. U ramazanu smo se uspjeli odvojiti od svih tih vrana, koje oko nas i dan i noć krešte, želeći nam oči izroviti i mozak popiti. Ramazan nam je pomogao da uđemo u svijet slavuja, da vrane više i ne primjetimo. Tako smo u svom bližem okruženju prepoznali i vidjeli dosta čestitih i plemenitih ljudi, alima, hafiza, džometa, vakifa, mudraca, lijepih i nurli lica. Ramazan nam je po ko zna koji put kazao da je tih govor prodoran, lijepa riječ snažna, a popravljanje (islah) superiornost. Zapravo, ramazan nam je donio mudrost, a to je Božiji dar.   

Naša životna rijeka teče dalje. Ona će poprimati boju svoga korita, sa sobom će nositi neka obilježja i tragove onoga kroz šta i kuda sve bude prolazila. To je Božija odredba. Međutim, čuvajmo se da svojim postupcima ne pravimo vrtloge. Tada postajemo štetni i opasni za sebe, svoju porodicu, svoj džemat pa i društvo. Istina nam se ukazuje i Izvora smo svjesni smo onoliko koliko se čistimo i onoliko koliko se čudnih opsjena i varki oslobađamo. Kad očistimo svoje srce, tada nam se otvara časni Kur’an, a njegove plemenite poruke se ogledaju u bistrini naših životnih rijeka. 

Čuvajmo u sebi svaki ramazanski iftar, svaki sehur, svaki kijam i sedždu kao najveću vrijednost i najveći životni kapital. Na taj način čuvamo u sebi prirodnu izvorsku čistotu. Sreću i mir tražimo u svojim kućama i porodicama. Sretni smo onoliko koliko imamo mira i berićeta u svojim kućama. 

Znajmo i ovo: sve što govorimo i javno radimo, mi zapravo, na taj način pokazujemo svoju vjeru! Stoga, vodimo računa o svakom svom postupku i svakoj riječi koju javno govorimo! Također, vjera se živi, a ne iživljava. Islam je živa i prirodna vjera. Propisi islama se ne demonstriraju već smiruju u srcima i djelima. O Istini se ne raspravlja, već se Istina traži u dubini naših srca i čistih duša. 

Ovaj ramazan najavio nam je i obznanio novi početak i novi dan za nas, za našu Zajednicu i naš narod. Ta najava najjasnije se ogleda u džamijama prepunim mladih ljudi, na brojnim omladinskim iftarima, u Mreži mladih, koja već sada sa svojim aktivnostima pokreće brojne procese i promjene u našem društvu. Svi ti skupovi, susreti mladih, njihovi proglasi, jasne akcije, najave su novih dana, nove snage i zdravog tkiva naše Zajednice.

Gospodaru naš, molimo Te hurmetom ramazana, molimo Te hurmetom našeg posta, molimo Te hurmetom lejletu-l-bedra, molimo te hurmetom lejletu-l-kadra, molimo Te hurmetom tvog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., molimo Te hurmetom Tevrata, Zebura i Indžila, molimo Te hurmetom Kur’ana, kabul učini naše ibadete, naš post, naše namaze, naša dobra djela, našim umrlima podari milosti a našoj djeci selameta i hidajete. 

 

U traganju za građanima
Mišljenja

U traganju za građanima

Juli 23, 2017

Najlakše je danas kritizirati. Ne valja nam ovo, te ne valja nam ono. Kriv je onaj ili ovaj, i tako redom. Najteže je, međutim, biti konstruktivan. Jer, to podrazumijeva, nadasve, pozitivno mišljenje i time već samo po sebi zahtijeva lični angažman. Posezanjem za prošlošću i traženjem odgovora za ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini neće nam otvoriti vrata bolje budućnosti. Ako još želimo sreću i perspektivu svojoj djeci i državi u cjelini onda naš angažman pretpostavlja i naše žrtvovanje. Šta to znači? To znači- koliko smo spremni žrtvovati se za opće dobro toliko će država biti jača i bolja. I to ne samo kao puki plod naše želje i težnje, nego kao naša  nasušna potreba. I to potreba da Bosna i Hercegovina bude država svih njenih građana i svih njenih naroda. 

Helem, ako želimo popraviti nešto u društvu nužno je poći od sebe. Krivca ne tražimo u drugima. Zato se ne ibretimo što nam je društvo ovakvo ili onakvo , nego se upitajmo šta smo to mi doprinijeli da ono bude bolje i pravednije. Bez takvog odnosa i pristupa teško da možemo krenuti naprijed. Kao građani dužni smo tako izgrađivati državu pogodnu za sve one koji žele u njoj slobodno i po svim demokratskim principima živjeti. Na demokratiji se i izgrađuje građansko društvo kojeg, nasuprot, nacionalizam kao pojava redukuje i  razgrađuje. To podrazumijeva da se svaki čovjek bez obzira na etničku pripadnost tretira  kao građanin. Nažalost, svjedoci smo da građani, valjda plašeći se iskustva iz prošlih vremena, i ne traže svoja prava koja su sasvim  obična i životna, počev od rješavanja socijalnih pitanja  do raznih društvenih nepravdi. Skoro da postaje pravilo-  što je vlast bezočnija i gora, to je pokornost građana veća. Koliko je sada Bosna i Hercegovina građanska država najbolje govori njena podijeljenost koja se ogleda u čestom  parlamentarnom posezanju pitanja od vitalnog nacionalnog interesa kad god treba rješavati nešto od krucijalnog značaja za njenu cjelovitost. Najčešće samo tada konstatiramo pojavu nacionalizma, šovinizma ili kulturnog i religijskog primitivizma i sl. Konstatacija je jedno, a rješavanje drugo. Upravo, osloboditi se tih pojava već je nešto od čega okrećemo glavu kao da se to nas više ne tiče, ili već se nadamo da će to s vremenom nestati i vlast sama preuzeti svoje nadležnosti. Međutim, vrijeme neumitno prolazi, a vlast i dalje ništa ne čini, zadovoljna valjda što građani više i to i ne traže. No, da je pak vlast slast u to nema sumnje. Politika je u povijesti  pokazala u mnogim slučajevima da su oni koji su pobijedili vlastodržce postali još gori od njih samih. Vlast im, naprosto, što bi kazao narod udari u glavu, pa više ne vide ‘sitnu raju’. Stoga i potreba za novim političkim i socijalnim sagledavanjima što  iziskuje i političko osvješćenje. I to građana, nadasve. Za to nam je potrebna jedinka koja je svjesna svoje slobode i svog izbora. Za nju (slobodu) se, dakako, treba izboriti. Ona sama neće doći. Ako  je nešto nametnuto kao interes manjine u odnosu na većinu to nije u konačnici politički cilj. Cilj je sloboda mišljenja i pravo na izbor. Šutnjom se to nikako ne postiže.

U političkom smislu, moramo htjeli- ne htjeli  priznati, građani u Bosni i Hercegovini su  sada poprilično apolitični. Sve manje izlaze na izbore i na taj način sve manje odlučuju o svojoj sudbini. Njihova ravnodušnost, s jedne strane itekako zabrinjava, a s druge, ona praktički ostavlja prostor vlastima u očuvanja njihova statusa. Otkuda apolitičnost i je li ona svjesno inscenirana, te može li se politička ravnodušnost kontrolirati? Odgovore možemo potražiti u depolitizaciji društva, ali ono  na što mi, ovdje, želimo skrenuti pažnju jeste da ova pojava ravnodušnosti i apolitičnosti pojedinaca govori o samoj  vlasti i njenom  odnosu spram  građana. Što se tiče samih građana oni su očito iskazali svoje nepovjerenje i razočaranost  u političare  i političke  stranke.

Dakako da nije lahko izgraditi državu po mjeri  ljudi različitih nacija i vjera kakva je Bosna i Hercegovina. To je proces koji će zahtijevati velike napore i velike žrtve. Na tom putu, jasno je Evropa hoće građane, a ne etnicitete. U tom pravcu, za početak prihvatimo da je Bosna i Hercegovina ipak sekularna država i da je vjerski identitet u njoj sasvim ravnopravan. To uostalom stoji i u njenom Ustavu. Država to, dakle, svojim građanima garantira. Uostalom na takvu  ravnopravnost  ljudi u zajednici upućuju i mnogi ajeti i sure, te psalmi i Božije objave. Zar nije zapisano:  „Svevišnji ne odvaja, dogma to čini. Svevišnji ne povlači granice, kler ih uspostavlja. Svevišnjem nije ništa potrebno, nama je potrebno sve od Njega.“ Odvajanje  i zatvaranje granica samo ograničava slobodu pojedinca. Jer, ne samo pojedinci, nego i  ljudsko društvo se razvija samo u sučeljavanju mišljenja i kretanju naprijed. Ono loše u prošlosti samo će uzrokovati lošiju sadašnjost. Ono dobro što je bilo, a što se prožimalo u religijskom i etničkom prožimanju osnova je za budućnost. Ko je nametnuo rigidni nacionalizam i da li smo imali izbora ostavimo povijesti. U suštini, pravo u jednoj državi ne stječemo kao pripadnici ove ili one etničke grupacije, nego po svom rođenju. To je osnovno građansko pravo koje nam niko ne može oduzeti. Otuda u izgradnji slobodnog i pravednog građanskog društva ugradimo sebe. Recimo slobodno što mislimo i osjećamo. Uostalom, bez  toga nema ni istinskih građana, a ni zdravog društva.

Stranica 334 od 852

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine