- Dolaskom hidžretskog mjeseca rebiu-l-evvela, oživljavamo sjećanje na Vjerovjesnikov život, na brojne trenutke koje je on proživio u svojoj uzoritosti. Činimo to potaknuti kur'anskim riječima: „Vi ste u Allahovom vjerovjesniku imali najljepši uzor“.

Činimo to iz čiste ljubavi i povjerenja u njegovu riječ i praksu.

Povijest nam kazuje da se Vjerovjesnik rodio u uglednoj, ali siromašnoj porodici Abdulmutaliba, od oca Abdullaha i majke Amine, u arapskom plemenu Kurejš, u Meki. Prema historičarima, bilo je to 12. rebiu-l-evvela 570. godine po Miladu. Otac mu je umro prije njegova rođenja, a majka par godina nakon toga. Odrastao je pod brigom i zaštitom svoga djeda i amidže. U 25. godini se oženio Hatidžom, kćerkom Huvejlida, a u 40. godini svog života primio je prvu objavu.

Do svoje četrdesete godine, Muhammed, a.s., borio se da preživi, čuvajući kao dječak stada ovaca i koza, a kao mladić prateći trgovačke karavane do velikih tržnica u Siriji i nazad. U zrelim godinama je bio član grupe mladih Kurejšija, koji su uzimali u zaštitu nemoćne i siromašne pojedince od okrutnih robovlasnika, koji su ih zlostavljali. Ovo su činjenice koje govore o njegovom životu, onako kako su ih zabilježili historičari.

Kakav je bio njegov unutarnji, duhovni život prije poslanstva malo nam je poznato. Tek u godinama pred primanje objave, on se redovno osamljivao tokom ramazana, udaljavajući se iz Meke, provodeći dane i noći u pećini Hira, nedaleko od Kabe. Čini se da je pećina Hira bila Vjerovjesnikovo čistilište, neka vrsta tekije, gdje je on danima i noćima, povučen u samoću i u duhovnom naprezanju, čistio svoje srce, da bi bio spreman primiti Božiju riječ. On nam je o tome i sam posvjedočio riječima: „Odgojio me moj Gospodar, pa mi je usavršio moj moral“.

Samu suštinu svoje vjerovjesničke misije Muhammed, a.s., opisao je riječima: „Poslan sam da usavršim moral (u zajednici)“.

Braćo i sestre!

Ako se bolje zagledamo u njegov život, primijetit ćemo da se on nikada nije oslanjao na brojnost svojih sljedbenika ili na njihovo imovinsko stanje. Njegov oslonac je bio njihov moral, posvećenost Božijim nalozima i izdržljivosti u teškim prilikama. Vjerovjesnikovo stalno insistiranje na moralnim principima bilo je motivirano nastojanjem da se uspostavi  pravedniji i humaniji odnos među ljudima. Ni tada, kao ni danas, ljudi nisu patili od pomankanja sredstava za život, već od pomankanja moralnih vrijednosti u društvenom i pojedinačnom životu. I danas, skoro punih 15 stoljeća od njegova rođenja, svijet pati od iste bolesti, od pomankanja vjere u nužnost života zasnovanog na jedinom ispravnom temelju – na moralnim vrijednostima.

Vjerovjesnik je nastojao oživjeti zasade vjere, koje su posijali vjerovjesnici prije njega: pokornost se duguje samo i isključivo Bogu; drugom se ne želi ono što ne bismo željeli sebi; ljudi su potekli od jednog čovjeka i od jedne žene i jedna su velika porodica, braća i sestre.

Iblis, l.a., unio je strah među nas. Umjesto straha od Boga, počeli smo se bojati jedni drugih. Bog nas je upozorio da će doći vrijeme kada će se pojaviti ljudi koji će svaku granicu zla prelaziti. Vjerovjesnik nas je učio da ne smijemo biti ravnodušni spram zla koje uzima maha i koje se nastoji naturiti kao normalna pojava i ljudsko pravo. U svom poznatom hadisu, on je od nas izravno zatražio: kada vidimo neko zlo, spriječimo ga silom, osudimo ga riječima ili ga makar prezrimo u duši i u srcu. Zauzeti moralan stav naspram zla obaveza je svakog čovjeka, svakog muslimana.

Pored ove obaveze koju nam je stavio u dužnost, Vjerovjesnik, a.s., nas je poučio da istrajnost u vjerovanju i činjenju dobrih djela predstavlja ispunjenje moralne vrline i njen vrhunac. Jednom je upitan za savjet o tome što bi bilo dovoljno činiti za života, a on je odgovorio: „Reci vjerujem u Allaha i na tome ustraj“.

U ovoj jednostavnoj izjavi (el-Ahkaf, 13), on je bio u stilu kur'anske maksime: “Oni koji govore: „Naš Gospodar je Allah“ i ustraju na pravom putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju“. I iz ovoga primjera vidimo koliko su velike riječi njegove supruge hazreti Aiše, r.a., kada je, odgovarajući na pitanje kakav je bio njegov moral, odgovorila: „Njegov moral bio je Kur'an“.

U svakom trenutku svoje vjerovjesničke misije je bio svjestan ljudskih slabosti, moralnih padova i sklonosti ka griješenju. Svojim ashabima je uvijek savjetovao da pomažu ljudima u izvršavanju njihovih obaveza. Tako je i sam postupao. Često je govorio: „Budite milostivi prema onima na Zemlji, pa će vam se smilovati Onaj na nebesima“.

Za namaz na putu je kazao da ga je vadžib skratiti, kao i u stanju neposredne opasnosti. Sam je prekidao post na putovanju, ružio je one koji su pretjerivali u namazu, postu i neženstvu. Tražio je umjerenost, u svemu. Nije odobravao asketizam. Njegov životni moto je bio: „Olakšavajte, ne otežavajte; okupljajte, ne razgonite (ljude od sebe)!“

Učio nas je da se ljudsko srce može promijeniti samo pažnjom i dobrotom, kojih nam u današnje vrijeme toliko nedostaje. Vratiti se moralnom liku Vjerovjesnika, njegovim savjetima i njegovoj praksi, milosrđu i ljubavi koju je pokazivao prema svima, jedini je lijek za naše umorne duše.

Braćo i sestre!

Mevlud, kojeg su naši preci ispjevali u čast Vjerovjesnika, i naša lijepa bosanska tradicija kojom smo usmenom predajom sačuvali najvažnije slike iz života Muhammeda, a.s., mogu nam služiti na ponos. Stihovima o njegovom rođenju, o miradžu, o hidžri u Medinu, o borbi na Bedru, o povratku u Meku, o preseljenju na Ahiret i sl. čuvali smo uspomene na njega i njegov plemeniti život. Iz njegovog života smo naučili koje su to trajne vrijednosti za koje se trebamo boriti i žrtvovati: sloboda, jednakost, dostojanstvo, sloga i bratstvo. To su vrijednosti kojima su i naši preci bili nadahnuti. To su i naše vrijednosti koje trebamo živjeti, braniti i drugima garantirati.

U našim kućama uobičajili smo prisjećati se  Vjerovjesnika himnom: „Dobro nam doš'o, najveći sine“, u raznim prilikama. Tradicija mevluda u Bosni datira još od njenog prvog sandžak-bega Isa bega Ishakovića, koji je proučen u njegovoj tekiji na Bentbaši. Od tada pa sve do danas, mevlud je postao dio naše bosanske tradicije. Mevlud je životopis Muhameda, a.s., u stihu, a prvi puta je proučen u Medini. Do nas je stigao putem derviša u osmanlijskom periodu. Bosanski muslimani su i sami pisali mevlude ili ih prepjevali, poput Gaševića ili Rešada Kadića, Allah im se smilovao.

I ovoga puta apelujem na vas da čuvate ovaj lijepi način iskazivanja ljubavi prema Vjerovjesniku, učeći mevlud i usvajajući iz njegovog života one moralne zasade koje će nas učiniti boljim i plemenitijim ljudima.

Svim muslimanima u domovini i u iseljeništvu neka je sretno Vjerovjesnikovo rođenje. Nosimo ga u srcu i postupajmo po njegovim uputama! Mevlud-i šerif mubarek olsun!