Reis Čaušević:„Ja ovu stvar hoću da raščistim u duhu vjerskih islamskih propisa, a i u skladu sa državnim ugledom. Ne ašikujem ja ni za kakovim masnim plaćama i automobilima. Ja sam skroman čovjek koji poštuje svačije vjersko osvjedočenje a i ujedno traži da se to vjersko osvjedočenje ne natura muslimanima i muslimanskoj mladeži, naročito školskoj“.

Tri su najveće pravoslavne svetkovine koje su u doba Kraljevine SHS nametane Bošnjacima kao državni praznici: slava Sveti Sava – 27. januar, slava Sveti Ćirilo i Metodije – 24. maj te Vidovdan -28. juni. Ministarstvo vera Kraljevine SHS-a za Ćirila i Metodija veli da su to prvi slavenski apostoli a za Vidovdan da je svečani pomen izginulim borcima za veru pravoslavnu.

Pravoslavne svetkovine su nametane muslimanima Bošnjacima a i drugima do te mjere da su ih morali obilježavati i u svojim vjerskim institucijama.

 ako se 1923.godine Ulema medžlis za BiH obraća Pokrajinskoj upravi u Sarajevu u dokumentu br.583/23. sljedećim riječima: „Ovom uredu se pritužuju neka vakufska povjerenstva da su pozivani od državnih vlasti na održanje dove u džamiji prigodom proslavljanja Ćirila i Metodija te Vidovdana. Tako se isto ti praznici slave i po državnim zavodima kao i šerijatskoj školi i šerijatskoj gimnaziji iako su to isključivo muslimanski zavodi.“ (Arhiv IZ BiH u GHB u Sarajevu)

Poglavar gradskog sreza tuzlanskog (potpis nečitak) u dopisu br.169, prez 1924. godine piše Muftijskom uredu u Tuzli: „U smislu naređenja Pokrajinske uprave br. 6146 održat će se proslava „Vidov dan“ u pomen izginulim borcima kako na Kosovu tako i svim palim za oslobođenje i ujedinjenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i to u pravoslavnoj crkvi, rimokatoličkoj, u sinagogi izraelske bogoštovne opštine i čaršijskoj džamiji“. (Arhiv IZ BiH u GHB u Sarajevu)

Naturanje pravoslavnih svetkovina kao državnih praznika u školama i drugim ustanovama u doba Kraljevine SHS predstavljalo je favoriziranje srpskog naroda i pravoslavlja na uštrb vjerskih prava muslimanskog naroda na šta su jasno ukazivale muslimanske vjerske institucije. Svoj zaključak o svetosavskom svetkovanju Ulema-medžlis je uputio Kraljevskoj banskoj upravi drinske banovine u Sarajevu u dopisu od 23.januara 1930. navodeći: “Pošto je sveti Sava crkveni svetac naše braće pravoslavne vjere, to je i svetkovina njegovo – ma u kojoj formi ono bilo - čisto vjerski čin naše braće pravoslavne vjere. Zato Ulema-medžlis, držeći se temeljnih i jasnih propisa Islama naročito ističe da se svetkovanja ma kakvih crkvenih svetaca ne bi smjela naturati islamskoj školskoj mladeži.“

Ovakvim tendencijama oštro se protivio i reis Džemaludin ef. Čaušević što se vidi iz njegove službene prepiske s režimom Beograda i drugih akata koje smo pronašli u Arhivu Islamske zajednice BiH u

Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Reis Džemaludin Čaušević

„ Ne ašikujem ja ni za kakovim masnim plaćama i automobilima. Ja sam skroman čovjek...“

Iako mu je prijetila smjena s dužnosti reis Čaušević se nije libio da pozove muslimanski narod da ne prisustvuju svetosavskim svečanostima koje se održavaju 27. januara svake godine otvoreno poručujući vlastima „kako nije u interesu nacije spajati crkvene svece sa nacijom“.

Svoje stavove predočio je i ministru pravde u Beogradu dr.Milanu Srškiću, u pismu upućenom 25. januara 1930. godine:

„Ja ovu stvar hoću da raščistim u duhu vjerskih islamskih propisa, a i u skladu sa državnim ugledom. Ne ašikujem ja ni za kakovim masnim plaćama i automobilima. Ja sam skroman čovjek koji poštuje svačije vjersko osvjedočenje a i ujedno traži da se to vjersko osvjedočenje ne natura muslimanima i muslimanskoj mladeži, naročito školskoj“. U nastavku ovog dopisa reis Čaušević kaže: “Nema koristi ni od vjerskih zakona ni vjerskih predstavnika ako se ne osigura vjerski mir kod muslimana.“ (Enes Karić i Mujo Demirović:“Reis Džemaludin Čaušević, prosvjetitelj i reformator“.

Ne čudi što je reis Čaušević ubrzo nakon ovakvih istupa penzionisan (smijenjen) 6. juna iste godine a na njegovo mjesto postavljen Ibrahim ef. Maglajlić.

 Odgovor vlasti Kraljevine SHS u vezi svetosavske slave jasan je iz pisma ministra prosvete dr. Dragutina S. Kojića od 12. januara 1932. u kojem stoji: “Čast mi je odgovoriti da ne mogu usvojiti izneto gledište o praznovanju sv. Save po školama...prije svega proslava sv. Save nije akt jedne konfesije i jedne vjerske manifestacije već je to proslava škole...“Međutim, kako se ta proslava ne vrši u hramu jedne veroispovesti već u školi, najstrožije ću kazniti svaki đački izostanak sa ove proslave, ma kojoj konfesiji đak pripadao.“ (Arhiv IZ, GHB).

 Nametanje pravoslavnih svetaca i običaja u školama vršilo se kroz školske udžbenike a koji su, u stvari, bili vjeronaučni udžbenici za hrišćansku djecu. Uzalud su Bošnjaci zahtijevali da se školski udžbenici prije nego se odobre za upotrebu pregledaju i da se bez njihove saglasnosti ne bi smjeli štampati. Njihovi zahtjevi i žalbe ostali su mrtvo slovo na papiru.

Dana 23. maja 1938. godine pisao je Omer Čampara Sreskom vakufskom povjerenstvu u Gacku s ciljem da se to dostavi Ulema-medžlisu u Sarajevo:

„Posebnim naređenjem Kraljevske banske uprave Zetske banovine naređeno je da se u narodnim školama koje pohađaju učenici islamske vjeroispovijesti moraju uvesti čitanke od Ljub. M. Protića i Vlad. D. Stojkovića. Meni kao muslimanu nastavniku nikako ne može biti mirna savjest pri pomisli: zašto se u škole sa učenicima islamske vjeroispovijesti moraju baš uvesti Protić-Stojkovićeve čitanke kada njihovo gradivo stoji u sto postotnoj protivnosti sa propisima islama. Zašto to mora biti ako nije po srijedi neka tendencija? našim vjerskim vlastima prepuštam da one procijene težinu ovih stihova koji doslovno glase:

Nema vere bolje od hrišćanske!

Srb je Hristov radnje smrti.

Božji strašni sud i Turke čeka,

Pa vi činte što je vama drago,

Skoro ćete Turci dolijati

Bog Vam jamac i Božija pravda. (iz članka „Za veru“, IV čitanka, str.52)

Zar moraju naša djeca u osnovnoj školi slušati riječi da „nema vjere bolje od hrišćanske“? To samo mogu hrišćanskoj djeci tvrditi njihovi roditelji i popovi.

Na str. 46. IV čitanke uveden je članak od Milana Đ. Miličevića pod naslovom: “Kako se seljaci mole Bogu.“ Ta seljačka molitva glasi:

Da se molimo Bogu milostivome,

Blagom Hristu i časnom krstu,

Svetoj Petci i Svetoj Nedjelji,

Hristovu Vaskrsenjiju i Bogorodici,

Milostivoj majci Hristovoj...“ (Arhiv IZ BiH u GHB u Sarajevu)

U dokumentu Ulema medžlisa, br. 9008/38, od 26. decembra 1938. godine, a koje se poziva na dopis Sreskog vakufskog mearifskog povjerenstva u Bihaću, piše sljedeće: „Ovo povjerenstvo je s mjerodavne strane doznalo da u čitanci za I razred Građanskih škola od Time Dimitrijevića II izdanje, odobrena od ministra prosvete SNBR 11643 od 18. 5. 1943. na str. 20. nalazi pjesmica „Putovanje sunca“ u kojoj doslovce stoji:

„Ne brini se moja mila majko,

U Boga ću biti na konaku,

Božja mati večericu dati,

Božja mati ložnicu sterati,

Božja mati rano probuditi,

Da ogrejem zemlje i gradove...

Baš ovih dana naređeno je muslimanskoj djeci kojih ima 38. u ovdašnjoj Građanskoj školi da ovu pjesmicu nauče na pamet“. (Arhiv IZ BiH u GHB u Sarajevu)

Reisu-l-ulema Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije obratio se 16. oktobra 1940. godine Ministarstvu prosvete, Verski odsek, za Glavni prosvetni savet u Beogradu dopisom br.139/40 sljedeće sadržine: “Pitanje udžbenika za narode, srednje i stručne škole zadaju ogromnu brigu Islamskoj vjerskoj zajednici a isto tako nanosi i ogromnu štetu opštoj stvari. Prosvjetna politika naše države je principijelno tolerantna. Međutim, kada se uzmu u razmatranje pojedini udžbenici koji su u upotrebi i po raznim školama vidi se da mnogi od tih udžbenika sadrže niz članaka koji krše navedeni princip vjerske i nacionalne tolerancije a često i elementarne principe društvenih obzira.

Tako je slučaj sa čitankama za narodne škole od dr. Pad. P.Markovića, koje je odobrio ministar prosvete odlukom IV br. 6065/40 na prijedlog Glavnog prosvetnog saveta br. 216/40 za 1940-1944. godinu.

Na str.19 ove čitanke nalazi se članak: „Šta je narod“, u kojem između ostalog stoji: Narodi se poznaju po jeziku...Ali ima još nešto čime se odlikuje narod. Da ti, na primer odeš daleko odavde, vidio bi dosta ljudi koji ne samo ne govore naš jezik nego se i ne ponose Milošem Obilićem, ne pevaju Kraljevića Marka, ne slave naše slave, ne idu kao mi crkvama na sabore, ne žale za Kosovom našim. Često i ne znaju nikako za to. Ti ne pripadaju našem narodu.“

Isti udžbenik sadrži i druga štiva koja su ili odlomci udžbenika hrišćanske vjeronauke ili se pak u njima islam i muslimani izlažu poruzi i prezrenju. Takav je slučaj sa pjesmom „Kajanje poturice“ na str. 167:

„U Mostaru mlado ture

Samo rujno vino pije

Samo sedi, samo peva

U tamburu sitno bije

Zna se da su moji preci

Bili Srbi pravoslavni

Neću više Turčin biti

Hoću poći na Cetinje

Da s poklonim svetom Petru

Prekrsti se krstom triput

I nerisa svoje oči“. (Arhiv IZ BiH u GHB u Sarajevu)

Taktika nametanja svetkovina narodu koji nije iste vjere i nacije nastavlja se i danas u područjima sa srpskom ili hrvatskom većinom. Istina pomen na Ćirila i Metodija se smanjio nakon što se Pravoslavna crkva Makedonije odvojila od Srpske, ali je nastavljeno pradjedovsko naturanje ostalih svetkovina i običaja Bošnjacima po Bosni i Sandžaku.

Kao da juče vidjeh, negdje na TV-u, Kačavendu kako pršće novosagrađenu zgradu Vlade RS-a, osvještava javne puteve i javne ustanove po Bosni. Kačavenda je nakon srebreničkog genocida sagradio crkvu u bošnjačkoj avliji u Konjević Polju a sada na mezarima žrtava genocida gradi novu crkvu.O tome bošnjački predstavnici sramno šute iako mnogima dženaza viri iz džepa. Nikako da se ugledaju na odvažnog reisa Čauševića..