digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Vijesti

Gdje vam je to u knjigama Ebu Hanife?

Autor: Esad Bajić Mart 20, 2016 0

Svjedoci smo sve češćih tvrdnji i opaski koje se iznose od strane stručnih: dr., mr., prof. i sličnim titulama okrunjenih alima u Bosni i Hercegovini na račun neslijeđenja hanefijskog mezheba od strane naše zvanične uleme tj. Islamske zajednice u cjelini

Često se u internet predavanjima upire prstom na mnoge prakse ovdašnjih muslimana i pita: Gdje to ima u knjigama Ebu Hanife? 

Manje-više, utjecaj takvih opaski se osjeti u našim džematima, posebice kod mladih, koji polahko, slušajući ove opaske, a ne dobijajući objašnjenja od naše uleme, zauzimaju stav i ubjeđenje da smo mi zaista zastranili od hanefijskog mezheba i zapali u novotarije.

Neophodno je, ipak, pružiti, pa ako treba i ponavljati više puta, kroz sredstva informisanja Islamske zajednice, logična objašnjenja za ovakve opaske, kako se ne bi širilo ovo zbunjivanje i otuđivanje.

Razmišljajući o ovoj problematici sjetio sma se profesora Aćifa Skenderovića, rahmet mu duši, koji nam je objašnjavajući prirodu hanefijskog mezheba, ne času fikha u Gazi Husrev-begovoj medresi, 1991. godine, naveo primjer pitanja sječe drveća na mezarjima. 

 

Volio bih da ovo moje razmišljanje podstakne naše profesore da nas opskrbe potrebnim objašnjenjima, jer ataci na ispravnost naše prakse na terenu dovode do zbunjenosti, a šutnja i neobjašnjavanje od strane imama, kod mladih ljudi vrlo često biva shvaćena kao nemoć, tj. pokazatelj da su prigovori i ono što se njima iskazuje - istina.

 

Hanefijski pravnici u zemljama gdje je pustinjsko okruženje zabranili su sječu drveća na mezarima, jer drveće štiti mezarje od vjetrova koji bi mogli raznijeti pijesak sa mezara, dok su hanefijski stručnjaci u našim predjelima, gdje ne postoji ta bojazan, vidjevši da mezarja zarastaju u šumu, dozvolili sječu šume da bi mezarja izgledala urednije. Iako su njihovi propisi tekstualno suprotstavljeni, metod kojim su došli do njih je isti i oslanja se na metodologiju hanefijske pravne škole. 

Vidim danas, svako malo, neko pita gdje je propis za neku našu praksu u knjigama Ebu Hanife. Mislim da se tu ne radi uvijek o provokaciji, nego o nerazumijevanju, uslijed različitog shvatanja odnosa spram mezehebske pripadnosti. 

Mi, koliko ja znam, Ebu Hanifino mišljenje uzimamo kao polazno i oslanjamo se na metodologiju te pravne škole, te na taj način u istu pravnu školu, po mom razumijevanju, ulaze i sve fetve koje danas izdaje Vijeće muftija IZ u BiH, dok se kod nekih slijeđenje zasniva na slijeđenju propisa koje je ostavio sam osnivač mezheba i(li) njegovi bliži učenici. 

Slijediti školu mišljenja znači slijediti njenu metodologiju i, shodno njoj, spram novih izazova vremena donositi nove odgovore, dok slijediti jednog čovjeka znači živjeti po njegovim mišljenjima bez obzira kada je on živio. Naši učenjaci se pitaju kako bi reagovao Ebu Hanifa u novonastaloj situaciji, a ne šta je direktno o njoj rekao, jer nemoguće je da se uvjeti i razlozi uvijek poklope sa onima u vremenu u kojem je on živio. 

Vrativši se na početak ovog teksta, mogu zaključiti da u nekim drugim mezhebima, u navedenom primjeru, bez obzira na razliku u uslovima, njihovi će učenjaci zauzeti stav da se ne može sjeći šuma i gotovo, jer je tako propisao njihov pravnik i ne postoji mogućnost odstupanja od takvog teksta jer bi se time odstupilo od mezheba, te će oni, gledano iz svoje prakse, zaključiti da smo mi ovom našom praksom odlutali s puta hanefijskog mezheba, dok je praksa naše škole takva da nećemo smatrati da smo napustili mezheb ako smo u donošenju novih odgovora slijedili metodologiju hanefijskog mezheba, bez obzira što se sam tekst fetve može naći u suprotnosti sa onim koji je izdao sam Ebu Hanife u nekom konkretnom slučaju iz njegovog vremena.

Po meni, veoma je bitna razlika između slijeđenja škole mišljenja i slijeđenja samog čovjeka. Ja smatram da bi nas Ebu Hanife, kad bi nas zatekao da stotinama godina iza njega samo obrćemo njegove tekstove smatrao u najmanju ruku lijenčinama. 

Ne bi ove različite prakse trebale biti razlog da negiramo jedni druge niti da svoje mišljenje uvijek, nužno, smatramo jedinim postojećim. U napadima na druge velika je doza dezinformacija i u nekim slučajevima otvorene (namjerne il' nenamjerne) laži, a to je daleko od islamskog kodeksa ponašanja, a i od pametnog djelovanja, jer kad-tad će onaj kojeg smo dezinformacijama privukli na svoju stranu otkriti istinu. 

Volio bih da se zbližavamo pričajući jedni drugima o sebi, da se upoznajemo, a ne da se razilazimo napadajući jedni druge. 

Volio bih da ovo moje razmišljanje podstakne naše profesore da nas opskrbe potrebnim objašnjenjima, jer ataci na ispravnost naše prakse na terenu dovode do zbunjenosti, a šutnja i neobjašnjavanje od strane imama, kod mladih ljudi vrlo često biva shvaćena kao nemoć, tj. pokazatelj da su prigovori i ono što se njima iskazuje - istina.

 

 

 

« Reisu-l-ulema uputio pismo saučešća povodom terorističkih napada u Briselu Adilović i Štulanović o stavljanju liječenja Kur'anom u nadležnost IZ »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine