Činilo se da je na dan svečanog otvorenja obnovljene Arnaudije došao manji broj vjernika negoli je to bilo očekivano. Pretpostavka je i da je radni dan spriječio mnoge u organizaciji dolaska iz cijele zemlje, ali je i razumljivo s obzirom na aktuelnu napetu političku situaciju u zemlji. Strah je razumljiv, bez obzira u kojoj mjeri je utemeljen. I sasvim dovoljan da neko odustane od puta za Banju Luku bez obzira na značaj događaja. S druge strane, očekivao se i veći broj aktuelnih bošnjačkih političara. Međutim, ništa od toga nije utjecalo na kvalitetnu organizaciju događaja. Također, primjetno je da je sigurnost na ulicama Banje Luke bila na nivou. Organizacija je bila srazmjerna značaju događaja za Islamsku zajednicu, Banjalučane, a, svakako, za sav bošnjačko-muslimanski narod u Bosni i Hercegovini i dijaspori.

Geografija našeg bića

Uz one koji su na samo otvorenje došli autobusima ili privatnim prijevozom stigli na svečanost, Arnaudija je postala još jedan razlog za posjetu Banjoj Luci i susret s Banjalučanima. Kad bismo između integralnog značaja Arnaudije izdvojili samu njenu arhitektonsku pojavu i dalje ostajemo fascinirani. O kontekstu njene gradnje rukom vakifa Hasana defterdara na ideju Ferhad-paše o urbanizaciji Banje Luke i o njenoj arhitekturi pisali smo u prethodnom broju Preporoda. Tada smo se pozvali na istraživanja i radove Alije Bejtića, Mehmeda Mujezinovića i neprikosnovene rahmetli profesorice Sabire Husedžinović, a nje smo se prisjetili uz Meliku Alihodžić dan uoči svečanosti.

Melika: „Nakon svega, izgradili smo i obnovili ove vjerske objekte i slobodno ispovijedamo svoju vjeru.“

Neposredno nakon Melikine zamolbe da je fotografišemo ispred Arnaudije, upoznali smo se i započeli razgovor, prije svega o njoj. Ubrzo nam je kazala da je rahmetli profesorica Husedžinović njena rodica, a potom nam u najkraćem ispričala dio svoje biografije, geografije svoga bića i identiteta – od Banje Luke, Dervente, Bosanske Gradiške gdje je rođena do Vlasenice gdje se udala, Njemačke u kojoj živi od 1992. godine i Sarajeva gdje najčešće boravi kada dođe u Bosnu.

Diplomirala je arhitekturu, kao i njen suprug koji je angažovan na jednom od njemačkih univerziteta, a tim putem je pošla i njihova kćerka. U tom pogledu i sama prepoznaje pojavnu formu Arnaudije i svih sličnih dragulja osmanske arhitekture, baš kao što ističe i samu bit tragova islamske i muslimanske tradicije i identiteta.

Nakratko, ali značajnim je naglasila da je njen pradjed nekada bio načelnik Banje Luke, ali rođena je u Bosanskoj Gradišci gdje je njen djed naslijedio imanje. Stoga, ne zaboravlja da je odrasla gledajući u šejh Gaibijino turbe u svome zavičaju, a, kako kaže, zauvijek će ostati zapisano da je rođena na adresi Tekija br. 9. Otuda, veli, valjda i njeno interesovanje prema tesavvufu. U Banju Luku je, svakako, uvijek rado dolazila, ali i učestvovala u različitim aktivnostima. Uz to, njena majka je porijeklom iz obližnje Dervente. To je njen kraj, koji je prožima. Tako je emotivno prožima i ponovno uzdizanje Arnaudije, pa i kada je riječ o njenoj struci.

„Mi nikada kao studenti arhitekture nismo imali priliku, tih osamdesetih godina, da posjetimo neki islamski ili drugi vjerski objekat, već samo Brusa bezistan. Stoga, danas kažem da želim da upoznam ono što sam ja i što su moji. Ovo je ponos Islamske zajednice i vjernika. Nakon svega, izgradili smo i obnovili ove vjerske objekte i slobodno ispovijedamo svoju vjeru“, kazala nam je Melika.

Dodaje da je, ipak, i tada među stručnjacima bilo svjesnijih, poput profesorice Sabire Husedžinović, Medžide Bećirbegović, koji su, ipak, pisali o islamskoj arhitekturi u Bosni i Hercegovini.

„To su bili rijetki koji imaju snagu, kao što i mi danas imamo snagu da ovo obnovimo i zijaretimo,   a sada to valja održavati“, istakla je.

Dodaje da nam trebaju mladi ljudi koji će učiti i istraživati islamsko i muslimansko naslijeđe i time i na druge načine o njemu brinuti i održavati ga. Stoga je nužno, kako zaključuje, osvijestiti pojmove tradicije i samog vakufa, odnosno imati osjećaj za instituciju.

Među organizatorima u različitim ulogama bilo je i mladih Banjalučana. Svoj doprinos je kao domaćin i redar dala i mlada pravnica Selma Spahić.

Mladi Banjalučani Selma i Darmin nadaju se da će Arnaudija biti faktor zbližavanja,

ali i razlog da se više posjećuje ovaj grad na Vrbasu

U svoj ponos Selma ubraja i svoje banjalučko rodoslovlje – praunuka je rahmetli reisa Maglajlića.

„Nadam se da će nas ova džamija opet mnogo više zbližiti te da ćemo biti i oko nje u jednoj cjelini, kao što i jesmo zajedno, jer nas ovdje i nema mnogo. Ipak, ostaje na nam da slijedimo našu vjeru te održavamo našu kulturu i tradiciju“, kazala nam je Selma.

Poziva svoje sugrađane u Banju Luku, ljepoticu na Vrbasu, kako dodaje, a time i na banjalučke ćevape.

I Darmin Đulić je među mlađom banjalučkom populacijom. Svjestan je, ističe, kakav značaj nosi obnavljanje onoga što je porušeno tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kao i Selma, nada se da će i Arnaudija postati faktor zbližavanja, ali i razlog drugima da posjete Banju Luku i vide Arnaudiju.

Mersija i Zarfa iz Sarajeva na otvorenju Arnaudije: Nužno je sačuvati i održavati obnovljeno

Mersija Bajrić i Zarfa Gazdić su stigle iz Sarajeva dan prije svečanosti. Ne kriju svoje oduševljenje i mevludom uoči otvorenja i samom svečanošću.

Mersija je rodom iz Livna, a živjela je u Glamoču. Nisu je uspjeli odvratiti da dođe na otvaranje, nije se bojala, a kada nam to govori poziva se na svoje izbjegličko iskustvo. Zarfa je prvi put u Banjoj Luci. Ističe da sve što se čulo na otvaranju, djeluje pozitivno. Pored svega, svjesna je da je nužno da se obnovljeno sačuva i održava. Mersija dodaje da je nužno potaknuti omladinu da se angažuje u očuvanju naslijeđa.

"Neka i Arnaudiji nakit bude džemat“, Mersijina je želja i dova.

Potvrda života i identiteta

I sve zvanice i svi posjetioci, iz bližih i daljih krajeva ove zemlje i dijaspore, vratili su se, a banjalučki muslimani su, ipak, nastavili tu čekati još jednu radost. Već 13. maja Banjalučka medresa je ispratila svoju prvu generaciju maturanata i maturantica. Između su stale poruke nade.

Arnadija je potvrdila našu volju da živimo i njegujemo svoje nade uprkos svim ranama i strahovima koje kao narod nosimo.

Generacija rođena devedesetih je kasnije rasla na obnovi i izgradnji džamija u svojoj zemlji. Malo toga se može poredi s energijom uloženom u to. Potvrdio se život. Potvrdilo se pripadanje. Potvrdio se identitet. U malo čemu je cilj bio jasniji kao pri tome. Džamija je, kako je odvajkada tako, ponovo oko sebe okupljala i oživljavala mahalu, selo i grad. Obnavljali i gradili su ih sirotinja, bogati, putnici namjernici, pa i oni koji su na sva usta tražili fabrike umjesto njih. To je mnogo više od obnove sakralnog objekta, sigurno. Znamo to nakon zla agresora. Ali, bogme, znamo to po sebi i svome ustajanju.

Islamska zajednica je skoro pa zaokružila izgradnju i obnovu osnovne infrastrukture. Mnogo se uspjelo. Generacija rođena devedesetih, a stasala je, već može podvući i jasnije uočiti najveličanstveniju poruku ovog fascinantog pokreta gradnje i obnove, da ga tako nazovemo: ima načina, a, svakako, ima i nade. I na tom putu se stiče snaga, znanje i mudrost. Pod tom kupolom intelektualnog, religijskog, duhovno-moralnog i kulturnog naslijeđa moramo rasti. U tome se možemo lakše ogledati u svojim pojedinačinm i kolektivnim slabostima.

Živjela kuća Bož'ja na živoj zemlji bosanskoj!