Islamska zajednica u BIH i njeni članovi, kao što su to činili i ranije za stradale s područja Haitija i Tibeta, pokrenuli su akciju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć narodu Rohinja u svim džamijama u zemlji i inozemstvu, ali i putem namjenskog bankovnog računa. Prema zvaničnim informacijama iz Rijaseta IZ u BiH, do sada je prikupljeno 495.244 KM. U svjetskim omjerima, novčana vrijednost ove akcije ne znači mnogo, ali njena simbolička vrijednost i poruka, svakako znače.

Decenija s kraja 20. i skoro dvije decenije ovog stoljeća obilježene su najbrutalnijim masovnim stradanjima i egzodusima ljudi iz onog dijela svijeta koji tradicionalno naseljavaju muslimani. Porušeni gradovi, masovne grobnice, rijeke izbjeglica i izbjeglički kampovi najkarakterističnije su slike s tih područja. Ne treba puno istraživati da se zaključi da su sva ta stradanja počinjala narativom o ‘drugima’, koji se može manifestirati u različitim oblicima, čak i unutar pripadnosti istoj vjerskoj grupi ili rasi. Pogubne posljedice koje proizvodi narativ o dehumaniziranim „drugima“ i različitost oblika u kojima se pojavljuje, najilustrativnije pokazuju upravo ubijanja i progoni miliona ljudi; muslimana u bijegu od drugih muslimana, nemuslimana u bijegu od muslimana, muslimana u bijegu od nemuslimana. Bošnjacima je taj narativ itekako poznat, kao predtekst za njihovo vlastito stradanje na kraju 20. stoljeća.
Od augusta ove godine sa stranica svjetskih novinskih agencija do nas stižu izvještaji o nastavku progona naroda Rohinja iz pokrajine Rakhine u Mijanmaru, koji su zvaničnici UN-a označili ‘školskim primjerom etničkog čišćenja’, iako je već svima jasno da se nad narodom Rohinja provodi posljednja faza genocida. Zvanični podaci UNHCR-a govore da je iz Mijanmara prognano sad već više od 1.000.000 ljudi, od toga preko 600.000 u posljednja tri mjeseca, a dobitnica Nobelove nagrade za mir, kancelarka Mijanmara Aung Su Kuy, još uvijek nije pokazala ni naznaku volje za rješavanjem najveće krize u toj zemlji.
Danas, kada se spominju masovni progoni i egzodusi ljudi, kakav je i ovaj, više gotovo i ne treba posebno naglašavati da su ti ljudi: djeca, žene i muškarci – muslimani, te gotovo da bi se moglo kazati: svi muslimani nisu izbjeglice, ali većina izbjeglica danas su muslimani - u bijegu kako od nemuslimana tako i od muslimana.
Dok na međunarodnim forumima svjetski državnici vode isprazne rasprave o međunarodnopravnom karakteru zločina nad Rohinjama, još jedan fašistički režim, ovog puta u Mijanmaru, revnosno provodi genocid nad jednom etničkom manjinom. Imenovanje ovog stradanja njegovim pravim imenom evropske i druge ‘zapadne’ državnike obavezuje UN-ova Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, na što, uz izuzetak francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je zločine nad Rohinjama okarakterizirao kao genocid, oni nisu spremni. Spremnost da to učine zahtijevala bi hitno uvođenje embarga na uvoz oružja Mijanmaru, ali i zabranu vojne saradnje zemljama članicama UN-a s vojskom Mijanmara, koja je, u ovom slučaju, izvršilac genocida. Rasprave o prirodi, povodima, razlozima i akcijama ‘na terenu’ još jednom, očekivano, pokazuju svu licemjernost svjetskih moćnika i duple aršine u zagovaranju svjetskog poretka i pravde. Liderima muslimanskih zemalja preostalo je, opet očekivano, osuda i, u slučaju naroda Rohinja, prema podacima UNHCR-a, nedovoljna humanitarna podrška prognanima u ‘humanitarnoj krizi bez presedana’, kako ju je nazvao i zvaničnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy. Najveći dio preživjelih, prognanih Rohinja nalazi se u Bangladešu. Prognani sa sobom nose neizrecive traume, strahove i boli, a onda se u Bangladešu, zemlji koja im pruža utočište, susreću s neljudskim uvjetima i patnjom. I tako već decenijama.
Strašna iskustva našeg naroda naučila su nas da laži i poricanja bole. Da pored stalne opasnosti od ubistva i progona boli i nereagiranje ostatka čovječanstva. Koliko puta smo se pitali ‘Kako je moguće? Zar svijet ne vidi? Zar životi naše djece manje vrijede?
Uzevši u obzir razmjere stradanja, u Bosni i Hercegovini teška sudbina naroda Rohinja i genocid koji se provodi nad njima, medijski su gotovo prešućeni. S druge strane, humanitarne organizacije su relativno brzo reagirale i animirale građane BiH na hitno prikupljanje pomoći koju će dostaviti prognanim Rohinjama.
Islamska zajednica u BIH i njeni članovi, kao što su to činili i ranije za stradale s područja Haitija i Tibeta, pokrenuli su akciju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć narodu Rohinja u svim džamijama u zemlji i inozemstvu, ali i putem namjenskog bankovnog računa. Prema zvaničnim informacijama iz Rijaseta IZ u BiH, do sada je prikupljeno 495.244 KM, a Odbor za pomoć narodu Rohinja IZ-e u BiH će nakon završetka akcije javnost upoznati o detaljima. U svjetskim omjerima, novčana vrijednost ove akcije ne znači mnogo, ali njena simbolička vrijednost i poruka, svakako znače. Bošnjaci su iskazali svoju solidarnost s onima koji su u nevolji, kao što su pokazali i da znaju da pored konkretne pomoći, tešku sudbinu olakšava i to da neko, ipak, misli na vašu djecu. Da u košmaru genocida i stradanja postoje i oni kojima niste ‘drugi’ po raznim osnovama: rasi, religiji ili grupi. Bošnjacima je narativ o ‘drugom’ kao predtekst za katastrofu zastrašujući, jer su nam njegove posljedice poznate. Taj narativ o „drugima“ sve češće, opet, čujemo i u Evropi, u kojoj istovremeno ponavljaju slogan ‘nikad više’ o nedopustivosti još jednog genocida. Evropi u kojoj je Njemačka naprimjer, u toku samo nekoliko mjeseci i pored protesta drugih članica Evropske unije prihvatila milion muslimanskih izbjeglica, ali isto tako Evropi u kojoj je nedavno milion ljudi stajalo na državnoj granici Poljske u molitvi za zaštitu kršćanskog identiteta Evrope; u kojoj se ‘drugi’ percipiraju kao muslimani i u kojoj ekstremna politička desnica bilježi sve veći uspjeh.
Ako je tačno da, u osnovi, sebe upoznajemo kroz odnos prema ‘drugom’, koga to u očima svoje djece ili u ogledalu sopstvenog identiteta mogu vidjeti oni koji osmišljavaju i vode procese označavanja, dehumanizacije, progona, zatvaranja, silovanja i ubijanja ‘drugoga’?

Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 29. septembra svečano je obilježio 40 godina uspješnog i plodonosnog rada. Preporod u ovom broju donosi širi izvještaj sa svečanosti koje su ovim povodom organizirane i podsjeća na vrijeme i okolnosti osnivanja i početka rada Fakulteta islamskih nauka.

Nemjerljiva i neprocjenljiva je uloga Fakulteta islamskih nauka u stjecanju i širenju znanja o vjeri, afirmaciji islamske misli i islamske tradicije Bošnjaka, u vraćanju optimizma i nade tokom sumornih vremena vegetiranja islamskog obrazovanja i nepostojanja visokoškolskih islamskih obrazovnih ustanova u ovom dijelu Evrope. Nade mnogih muslimana u bivšoj Jugoslaviji da dolaze bolji dani bile su vezane za efekte rada FIN-a i u tome je njegov doprinos, zaista, ogroman. Njegovi diplomanti, poput krvotoka, prožimaju cijelu muslimansku zajednicu; teško je pobrojati gdje ih sve nema i na kakve sve odgovorne dužnosti nisu dospijevali.
Čini mi se da dijelim osjećaje najvećeg dijela muslimana ako kažem da nas je sve istinski obradovao ovaj jubilej, da nas, kao muslimane, čini ponosnim, da ga osjećamo svojim i bliskim. Naravno, sve generacije profesora, od utemeljivača do današnjih, zaslužuju istinske čestitke, kao i svi oni koji su na bilo koji način doprinijeli radu Fakulteta. Bilo je tu mnogo velikih vizionara i izuzetnih pregalaca, čiji iskreni trud će Allah vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici. (Et-Tevba, 105).
Uz odavanje zahvalnosti i počasti zaslužnim ljudima, ovaj slavljenički i svečarski ambijent pogodan je trenutak da se istodobno oda priznanje nauci i učenosti, da se veliča i slavi posvećenost učenju i znanju. Obilježavajući 40 godina rada, ustvari, slavi se učenost i znanje. Muslimani općenito, a u Evropi posebno, mogu sačuvati svoj identitet, ljudsko i vjersko dostojanstvo, biti faktor progresa čovječanstva i kohezije među ljudima isključivo vrhunskim općim i specijalističkim obrazovanjem i posjedovanjem znanja koje će moći proizvoditi nove društvene i tehnološke vrijednosti. Konačno muslimani moraju postati važni proizvođači i ponuđači znanja, a ne samo puki konzumenti tuđih ideja, metoda i tehnologija. Nadograđivati svestranim obrazovanjem i znanjem vrijednosti islamskog identiteta, te sposobnošću pravilnog razumijevanja konteksta predstavlja sigurnu trasu spasa kojom se treba, bez izuzetka, sa strašću i entuzijazmom kretati muslimanska mladost i uzvišeni cilj kojem mora težiti. Taj put muslimanskoj mladosti neko stalno mora držati prohodnim, podsticajnim i atraktivnim. Svaka investicija u ovu trasu je višestruko korisna, opravdana i siguran dobitak.
S druge strane, muslimanske obrazovne institucije na ovim prostorima, posebno one koje nose islamsku oznaku, moraju ponuditi ne bilo kakvo znanje, nego znanje o vjeri koje će omogućiti preispitivanje i preslagivanje dosadašnjih evropskih (zapadnih) predodžbi o islamu i raznolikih muslimanskih interpretativnih tradicija, koje će nuditi novi koncept znanja ukorijenjen u izvorima vjere, a koji je istodobno potrebna okrjepa ljudskim dušama, radost i milost čovječanstvu, kao što to jeste naš poslanik Muhammed, a.s. Nažalost, naročito posljednjih godina, sve je manje svježe i okrjepljujuće hrane za muslimanski duh, a hrana koja mu se nudi je dosta jednolična, nekada ideološki prezačinjena, u nekim slučajevima preovlađujuće natopljena lokalnim i nacionalnim aromama, nerijetko ustajala ili joj je već odavno istekao rok trajanja; a da ne govorimo kako je tek siromašna mnogim potrebnim sastojcima koji omogućavaju prirodan i svestran razvoj, te prevenciju duhovnih deformiteta. Da bi duhovni “želudac” muslimana Bošnjaka mogao provariti ovakvu hranu i iz nje izdvojiti, a da se ne zatruje, korisne sokove i hranljive sastojke, nužno je da se hrana, koja se nudi muslimanskom duhu, ponovo prokuha u bošnjačkom muslimanskom “želucu” i putem duhovnog vrijenja u njoj se ubiju bacili nastali od ustajalosti, ideološke, lokalne i nacionalne zatrovanosti.
Zato je od presudne važnosti u ovom svečarskom ambijentu početi s dalekosežnim i sistematskim propitivanjem kako obrazovne ustanove Islamske zajednice mogu držati otvorenim puteve stjecanja nekontaminiranog znanja o vjeri koje će svim ljudima, a ne samo muslimanima, zdravo i obilno hraniti i milovati dušu i um, znanja na kojem će izrastati ljudska plemenitost, dobrota, moral i poštenje? Kako vršiti detoksikaciju zaraženih plodova i istodobno kultivirati nove plodove znanja o vjeri i pobožnosti koji nasušno trebaju i prijaju duši i umu svakog čovjeka?
Ozbiljno se ima uzeti u obzir konstatciju dekana FIN dr. Zuhdije Hasanovića u razgovoru za Preporod: „Ovo je prilika da se učini ozbiljna analiza rada Fakulteta islamskih nauka, kao i drugih obrazovnih ustanova Islamske zajednice i da se precizno utvrdi koje su to pozitivne aktivnosti s kojima treba nastaviti, a gdje su slabosti, posrnuća i mogućnosti poboljšanja koja treba izvršiti radi prosperiteta svih nas.“
Dekan Hasanović je naglasio da su četrdesete godine u pojedinačnim životima vrijeme duhovne i intelektualne zrelosti, a u radu institucija sasvim dovoljan period za odgovorno sagledavanje prijeđenog puta. Dakako, od doba zrelosti očekuju se još zreliji i plodonosniji rezultati.
U životu nekih ljudi nerijetko nakon doba zrelosti nastupi period senilnosti, drastičnog slabljenja i gubitka mnogih fizičkih i mentalnih funkcija, vraćanje u prošlost i ponovno življenje života i događaja koji su već jednom proživljeni, a koje je neumitni tok sudbine već odavno smjestio u historijske tokove i tradiciju. Sa obrazovnim ustanovama nije tako, što su starije to bi trebale biti kvalitetnije. Vjerujem da jesu i da će obrazovne ustanove Islamske zajednice i u budućnosti to stalno potvrđivati. Međutim, kada se već govori o zrelosti, ima smisla upozoravati na oprez kako doba naše obrazovne i intelektualne zrelosti ne bi u nekoj fazi skliznulo u doba obrazovne i intelektualne senilnosti ili besplodne imitacije prošlosti.

- Žalbeno vijeće je jednoglasno odlučilo da je 1995. g. u Srebrenici počinjen genocid: “...snage bosanskih Srba izvršile su genocid protiv bosanskih Muslimana… Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnosti, rase, etničke grupe i vjere. To je zločin protiv cijelog čovječanstva, jer škodi ne samo grupi koja je na meti uništenja nego cijelom čovječanstvu.” (19. 04. 2004., Den Haag: Presuda Žalbenog vijeća Tribunala u Hagu (ICTY) u predmetu Radislava Krstića)

U povijesti Bosne i Hercegovine i nacionalnoj memoriji april je prepoznatljiv kao mjesec u kojem je počela višegodišnja agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ali i herojska odbrana.

Prema tome, za dobre medije Islamske zajednice, pored kreativne slobode, potrebni su mentalno slobodni i odgovorni novinari, koji su svjesni da se, poput fizičke slobode, ni kreativna sloboda tek tako ne poklanja, nego se zaslužuje i pažljivo radom čuva. Možemo li zamisliti kolika je snaga u medijima Islamske zajednice imati 30 slobodnih i odgovornih novinara, a, s druge strane, koje je razočarenje i kakva šteta imati 30 neslobodnih i neodgovornih novinara, ljudi bez profesionalne strasti i žara.