Kakav je odnos bošnjačkih političara prema vakufu

Autor: E. Subašić April 04, 2018 0

Jasan je odnos predratne, jugoslovenske vlasti, prema vakufima, ali šta je s današnjom političkom strukturom 

Mišćina ili Hadži Ahmed Kebkebir džamija na Kovačima u Sarajevu izgrađena je 1543. godine. Kada je hadži Ahmed Kevkebi napravio džamiju, ostavio je u vakuf i dva stana, jedan za imama, a drugi za mujezina. Ulazna vrata mujezinskog stana bila su bliža vratima džamije, kako bi mujezin prije došao u džamiju i počeo učiti ezan. Dok bi se ezan učio, imam je imao dovoljno vremena da dođe na namaz, s obzirom da je ulaz u njegov stan bio iza džamije. Ovaj način pozicioniranja vakufskih stanova je samo još jedan detalj u vezi s posebnim odnosom naših prethodnika prema vakufu, poput Ahmeda Kevkebija. Nažalost, nakon odlaska Osmanske imperije vakufi su uvijek bili meta političkih sistema, ali i privatnih interesnih planova koji su vodili ka uzurpaciji i privatiziranju vakufa. To se desilo i s vakifom hadžije Kevkebija. Nakon Drugog svjetskog rata stanovi su uzurpirani. Prvo je uzurpiran mujezinski stan, a kasnije i imamski.

Iz partizana u vakufski stan

Spor je trajao preko trideset godina. Džemat je ove godine uspio vratiti  imamski stan, a uzurpator je ostao živjeti sa suprugom u otetom mujezinskom stanu. Medžlis Sarajevo je finansirao advokata, a cijeli spor je pratio i pomagao advokatu profesor Izet Riđanović, džematlija Mičine džamije, koji se uključio u proces vraćanja vakufa čim je čuo za ovaj slučaj.

“Trideset godina mi dobivamo slučaj na Općinskom sudu u Sarajevu, a Kantonalni poništi presudu. Hajd' što se u komunizmu to dešavalo, ali nije mi jasno što se u ovom sistemu to dvaput događalo, kada je jasno šta je vakufsko, naročito muslimanima u sudu“, kazao je Riđanović.

“Neki partizanski borac je provalio u mujezinski stan i nastanio se. Otac čovjeka, s kojim smo vodili spor, uselio se kasnije u taj stan, davši borcu neki svoj. U to vrijeme u imamskom stanu živio je imam ove džamije Mustafa-ef. Varašanović, vrlo ugledan čovjek, mislim i šejh tekije na Bentbaši. Nakon njegove smrti, dok je supruga imama bila van kuće, ovaj čovjek je provalio i u imamski stan, izbacio stvari imama i njegove supruge pa zakovao vrata kako ona ne bi mogla ući više. Sin ovog čovjeka, s kojim smo do danas vodili spor, nastavio je živjeti u oba ova stana. Na sudu je dokazivao da su mujezinski i imamski uvijek bili jedan stan, ali prvi naš angažirani advokat je dobro primjetio i pitao kako je moguće da su na cijeloj kući ista vrata, osim ovdje na ulazu iz jednog u drugi stan, gdje su drukčija vrata pokazivala da nisu ranije tu bila“, kazao nam je Izet Riđanović, profesor i stalni sudski tumač za engelski i njemački jezik, koji je vjerovatno najzaslužniji za ovaj slučaj povrata vakufske imovine.  

Protiv vakufa i komunisti i “postkomunisti“

“Prije trideset godina slučaj je pokrenuo mutevelija Mišćine džamije Šefkija Korić, koji me je zamolio, jer sam i tada bio pri sudu kao sudski tumač, da vidim šta je s ovim slučajem. Našao sam mjesto gdje su se nalazili slučajevi, a sadašnji sarajevski advokat  Potogija je krio ovaj slučaj, gurajući ga na kraj faha, ladice, tako da slučaj nikada ne dođe na dnevni red. Kada sam sa službenicom pregledao fah, našli smo jedan bunt pozivnica za ovaj slučaj“, prisjetio se Riđanović.

Riđanović je zaprepašten odnosom današnjih vlasti prema vakufu.

“Trideset godina mi dobivamo slučaj na Općinskom sudu u Sarajevu, a Kantonalni poništi presudu. Hajd' što se u komunizmu to dešavalo, ali nije mi jasno što se u ovom sistemu to dvaput događalo, kada je jasno šta je vakufsko, naročito muslimanima u sudu“, kazao je Riđanović.

Kantonalni sud je prije tri mjeseca potvrdio općinsku presudu u korist medžlisa, odnosno džemata, i imamski stan je vraćen, dok će mujezinski, ipak, ostati u rukama uzurpatora do nekih boljih vremena ili, pak, ljudi poput Riđanovića koji će imati snage za borbu.

Stan se trenutno nalazi u lošem stanju i Riđanović se nada da će pronaći donatora koji bi obnovio ili, još bolje, izgradio novi stan, funkcionalniji s boljim rasporedom, na mjestu sadašnjeg stana kako bi imam ili barem studenti mogli živjeti.

Riđanović je u toku ove pravne borbe i fizički napadnut, a dotičnog uzurpatora tuži za fizički napad u kojem je dobio ozljedu na licu, izgubivši pri tome prednje zube. Advokat Riđanovića je Admir Đulić, koji je, interesantno u ovom kontekstu, bio uključen u vraćanje vakufske imovine u Tešnju, dok je radio kao pravnik Medžlisa Islamske zajednice Tešanj. Naime, slučaj Tešnja pokazuje da se mnogo toga može uraditi i prije donošenja dugo očekivanog Zakona o restituciji.

Šta je s drugim općinama

Kada navodimo ove i slične primjere treba postaviti pitanje šta je s drugim općinama na čijem su čelu Bošnjaci, muslimani koji traže podršku i glasačko tijelo u našim džamijama i obećavaju brigu o muslimanskim pravima. Od kraja agresije na BiH do danas brojni gradovi su u rukama Bošnjaka, kandidati za načelnike redovno očekuju podršku Islamske zajednice, ali vakufi se ne vraćaju, tačnije propadaju ili se koriste u druge svrhe. Stoga, zapitanost profesora Riđanovića s početka ovoga teksta je opravdana, odnosno jasan je odnos predratne, jugoslovenske vlasti, prema vakufima, ali šta je s današnjom vladajućom bošnjačkom strukturom koja se nerijetko poziva, barem u predizbornom procesu, na islamske principe u svom radu?

Ako su komunisti oduzeli vakuf, treba li tražiti ili čekati neke nove, moralno preporođene komuniste da vrate vakufe ili konačno vidjeti pravičan odnos sadašnjih načelnika i vladajućih bošnjačkih struktura prema vakufu? Podsjećanja radi, trenutno preko četrdeset načelničkih mjesta drže Bošnjaci.

Cijeli tekst

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro