Prof. dr. Ahmed Smajlović (1937.-1988.), profesor Islamskoga teološkog fakulteta u Sarajevu i dugogodišnji predsjednik tadašnjega Starješinstva Islamske zajednice za SR BiH, SR Hrvatsku i SR Sloveniju, umro je, iznenada, 11. augusta 1988. godine. Za prvi broj tadašnjeg mjesečnika Islamska misao napisao sam podužu reportažu sa Smajlovićeve dženaze. Tekstom sam pokušao oživjeti atmosferu iznenađenosti, rastuženosti, zbunjenosti, ali i ono što se, naprema lika i djela profesora Ahmeda Smajlovića, prepoznavalo u pojmovima hipokrizija, nesloboda, usađeni strah od razrokih režimskoideoloških sjena, iracionalna kapricioznost, svađa-ni-zbog-čega...

Od tog vremena pa do dana današnjeg ostali su mi u nerazbistrivim, zagonetnim izmaglicama mnogi personalni i saradnički odnosi u kadrovskim i drugim strukturama Islamske zajednice, koliko god da mi se danas čini kako su ondašnje tzv. ideološke grupe, minderi, tabori više bili živopisne fikcije na kojima se insistiralo sa strane negoli su bili stvarni. Bilo je to vrijeme osjećanja neslobode i vrijeme laži o unutarnjim slobodama kad je u pitanju osobna intima naprema društvenoga konteksta u kojemu se živjelo.

Na dženazi sam upamtio riječi jednog imama upućene svome kolegi imamu: “Koliko plačem za rahmetli Ahmedom, toliko plačem nad ovom i ovakvom našom sudbinom...”

 Prvi čovjek kojeg sam tog jutra 11. augusta 1988. pitao je li to preselio profesor Smajlović rekao je: “Da, preminuo je jutros.” U obliku preminuo prepoznao sam nešto od spontane zluradosti bez obzira što je kazivalac bio istaknuti medresanski pedagog, dok sam dvojicu drugih pedagoga sreo u iskrenim suzama i obeznađenosti. Nikad nisam sumnjao da se u oba slučaja radilo o čestitim, pobožnim, smjernim ljudima, samo, eto, osobne komunikacije, razroke informiranosti i kaprici pretvarani su u modele ko može preseliti a ko je za preminuti. U tom su smislu posebno značenje imale riječi prof. dr. Jusufa Ramića, koji je govorio na rahmetlijinu ispraćaju na Ahiret: “Da li smo dr. Ahmedu Smajloviću uzvratili bar djelić zhvalnosti za ono čime nas je zadužio ostaje biti trajnim pitanjem koje će pozadugo kucati na savjesti svih onih koji su bili s njim i oko njega...”

U svome tekstu “Dženaza Ahmed-efendije Smajlovića” (Islamska misao, august 1988.) zapisao sam da je Ahmed ef. tih dana preseljavao u svoj novi stan. Na lijevoj obali Miljacke. Namjeravao je za tu priliku proučiti hatmu i učiniti dovu baš na dan 1. muharrema 1409. godine (13. august 1988.); Božija je volja htjela da mu se 1. muharrema uči dova na njegovu kaburu. Iza njega je, pričali su, ostao otvoren Kur'an, na njemu sklopljene naočali i obilježena sahifa do koje je došao u učenju hatme. Bila je to 303. stranica Kur'ana (sura Kehf). Počinjala je riječima: “Ovo je blagodat Gospodara moga”. Bila je to srijeda, 10. august, pošao je u šetnju sa suprugom, već je na vratima pao (infarkt) i izdahnuo u jutarnjim satima (četvrtak, 11. august 1988.). A subotnjeg podneva (13. august) Baščaršiju, sve do Begove džamije, i dalje, poklopilo je na hiljade duša. Tabut je, uz tekbire, nošen od “Bakija” do Begove džamije. Mnogi su plakali. Ostale su mi u sjećanju suze imama iz Sanskog Mosta Mustafe ef. Sušića. Dženazu rahmetliji je klanjao Ahmed-efendijin sestrić Mesud ef. Hafizović, koji je i sam odavno na Onom svijetu. Na Barama, gdje je iskopan kabur, moglo se sresti mnoštvo autobusa iz Bosne i Hercegovine i cijele tadašnje Jugoslavije. Prof. dr. Ahmed ef. Smajlović bio je ličnost, tako je živio, tako su ga osjećali i oni koji su ga nesebično poštovali i podržavali i oni sa kojima se razilazio u mišljenju, tako je i otišao s Ovoga svijeta.

Kako sam u tim godinama radio u Islamskoj misli, kao lektor, te, u nekoliko navrata, predavao “srpskohrvatski jezik” u Gazi Husrev-begovoj medresi, bio sam u prilici češće se susretati s profesorom Smajlovićem. On bi najčešće svoje tekstove diktirao nekoj od daktilografkinja u Starješinstvu Islamske zajednice, do mene bi ti tekstovi ponekad stizali u dosta haotičnom stanju, ali Ahmed ef. je vjerovao u moje stilskojezičke upade. Zahvalan sam mu, između ostalog, što sam, u to vrijeme, bio u prilici čitati jednu od najboljih ikad napisanih planetarnih studija (Edward Said: Orijentalizam, koji je za Islamsku misao prevodio Vinko Stipić.) Uvijek sam imao osjećaj da uživa dok govori na javnim skupovima. Pogotovo kad je u pitanju bilo otvaranje novih džamija. Vjernici su ga rado slušali. Djelovao je energičnim i trudio se biti odgovornim, da se ne preleti, da se u jednopartijskoj uvjetovanosti i atmosferi gdje su i bandere, kape, i vrapci po granama, a ne samo zidovi, imali uši što djelotvornije poradi na boljitku muslimana i Islamske zajednice. (U tim je vremenima na posebnoj čitalačkoj cijeni bio prijevod djela Rogera Garaudya Islam i socijalizam, čijom se interpretacijom i prigodnim, uglavnom pučkomudrijaškim kompariranjima nastojalo ugoditi tekućem režimu naglašenijom bliskošću za socijalnom i svakom drugom pravdom između islamskoga učenja i jugoslavenske socijalističke društvenosti.) Ahmed ef. Smajlović bi u javnim istupima više puta ponovio kako u borbi za “dostojanstvo islama i muslimana na našim prostorima” ne treba samo zavrnuti rukave košulje, nego ti rukavi “moraju i da popucaju”... Na dženazi sam upamtio riječi jednog imama upućene svome kolegi imamu: “Koliko plačem za rahmetli Ahmedom, toliko plačem nad ovom i ovakvom našom sudbinom...”

Četiri-pet godina kasnije, ta “naša sudbina”, sudbina muslimana u Bosni i Jugoslaviji, otvorit će se u najtraumatičnijem i najtragičnijem svome izdanju. Totalitarna, komunistička svijest preobući će se u jednako opaku nacionalističku totalitarnu svijest, ili će se, pak, bešćutno iživljavati u vidu udruženoga nacikomunističkog stroja. Da ga je Allah ostavio u životu, Ahmed ef. Smajlović bi danas bio pri kraju sedme životne decenije, bio bi u penziji, s brojnim napisanim studijama iz oblasti akaidske znanosti, vjerovatno bi bio akademik neke od akademija u islamskim zemljama... Ne znam kako bi preživio užas svoje Srebrenice i istočne Bosne. (Istočnu Bosnu je unakazio velikosrpski fašizam, razorio ju je velikosrpski genocidni projekt, ali, u postdejtonskim godinama tzv. slobode i tzv. mira, tom fašističkom užasu itekako je pripomogla tragikomična bošnjačka politika i sve one bh. političke stranke koje se lažno, lakrdijaški, sitnosopstvenički kunu bosanskim, bošnjačkim, bosanskomuslimanskim, svetopovijesnim idealima i vrijednostima...) Godine u kojima je živio i djelovao rahmetli Ahmed ef. Smajlović bile su godine prijelomnice u mnogim aspektima bosanskoga duhovnog, društvenopolitičkog, kulturnog, privrednog života. Ovdašnjem čovjeku je nažalost postalo zazorno čitati znakove vremena. Da su u bošnjačkom muslimanskom korpusu izvučene ikolike pouke iz tih i kasnijih vremena, onda bi se, unutar Islamske zajednice i drugih bošnjačkih muslimanskih organiziranosti, barem pokušalo rasvijetliti mnoge tamnine iz te još uvijek bliske prošlosti. Povijest kazuje da se u bosanskim maglama najbolje snalaze hipokrizeri, lažni nacionalni spasioci, ideološke protuhe s prikrivenim snajperima, trgovci bošnjačkom poviješću i budućnošću. Upravo zbog toga životno i znanstveno djelo rahmetli Ahmeda ef. Smajlovića ostaje i dalje biti zatvoreno i neprotumačeno, i u kontekstu vremena u kojemu je ostvarivano i u kontekstu neizvjesnih, dolazećih vremena.