Zajedno s njima svaki musliman, kolektivno i individualno, treba dati svoj vlastiti doprinos očuvanju i unapređenju vakufa. Današnjom hutbom Vas želim podsjetiti na jedan problem i projekt. Svjedoci smo da se vakufske parcele sve manje obrađuju, jer je tendencija napuštanja sela i odustajanja od bavljenja poljoprivredom i stočarstvom. Kao rezulutat ove pojave evidentiramo da su brojne vakufske parcele neobrađene, a neke od njih s obzirom na stanje u kojem se nalaze ne služe nam na čast. Vakufska direkcija je prije tri godine osnovala Vakufski fond za kultivisanje vakufskih parcela s ciljem da se vakufske parcele unaprijede zasadima i pretvore u voćnjake. Do sada je na području 23 medžlisa zasađeno nekoliko hiljada sadnica i osnovano je nekoliko desetina voćnjaka.

Ove brojke pokazuju da se predanim radom i zalaganjem na dobro planiranom putu pomiču granice i postižu uspjesi. Ovo su skromni rezultati ali ako s njima nastavimo oni će dati brojne i berićetne plodove. Hoćemo li mi u njima uživati, to zavisi od nas! Navodi se da je jedne prilike neki vladar vidio starca kako drži palmu u ruci s namjerom da je zasadi. Na pitanje zašto to radi kada on neće dočekati njene plodove, starac mu je odgovorio da je i on za života jeo plodove voćki koje su neki ljudi prije njega zasadili, pa, eto, i on to čini za naredna pokoljenja, za bolju budućnost. Vladaru se svidio odgovor te ga je odmah bogato nagradio, a starčev komentar na to je bio da palma koju još nije ni zasadio već daje plodove.

U poznatom hadisu Božiji Poslanik Muhammed, a. s., kaže: „

عن أَنَس بْنِ مَالِكٍ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ: " إِنْ قَامَتِ السَّاعَةُ وَبِيَدِ أَحَدِكُمْ فَسِيلَةٌ، فَإِنْ اسْتَطَاعَ أَنْ لَا يَقُومَ حَتَّى يَغْرِسَهَا فَلْيَفْعَلْ "

“Ako u ruci nekog od vas, kada nastupi Sudnji dan, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi, neka to učini!”[1]

Veoma čudno djeluje poziv Poslanika, a. s., u kojem priprema i poziva vjernika da i u situciji nastupanja Sudnjeg dana, tj. kada se bliži kraj života čovjeka na dunjaluku, zasadi sadnicu ako je u prilici. Čemu nas to Poslanik, a. s., poziva i uči ovim hadisom? Muhammed, a. s, nas uči da je vjernik predan i ustrajan u činjenju dobrih djela sve do svoje smrti. I u tim teškim trenutcima vjernik se ne žali, ne plače nad nadaćama, ne pada u depresiju, nego radi kako bi kultivisao okolinu ali i sebe učinio boljim vjernikom i korisnijim čovjekom. Poslanik, a. s., nas uči da činjenje dobrih djela, ulaganje u bolju životnu sredinu treba biti dio našeg karaktera, jer samo onaj koji je naučio sebe i navikao da mu je stalo do toga da dobro nadvlada zlo može i u tako teškim trenutcima nastupa Sudnjeg dana smoći snage i oduprijeti se kolektivnoj panici, strahu i tada učiniti tako vrijedno i racionalno djelo. Poslanik, a. s., nas hadisom uči da planiramo i gradimo budućnost i činimo djela čije plodove mi na dunjaluku možda i nećemo dočekati, ali ih ostavljamo narednim generacijama, tj. da činimo djela koja će nas nadživjeti na dunjaluku.

Islam nas uči da je vakuf trajno dobro. Vakif ima posebnu nagradu kod Allaha, dž. š. Međutim, niti jedan vakuf nije opstao do danas a da u njega nisu ulagale sve generacije poslije smrti vakifa.

Evo jednog primjera! Od nedavno, planetarno je postao poznat vakuf h. Osmana, kada je jedan od novoizgrađenih luksuznih hotela u Medini nazvan njegovim vakufom. O čemu se radi? Kada su ashabi učinili hidžru uočili su da Medina oskudijeva s vodom, a oni su u Meki pili Zemzem vodu. Požalili su se Božijem Poslaniku, a. s., na ovu činjenicu i obavjestili ga da je Zemzemu najsličnija voda ona iz bunara Ruma. Taj bunar je bio u vlasništvu nekog Jevreja koji je skupo naplaćivao svoju vodu. U izvorima se kaže da je posudu vode naplaćivao za pregršt hrane. Bilo je to veoma skupo za stanovnike Medine. Poslanik, a. s., je odmah krenuo da riješi ovaj problem pa je Jevreju ponudio da proda svoj bunar za bunar u Džennetu. Jevrej je odbio ovu ponudu. Potom je Poslanik, a. s., ponudio ashabima da se oni uključe u rješenje ovog problema. On ih je tada pozvao na dobročinstvo riječima:مَنْ يَشْتَرِي بِئْرَ رُومَةَ فَيُوَسِّعُ بِهَا عَلَى الْمُسْلِمِينَ وَلَهُ الْجَنَّةُ؟

“Ko će kupiti bunar Ruma i dati ga muslimanima kako bi mu pripao Džennet?”[2]

Kada je h. Osman čuo za ovaj slučaj, a ponukan hadisom, otišao je do Jevreja i ponudio mu da on otkupi bunar. Ovaj je to odbio a h. Osman mu je ponudio da kupi pola bunara tj. da jedan dan Jevrej koristi i upravlja bunarom, a drugi dan da to čini h. Osman. Jevrej je pristao za velike novce da proda pola bunara h. Osmanu. Kada je h. Osman razglasio ljudima da je besplatna voda iz bunara Ruma svaki drugi dan muslimani su, naravno, pohrlili na vodu i nastojali je tim danima koristiti, tako da je Jevreju opao prihod, te je brzo došao h. Osmanu s ponudom da otkupi i drugu polovicu bunara što je ovaj i učinio.

Navodi se da je nakon toga došao h. Osmanu neki ashab s dvostruko većom ponudom da od njega otkupi ovaj bunar, a on je to odbio. Potom mu je ponudio trostruko veću cijenu pa ju je ovaj odbio, i tako sve do devet puta veće cijene nego je h. Osman platio Jevreju za bunar. I tu je ponudu h. Osman odbio rekavši da ima bolju ponudu od ashabove, a to je ponuda Allaha Uzvišenoga, jer On desetorostruko nagrađuje za učinjeno dobro djelo.

I u narednim generacijama taj bunar je korišten. Historijski izvori govore da se nekoliko puta urušavao bunar i da je obnavljan. Prema kazivanju pored bunara su nikle neke palme, te su osmanlijski sultani i osmanlijska vlast, ponukani time, od tih palmi sadnjom i dorađivanjem napravili palmovik koji se polahko počeo širiti. Istu praksu brige i unapređenja ovog vakufa nastavila je vlast Saudijske Arabije. Palmovik je narastao to brojke od 1550 palmi. Ministarstvo poljoprivrede Kraljevine Saudijske Arabije je nadležno za plasman uroda ovog palmovika. Polovina prihoda od palmi troši se na zbrinjavanje siročadi i siromaha, a druga polovica sredstava je deponovana u banku i za ta sredstva je nadležno Ministarstvo vakufa i islamskih poslova Kraljevine Saudijske Arabije. Iz tih sredstava, koja su u međuvremenu narasla, napravljen je, između ostalog, ovaj hotel vakufa h. Osmana.

Iz ovog primjera se jasno vidi kako jedan vakuf živi i kako on zavisi od svih generacija muslimana poslije vakifove smrti, jer čuvanje ograde vakufa, borba da umjesto šikare i smetljišta na vakufskoj parceli raste lijepi voćnjak, da je lijepo ograđen jeste također borba kojom se oživljava jedan vakuf. Možda nama to izgleda malo i neznatno, ali Allah, dž. š., nas uči da ne umanjujemo vrijednost dobrog djela koliko god to u našim očima bilo sitno. Svako dobro djelo jeste pomak naprijed. Jer, šta jeste skloniti prepreku s puta osim samo sevap?! Jedna sadnica je rekli bismo malo djelo, ali više tih pojedinačnih sadnica od nas zajedno jeste veliki iskorak naprijed jer smo nekoj vakufskoj ledini dali novi život i produžili spomen na vakifa i tako i sebe upisali među časne osobe vakifa i čuvara vakufa. Ne čini li nas to ponosnijim i Allahu zahvalnijim na milosti koju je na nas spustio!

Allah, dž. š., kaže: „Onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjeće ga“ (Ez-Zilzal, 7). Stoga je svaki trud i pomak u oživljavanju vakufa ustvari davanje novog smisla našem životu. Ogradimo vakufske parcele i očistimo ih jer su one naše ogledalo. Svojim dobrim djelima, svojim zasadom voćke, svojim doprinosom kultivisanju vakufskih parcela skrenimo Allahovu pažnju na sebe, pokažimo Mu da smo opredijeljeni raditi na Njegovom putu.

Pokažimo da u društvu koje se često prikazuje prepunim egoizma i sebičnosti ima čestitih pojedinaca koji ne misle samo na uski, lični, materijalni interes, nego imaju daleko šire vidike i više ciljeve. Ne zaboravimo, da unapređivanjem vakufa , prvenstveno izgrađujemo sebe!  

Mnogi od nas svojim sredstvima uplaćenim u Vakufski fond Vakufske direkcije mogu kupiti jednu sadnicu oraha ili višnje. Drugi mogu popraviti ogradu na vakufskoj parceli, očisititi je da je se ne stidimo u kakvom je stanju. Za svakoga od nas ima prostora da se pokažemo. Poslovica kaže: „Onaj ko hoće nađe načina, a onaj ko neće taj nađe opravdanje!“

Molim Allaha, dž. š., da nas učini vakifima ili bar čuvarima i pomagačima vakufa. Molim Allaha da vjerno čuvamo emanete koji su nam predati i da ih u još boljem stanju prenesemo budućim generacijama. Molim Allaha, da među nama da vakife poput h. Osmana i brojnih drugih naših predaka bosanskohercegovačkih vakifa i nama u Bosni i Hercegovini da berićete vakufa kakve je dao h. Osmanovom vakufu.

[1]Ahmed ibn Hanbel, Musned, Mu’essesetur-risala, Bejrut, 2001., XX, str. 296.

[2]Eš-Ševkani, Nejlul-evtar, Darul-hadis, Kairo, 1993., V, str. 173.