Potaknuti ovom činjenicom, potražili smo stav dr. Ahmeda ef. Adilovića, muftije travničkog, i dr. Muharema ef. Štulanovića, profesora na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću, koji je u ovom segmentu imao praktična iskustva i sprovodio određena istraživanja.

Njima smo postavili slijedeće pitanje: Smatrate li da bi se pitanje rukje (liječenja Kur'anom) trebalo urediti i staviti u nadležnost Islamske zajednice, što bi podrazumijevalo ustanovljavanje određene metodologije liječenja i izdavanje certifikata stručnim osobama koje se žele baviti ovim poslom?

Osnovati stručnu komisiju i izdavati certifikate za liječenje

Muftija Ahmed ef. Adilović kaže: „Mislim da bi to bio pravi potez i od velike koristi ljudima na našim prostorima. Naime, primijetno je da broj oboljelih osoba od džinnsko-šejtanskog utjecaja raste. U takvoj situaciji oboljele osobe traže lijeka od raznih osoba, uglavnom bez dovoljno informacija o tome ko se time bavi u skladu sa islamskim propisima, a ko ne. Zato se dešava da oboljeli počesto upadnu u zamku, jer im neki navodni „hodža“ ili „šejh“ pomogne da se izliječe od jedne, ali vrlo brzo obole od drugih sličnih bolesti, zbog čega dugo vremena budu primorani iznova ići tim „hodžama“ i „šejhovima“ da ih liječe, te da za tu svrhu izdvajaju značajna sredstva. Na taj način se broj oboljelih ne smanjuje, nego povećava, a te samozvane hodže i šejhovi, koristeći naivnost i nepoznavanje islamskih propisa od strane oboljelih, vrlo brzo se bogate, ne vodeći računa da li je to halal ili haram.

Kao vjernici, trebamo da znamo da nam islam pruža odgovore na sva životna pitanja, pa tako i pitanje liječenja džinnsko-šejtanskog utjecaja. Naime, ta pojava bila je prisutna i u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., pa je on dao najbolja uputstva za liječenje oboljelih u takvim situacijama, a u nekim slučajevima je i sam, uz Allahovu pomoć, liječio oboljelu osobu. To liječenje je, u stvari, učenje rukje, tj. određenih kur'anskih sura i ajeta, te prikladnih dova, kao i upotreba vode ili nekih ulja na koja su naučena ta sura.

S obzirom na to, smatram da bi pravi potez bio da Islamska zajednica poduzme konkretne korake po tom pitanju. Za početak, Islamska zajednica bi trebala osnovati stručnu komisiju koja bi organizovala seminare za obuku onih koji imaju aspiraciju da se bave liječenjem putem učenja rukje, nakon čega bi izdavala certifikate onima koji se osposobe za to. Također, ta komisija bi mogla provjeriti način rada postojećih duhovnih iscjelitelja i izdavati certifikate onima koji se time bave u skladu sa islamskim propisima. Mislim da bi to, uz Allahovu pomoć, dalo velike rezultate, jer bi vjernici u takvoj situaciji sve više tražili pomoć kod certificiranih iscjelitelja, a sve manje kod onih koji to rade nestručno i neadekvatno, a broj takvih oboljenja bi se smanjivao.“

Prije praktične inicijative obaviti raspravu i konsultacije

Iz nešto dužeg odgovora dr. Muharema ef. Štulanovića, profesora na IPF u Bihaću, izdvajamo slijedeće: „Iz dosadašnjeg iskustva, pošto smo tu metodu liječenja nanovo ,,oživjeli“ kod nas, i ona se proširila i sa vjerovatno negativnim, neželjenim efektima, nakon što je bila potpuno zaboravljena i nestala iz prakse, uveli smo i predmet Duhovna terapija na odsjeku Socijalne pedagogije i duhovne skrbi IPF-a u Bihaću, uradili i univerzitetski udžbenik. Mišljenja smo da ovo pitanje treba riješiti institucionalno, jer je mnogo teže i kompleksnije nego što to pojedinci ili neke grupe mogu nositi i boriti se s njim na pravilan način. Stoga, to treba riješiti sistemski, a prije svega, na pravilan način, upoznati kompletno društvo o ovom problemu i njegovim raznim aspektima.

Mi smo već uradili i dugoročni projekat Vjera i tradicija u identitetu Bošnjaka u saradnji sa Institutom za islamsku tradiciju Bošnjaka. Uz enciklopedijsku eksplikaciju širokog spektra islamskih vjerskih običaja i tradicije koje nalazimo u kulturi pamćenja i sjećanja Bošnjaka, u ovom radu govorimo i o duhovnom liječenju Kur'anom, zapisima (valorizacija knjige o zapisima hodže/imama Garčevića), upotrebi imena Beduh u svrhe zapisivanja i sihra, o dilemi Haruta i Maruta kao ljudi, a ne meleka itd.

Prema tome, prije neke praktične inicijative koja bi krenula od IZ u BiH, predlažemo da se u Preporodu objavi u nekoliko nastavaka ono što je bitno za ovo pitanje, iz spomenutog istraživanja, da se upozna sa problemom, pa da se poslije toga uz raspravu i konsultaciju ,,terena“ (džematlija, imama, gl. imama, profesora naših obrazovnih institucija itd.) snimi situaciji iz raznih uglova i onda uradi ono što je najbolje i najpraktičnije kad je u pitanju ovaj problem.“