U zaseoku Magašići kod Glogove 10. jula ove godine učenjem tevhida otkriveno je spomen obilježje ubijenim ‘92.-’95. u ovom malenom zaseoku. Na spomen obilježju imena 24 člana porodice Ibrahimović, 11 članova porodice Osmanović i jedan iz porodice Smailović.  

Najmlađi među ubijenim je dječak Bekir Ibrahimović rođen 1980., a najstarija Fatima Osmanović, rođena 1900.

 „Da se zna da su nekada ovdje živjeli i da su ubijeni. Mi smo podigli ovo spomen obilježje da se zna da u svojoj namjeri nisu uspjeli, jer ima još članova ovih porodica koje su, evo i podigle ovu ploču“, kaže inicijator podizanja obilježja Mevludin Osmanović, koji je uspio preći Marš spasa do Nezuka u julu 1995. Njegova supruga Zejna je kao trudnica sa dvoje djece preživjela srebrenički genocid i izvela djecu na slobodnu teritoriju. Njihova kćerka Mediha, koju je majka za ručicu vodila tada ove godine je trčala ultra maraton Bihać- Potočari. Prekinula je Marš mira kako bi prisustvovala tevhidu u Magašićima, ali je stigla utrčati u Memorijalni centar Potočari sa svojim ultramaratoncima. Mediha danas živi u Švicarskoj, udata je i ima dvoje djece.

Na tevhid je došao i ef. Rašid Musić, porijeklom iz ovog kraja, koji također živi u Švicarskoj. Težak je bio njegov put do Švicarske. U maju 1992. zarobljen je na mostu u Zvorniku dok se vraćao kući iz Beograda i zatvoren u logoru u Karakaju. Odatle je s povezima na očima sa nekolicinom drugih logoraša kamionom prebačen u podzemni kompleks na nepoznatu lokaciju u Srbiji gdje je radio na proizvodnji betona. Poslije određenog vremena istu grupu logoraša ponovo sa povezima na očima prevezli su na Kosovo gdje su kopali rovove. U maju 1996. godine Rašid ef. i drugi su uspjeli pobjeći tokom NATO-vih preleta aviona u tom području zbog kojih su se njihovi čuvari razbježali. Uspjeli su doći do kuća Kosovara koji su im pomogli i tek tada je saznao da je u Bosni rat završen Dejtonskim sporazumom. Dobri ljudi su mu pomogli da se spoji sa članovima svoje porodice u Švicarskoj gdje i danas živi sa svojih devetoro unučadi.

„Švicarska je na dobitku sa ovom djecom iz BiH“, kazao nam je Švicaras Tobias Werle, koji je sa suprugom Marijom prisustvovao otkrivanju ovog spomen obilježja kao prijatelji porodice Osmanović i dugogodišnji prijatelji majki i preživjelih žrtava genocida u BiH koje prate na njihovom putu za istinu i pravdu. 

Život s bolom i ponosom na svoje sinove

U Bužimu živi Rasima Nanić, majka dvojice šehida, u pjesmi opjevanih i u bošnjačkom narodu čuvenih, rahmetli Nevzeta i generala, komandanta Izeta Nanića. Heroinu Rasimu sam posjetio u povodu Dana šehida. Primila me s radošću, ističući zahvalnost Preporodu što kroz pisane tekstove, novinske izvještaje, reportaže, kulturom sjećanja i pamćenja čuva uspomene na šehide-hrabre sinove Bosne i Hercegovine, njihove majke, očeve, djecu, supruge, ratne vojne invalide, demobilisane borce Armije RBiH. Bez sumnje, svi oni su zaslužni poštovanja, jer su junaštvom, ličnom žrtvom ili gubitkom najbližeg doprinijeli slobodi domovine koju darovaše sadašnjim i nadolazećim pokoljenjima. 

Iako sam hanumu Rasimu, njenog rahmetli supruga Ibrahima i većinu njenih sinova poznavao otprije, i ovaj susret s njom i njenim najmlađim sinom Mujagom u njihovoj porodičnoj kući iznova me ganuo i ispunio radošću. Još jednom sam se uvjerio da naše majke-heroine širom Bosne i Hercegovine trebaju biti poštovane i uvažavane daleko više i bolje nego što se to čini i kakav imaju tretman u današnjim društvenim tokovima. 

Mnogo zanimljivog saznah o njoj i djeci. Godilo joj je da se za čitateljstvo Preporoda prisjeti puteva svojih sinova, da govori o tugama i radostima, stalnoj majčinskoj komunikaciji sa sinovima šehidima, generalom Izetom i Nevzetom. Priču je otpočela spontano, kazavši da je rođena 14. maja 1945. godine, da je sa suprugom Ibrahimom (1939-2000) izrodila devet sinova, od kojih je najstariji sin Mirsad umro 1963. godine, 5 mjeseci poslije rođenja, a Nevzet koji je rođen istovremeno sa Osmanom i Arifom 1967. umro je 8 mjeseci po rođenju. Hazret je rođen 1964., Izet 1965., Nevzet 1968., Nijaz 1970. i Mujaga 1973. godine. Školovali su 7 sinova i svi su vremenom postigli akademska zvanja. Otac Ibrahim je bio svjestan šta znači obrazovanje i nije se štedio da bi mu djeca stekla znanje i diplome. Hazret je diplomirao višu vojnu farmaceutsku, Osman fakultet brodomašinstva, Arif je svršenik prava i doktor pravnih nauka, Izet je završio srednju vojnu školu, vojnu akademiju i bio upisao magistarski studij. Nijaz je magistar matematike i informatike, a Mujaga diplomirani inžinjer građevine. 

„Vidjevši“, govorila je lagahno majka Rasima, „šta se sprema njegovom narodu Izet je napustio JNA i došao kući u Bužim januara 1991. godine. Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu Nevzet i Nijaz su bili u Splitu na fakultetima. Nevzet je ostavio suprugu i sinčića u Splitu, napustio fakultet brodomašinstva, mada je bio pred odbranom diplomskog rada, kao što je to učinio i brat Nijaz i iz Karlovca su sa grupom od 20 dobrovoljaca preko teritorije tzv. SAO Krajine pješice došli kući, direktno izlažući svoje živote opasnosti pa i smrti. Odmah po dolasku stavili su se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani i 12. dan od dolaska kući Nevzet je poginuo 30. juna 1992. godine, na poziciji komandira interventne čete Gazije.“

Izet rahmetli je bio junak i vojskovođa, imao je važnu ulogu u formiranju 101. bužimske brigade, kasnije preimenovane u 505. vitešku. „Znanjem, vještinom, oslanjanjem na Uzvišenog Allaha i povjerenjem u svoje vojnike ratnim pokličem Allahu ekber jurišao je, oslobađao okupirani teritorij i u čuvenoj četničkoj ofanzivi Breza 1994. porazio daleko opremljeniju i nadmoćniju neprijateljsku vojsku s kojom je direktno komandovao ratni zločinac, sada haški optuženik Ratko Mladić“, prisjeća se majka Rasima.

U oslobađajućem pohodu general Izet Nanić je poginuo na području Ćorkovače 05. augusta 1995. godine, iza sebe ostavivši suprugu Sefiju, kćerku Izetu i sinove Nevzeta i Ibrahima. 

Govoreći o svojim sinovima šehidima majka Rasima naglašava kako je za buduće generacije bitno što u godišnjem kalendaru Islamske zajednice postoji Dan šehida, kada se obnavljaju sjećanja na velike sinove Bosne i Hercegovine i ono što se proživjelo tokom agresije od 1992. do 1995. godine.

Neskrivena bol majke Rasime za sinovima šehidima ne iščezava, kao ni vjera da je sve to Božija volja i određenje. To sam vidio i osjetio. Kao i ostale majke iste sudbine, ona liježe, ustaje i živi s mišlju na šehide i njihovu neizmjernu žrtvu iz koje se izrodi sloboda i nastavi hiljadugodišnji kontinuitet Bosne i Hercegovine.

Na putu Bratunac-Konjević Polje nalazi se selo Kravice sa većinskim srpskim stanovništvom. U Kravici na desnoj strani nalazi se betonski montažni hangar koji je pripadao Zemljoradničkoj zdruzi (ZZ) Kravica. Svojevremeno je korišten za čuvanje poljoprivrednih proizvoda. Hangar je dug 60 metara, širok 10 metara, a visok 4 metra. U julu 1995. godine ovaj hangar je bio mjesto jednog od najbrutalnijih masakara tokom genocida u Srebrenici. Procjenjuje se da je u ovom hangaru bilo zatočeno najmanje 1200 Bošnjaka. 

Kolona bošnjačkih civila, većinom muškaraca i dječaka koji su se pokušavali probiti prema slobodnoj teritoriji bila je izložena konstantnom granatiranju i zasjedama od strane Vojske i Policije Republike Srpske. Dana 13. jula jedan dio kolone je zarobljen i sabran na livadi u Sandićima. 

Svjedok na suđenjima pred Sudom BiH S-110, koji je bio pripadnik MUP RS i insajder na suđenju svojim bivšim saborcima, opisuje detalje u Sandićima: „Na livadi Sandići ja sam bio blizu kuće sa koje je Zoran Lukić pozivao muslimane megafonom na predaju. Gledajući prema šumi, prema potoku, iza leđa je putna komunikacija, desno krilo je prema Konjević Polju gdje je kuća sa koje je pozivano, a mi smo oko kuće vršili pretres i sprovođenje prekoputa u odnosu na livadu. Lijevo do nas do hangara Kravice je bio I i II vod Šekovačkog odreda, a desno krilo od nas, odnosno od kuće sa koje je pozivano je nastavljala plava zvornička policija… u pretresu je učestvovao Šekovački vod, a prije nas Šekovački vod je obezbjeđivao zarobljenike na livadi, mi smo bili po dva čovjeka uz put. Komandir je naredio da krenemo i sprovdemo te ljude u ZZ Kravica. Rekao je da će sve biti postreljano i pobijeno.“ 

Zarobljeni Bošnjaci su prevezeni autobusima ili natjerani da hodaju do Zemljoradničke zadruge Kravica. Zarobljeni su dovođeni do hangara u nekoliko navrata gdje su ih čekali pripadnici Specijalne policije MUP RS, i to: odreda „Šekovići“, „Skelani“ i „Centra za obuku Jahorina“, te određen broj pripadnika Vojske Republike Srpske. Oni su počeli da maltretiraju i pljačkaju zarobljene dok je nekoliko izvedeno i na licu mjesta ubijeno. Procjenjuje se da je u hangaru bilo zatočeno najmanje 1200 ljudi. 

Haso Hasanović jedan je od rijetkih koji je uspio da pobjegne iz hangara. Ovaj svjedok je uspio pobjeći iz hangara kada mu je jedan vojnik dao posudu da ode nasuti vode. Hasanović navodi, kada je došao do česme da je tada ugledao nekoliko tijela ubijenih Bošnjaka civila među kojima i djevojčicu prerezanog grla: „Kada sam vidio tu djevojčicu zaklanu, koja se još uvijek tresla... toga se sjećam. I znam da sam tražio moju kuću i vodu jer sam bio izgubljen od straha. Kad mi se vratila pamet pomislio sam što ja više tražim, što ne bježim... i počeo sam bježati.“

Predvečer, pripadnici specijalnih jedinica MUP RS počeli su da pucaju na zarobljenike u hangaru i da bacanju ručne bombe kroz prozore i vrata zadruge. Svjedoci S1 i S2 jedini su preživjeli masakar u hangaru. S1 svjedoči: „Hangar je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Onda se začuo rafal, a potom je počela pucnjava. Zažmirio sam i čekao da me ubiju. Svi muškarci su popadali. I ja sam legao. Krvi je bilo svuda. Dok sam ležao, čuli su se jauci, zapomaganje, vriska… Vladala je panika.“

U drugom kraju hangara bio je S2: „Nastao je živi pakao. Niko ni za koga nije znao. Čuli su se jauci, zapomaganja, krici… Nakon pucnjave su napravili pauzu, izašli ispred hangara, zapalili cigarete, a onda bi se vraćali i nastavljali pucati po nama, ubijajući preživjele.“ 

U narednih nekoliko sati, pripadnici specijalnih jedinica MUP RS su pucali po tijelima i bacali ručne bombe i druga eksplozivna sredstva kako bi ubili ranjene i preživjele koji su se skrivali ispod tijela. 

Naredno jutro, 14. jula, nekoliko preživjelih iz zadruge su izvedeni i natjerani da pjevaju srpske nacionalističke pjesme, a potom su strijeljani. Nekoliko vojnika je određeno da uđe u zadrugu i da provjere ima li preživjelih, te da ih „vakcinišu“, odnosno da ih likvidiraju.

Video snimak

Beogradski novinar Zoran Petrović zvani Piroćanac, ušao je u Srebrenicu zajedno sa srpskim oficirima. Kamerom je snimao pobjednosni ulazak Vojske RS u Srebrenicu. Već 14. jula je dvadesetominutni izvještaj pod naslovom „Operacija Srebrenica“ emitovan na beogradskoj televiziji Studio B. To je bio prvi i zadnji put da je taj izvještaj emitovan. Jedan od najznačajnijih dijelova ovog video izvještaja je snimak ZZ Kravice 14. jula na kojoj se vidi gomila mrtvih tijela pred ulazom hangara. Poslije je Petrović nekoliko segmenata sa nemontiranog snimka presnimio i time uništio snimak, međutim haški istražitelji su uspjeli pribaviti kopiju originalnog snimka. 

Teslić je široj javnosti prije agresije na BiH bio najpoznatiji po ljekovitoj vodi u Banjoj Vrućici, a u toku agresije po vojnicima koji su branili regiju srednje i sjeverne Bosne ističući se svojom hrabrošću

Vjerski život u Tesliću ima svoju dugu tradiciju, a nakon agresije institucionalno je organiziran kroz rad Medžlisa, sa 12 džemata, čije je sjedište u kompleksu prigradskog džemata Stjenjak-Teslić. U toku agresije svi objekti Islamske zajednice su srušeni, ali su i ponovo izgrađeni naročito u toku intenzivnijeg povratka od 2000. godine. Trenutno na području opštine živi oko 7.500 Bošnjaka, što je oko 50% od prijeratnog broja. Nažalost, ovaj broj se primjetno smanjuje, jer politička i ekonomska situacija mnoge primorava da napuste Teslić i traže bolje životne uvjete u Federaciji i  inozemstvu. Trenutno neki povratnici nalaze zaposlenje u Tešnju, jer im je geografski najbliži kao ekonomski razvijena općina, ali prema riječima predsjednika Medžlisa Šabana Sivića mnogi se odlučuju za odlazak vani, jer svako lično privređivanje biva opstruirano državnim ili entitetskim zakonima i nametima.

Pitanje opstanka uveliko ovisi o ekonomiji

“Ljudi su se počeli baviti stočarstvom. Nije bilo kuće bez stoke, ali otkupna cijena mesa je pala i ljudi su se počeli baviti proizvodnjom mlijeka. Onda su uslovljavani niskom cijenom mlijeka pa su našli proizvođače iz Federacije koji su kasnije odustali od otkupljivanja mlijeka zbog brojnih entitetskih inspekcija i nepravednih odluka. Onda su se počeli baviti malinama, a pogledajte sada otkupnu cijenu!“, kazao je Sivić. Ono što je poseban problem jeste što su povratnici većinom osobe u kasnijoj životnoj dobi, stoga im je sve teže bavljenje fizičkim poslovima. Samo nekolicina Bošnjaka radi u javnim ustanovama, od čega većina u policiji. Oni koji rade u privatnim firmama su kvalitetan i obrazovan kadar koji je skoro pa nezamjenjiv u bilo kojoj firmi.

Predsjednik Sivić izražava zabrinutost za održivost institucije medžlisa za pet ili deset godina. “Nekada je postojao daleko veći entuzijazam kod povratnika. Kada smo se počeli vraćati niko postavljao pitanje kako će se džemati i medžlis finansijski održati. To znam jer sam bio i prvi predsjednik Medžlisa nakon agresije. Naravno, ogromnu pomoć smo imali, a i sada imamo, od Muftijstva zeničkog, Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, Ministarstva civilnih poslova i Tešnjaka, naročito pojedinih porodica. Ipak, kada je riječ o današnjem entuzijazmu povratnika drukčije je. Pored pomoći od Rijaseta kao povratničkom medžlisu trenutno smo oslonjeni samo na članarinu, preko 90%. Kada je u pitanju organizacija jedan smo od najorganiziranijih medžlisa, ali kada su u pitanju finansije tu bi za nekoliko godina moglo doći do ozbiljnih problema. Sproveli smo centralizaciju kako bi se održali svi džemati te imamima isplatili sve obaveze, jer nas zakon time obavezuje. Naročito što smo  u manjem entitetu kada možemo imati znatno više neprilika zbog entitetskih institucija i inspekcija. Naravno, ako želimo da opstanu povratnički medžlisi nama treba potpuna centralizacija da imami u Federaciji i manjem entitetu imaju iste plate i da ne oskudijevaju što nemaju dovoljno članova. Trebamo znati da ako nestane Bošnjaka u manjem entitetu neće biti ni Bosne. Imamo tri džemata koji su prve kategorije i oni će sigurno opstati. Imamo dva koji su srednje kategorije i trenutno se mogu izdržavati, dok ostali džemati nemaju tu mogućnost. Štaviše, zbog biološkog nestanka plašim se da bi u budućnosti i džemati srednje kategorije mogli postati mali džemati“. 

Broj dženaza u jednoj godini 100, broj vjenčanja za šest godina 136

Ono što Sivić ističe, kao i svi drugi Teslićani, jeste problem biološkog nestanka Bošnjaka. Glavni imam je u periodu od 6 godina vjenčao ukupno 136 parova, dok na godišnjem nivou na području Medžlisa se obavi oko 100 dženaza. Ovaj podatak je alarmantan općenito za sve Bošnjake, ne samo Medžlis Teslić. 

U džematu Barice, koji oko 100 članova Islamske zajednice, dvadesetero djece je u mektebu.

“U zadnjih nekoliko godina broj djece je u stalnom opadanju. Veoma malo djece se rađa. Također, postoji veliki broj starih osoba. Mi smo izbrojali u Barićima preko 70 osoba koje imaju iznad sedamdeset godina starosti“, kaže Edin-ef. Mahmutović imam džemata Barići i Gomjenica.

“Kada je u pitanju starosna struktura džematlija, u velikom broju je riječ o starijim osobama, često muškarcima i ženama koji žive sami. U samom gradu imamo preko 150 samaca. Vrlo je čest slučaj da se nakon dženaze kuća merhuma zaključa, jer niko nema da nastavi živjeti u njoj. S druge strane, mladi zbog ekonomske perspektive odlaze, naročito studenti te je teško uspostaviti sistem rada s mladima. Djevojke se, naravno, udaju i otiđu. Nizak broj djece je alarmantan. Stoga, imamo prirodni i političko-ekonomski nestanak Bošnjaka u manjem entitetu. Ovo su problemi koje često ističem i na koje još niko nije dao adekvatan odgovor“, kazao je glavni imam Džafer-ef. Gračić. Pored ovih demografskih kretanja još jedan negativni trend je  vrlo očit, a to jeste znatan broj neoženjenih osoba. Primjera radi, u džematu Ruževići ima oko 40 neoženjenih osoba. “Godišnje umre oko 20 džematlija, a rodi se tek sedmero djece. U džematu ima preko 40 neoženjenih muškaraca“, kazao je Sifet-ef. Hadžić, imam džemata Stenjak. 

Pomoć dijaspore nesebična i vrlo važna

Također, dosta Bošnjaka živi u dijaspori što je dosta otežavajuća okolnost za dugoročno planiranje razvoja vjerskog života. 

“Primjera radi, preko 30% stanovništva spomenutog džemata Barići živi vani. Jedan od najstarijih džemata Teslića džemat Rajševa, kojeg vodi vrlo kvalitetan i perspektivan Enes-ef. Mujčinović, u zadnjih nekoliko godina konstantno se iseljava. Rajševljana trenutno ima više u Jasenicama u Sloveniji nego u Rajševi. Zaista smo ponosni na našu dijasporu koja nas pomaže, ali dolaze nove generacije naših ljudi vani koji se vjerski organiziraju u mjestu prebivališta. Stoga, često kažem imamima da se moramo pripremati za period kada se više nećemo moći oslanjati na pomoć iz dijaspore“, kazao je glavni imam Gračić.

“Naši ljudi iz dijaspore nesebično pomažu Medžlis. Također, interesantno je da džematlije u džematima koji gravitiraju Federaciji, poput Ruževića, Stenjaka i drugih, plaćaju članarinu ovdje, ali i u Federaciji, u mjestima gdje rade. Sreća je što nam je Federacija blizu i mnogi su se zaposlili tamo. Svakodnevno putuju, ali je bitno što imaju posao“, kazao je sekretar Medžlisa Samir Fajić, koji ističe da je sve teže da jedna osoba obavlja ekonomske, pravne i druge poslove kako se institucije Islamske zajednice razvijaju.