Djevojka zatečena u stanu. A usred svog svijeta. Onomad s proljeća. Trideset je i jedna godina od tada. Kuća joj na pogrešnom mjestu. To je ovaj roman. Priča jednog iskustva napisana s masom detalja koji pojačavaju mučninu do nepodnošljivog. Donesen iz pogleda mučene djevojke postaje i uvjerljiva i dosljedna slika tih nekakvih iskrslih pod puškama i noževima do tog trena neprimjetnih bijednika izvršitelja ali i jedne vojske i politike, imenom vojske republike srpske a da se to ne naglašava, jednog seljačkog shvatanja historije kao opravdanja za sve, jednog neizdrživo zluradog masovnog saučesništva izravnim sudjelovanjem podrškom il ako ništa ravnodušnošću širokih razmjera. Osuda ipak svakog ovakvog ovdje i tamo rata kao paravana za neshvatljivo ali opričljivo traženje izgovora za ponižavanje i iživljavanje glupih, zlom izjedenih prikrivenih. Iz te podrške i ravnodušnosti još se ne može oporaviti. Književnost može što ne može ništa drugo. Zato je najveći izum ljudskog roda. Zato to najviše ljudi pokušava a najmanje uspijeva. Da uhvati život u njegovoj neponovljivosti. Da kad treba a treba patnju bliskih koliko i dalekih prikaže kao našu. Živo do u zvuk i sjenu. Možda smo mislili da je daleko i da se tiče drugih. A tiče se nas. I nikad ne prolazi.

Pišući o zlu i zločinu Amila je napisala živim načinom koji opet ne narušava ni uvjerljivost priče ni dostojanstvo ove mučenice nit karikira mučitelje. U njihov zločinački cinizam stao je sav zemaljski cinizam, taj pseći osjećaj svijeta i čovjeka. Neizrečene topografije a opet jasan u potezu od Grbavice preko Drine do Vogošće, ovaj tekst iscrtava jednu muku kao muku svih što su se dizali na hejslaveni pa ostali zatečeni i skoro nemoćni u vlastitim kućama. Tuđini u svome. Osuđeni bez presude zbog izmišljene historijske odgovornosti. Amila pišući o djevojci koja se odvaja od sebe nemajući kud, piše s osjećajem za stvarnost i istinitom žeđi za pravdom istinom i ljepotom. S potrebom bez koje nema nikakve potrebe pisati.

8. (...)

On ulazi kod šefa i ostavlja otvorena vrata. Iznutra dopire prašinkasti miris kancelarijskih ormara. Vidi šefa kako sjedi na stolu, a ispred njega na stolici pognute glave neki čovjek. Bio je tučen nečim, masnice su mu po vratu i krv kod nosa. On šefu naziva pomozbog i predstavlja se. OOO, ti si od mog prijatelja, pa kako ide kod vas. Dobro. Onaj čovjek ne miče glavu, kao da ne diše. Šta treba za mog prijatelja? Ima roba, na Vlasenicu pa na Mali Zvornik. Jel šta skupo? Svašta ima, ne znam sad da ne nabrajam. Nema problema saću ja nazvat. Diže izmašćenu slušalicu i kaže: idu dvojica s robom, napisaću im ja papir, ma da se zavirilo nije, to mi je od prijatelja a on je naš komandant u Novom Sarajevu. Spusti slušalicu i kaže: imal mi Slavka? Kojeg Slavka? Pa vojvode. Ne znam, ja ništa s njim nemam. Znam ja za tebe, rekao je meni moj prijatelj, ti si onaj što čisti sve bez obzira na ikoga. On klimne glavom. Ona ih gleda spu štene glave, ispod oka. Njegov drug joj kaže: ovaj šef ko neki šaljivdžija, ne sviđa se ovom ovde našem, on voli ozbiljne likove, tako kakva si ti. Onda je laktom podbode u stomak kao da se šali. Pogleda u svoja koljena zgrčena od tog dodira i čuje šefov glas: ko je s tobom? Moj drug iz naše jedinice i još jedna osoba. Kakva osoba? Žena. Pa ko je vidio žene da se vodaju po ratištu, mi svoje žene moramo čuvat, a i nisam znao da si oženjen. Nisam. Pa kakva žena? Za naše potre be. Njihova? Jeste. Pa evo, i ja imam ovde jednog njihovog, kaže. Ona pogleda opet ispod oka. Prebijeni čovjek sjedi ne pomakavši se. Šta misliš da im svadbu pravimo? Nasmije se. Rakijica? Neću, ja sam došao samo po papir. Aha, dušice, zovne šef i žena iz hodnika u borosanama se vrati u kan celariju. Otkucaj mi brže onu jednu propusnicu i opečati.

Kuda ćeš, oćeš na Pale pa Sokolac? Da, ako mognem, napiši mi propusnicu da me svugdje svi puste. Šef kratko uhvati njen pogled pa kaže: ustvari nema veze koja ruta, ja kad napišem svako pušta samo to košta. Njen se pogled izgubi od šefovog. Sklopi oči da pobjegne od tog lika. Ipak mu vidi sijede solufe i dva srebrnasta curka znoja kako kreću niz njih. Otvori oči.

Njegova ruka je na kami za pasom. I šef kratko pogleda tu njegovu ruku na kami pa dodaje: ne košta za tebe, ti voziš za mog prijatelja, znaš da su naša braća ku movi, e tako smo ti mi bliski. Potom ode do vitrine s nekim knjigama, naspe sebi rakiju pa sjedne na stol prekoputa pre bijenog čovjeka i kaže: znači još jedna tura s mojim momci ma dok nam ne kažeš gdje su te poslali kad smo te uhvatili. Onda se okrene njima: ono hoda po našim šumama i kad ga zaustavimo pravi se lud, e nećemo tako, nećemo. Čovjek ne miče, kao da je mrtav. Samo mu znoj niz modri vrat i disanje odaju da je ustvari živ.

10. (...)

Čuje ženske korake, na potpeticama. Gleda u pod. Puštena je iz stiska. Vidi tanke i kratke noge u štikli. Za uskim pasom pištolj. Čuje: ovo su moji junaci iz Sarajeva. Zdravo. Zdravo. Njegovom je drugu glas malo suzdržan. Ovo moja sestra i desna ruka. Muž joj poginu odma na početku kod Višegrada. Otkud tamo? Ma duga priča. Čovjek zagrli svoju sestru: javi mojoj ženi da večeras imamo tri gosta na spavanju, nek im ništa ne fali. Kratka tišina. A đe ćemo s ljepojkom, ne može i ona kod mene, imaju žena i djeca. Osjeti kako je ona žena odmjerava: ovo neka ona njihova. Jeste, kaže njegov drug, naglašavajući, neka ona.

Gotovo po koži joj zatitra osmijeh te žene. E ne može to u kuću, nikako. A đe ćemo je. Pa imamo mi fin pansion. Prilazi, diže joj bradu rukama s debeljuškastim prstima – koji kao da nemaju veze s onim tankim nogama – i dugim crveno nalakiranim noktima. Jesil čula za ovo gdje vas skupljamo, puni pansion? Oči joj plamte nekim ushićenjem. Stišće joj bradu: e tamo ćeš ti meni. Onda je pušta i odmiče se. Ne osjeća ništa osim jeze u leđima. Pa kakav je plan, momci? Sutra ovo prevuć pa nazad, Sarajevo. Dobri, dobri. Imal problema u putu? Ma kakvi, sve smo mi to počistili. Da vidiš, samo ponegdje puške u daljini. Ma nemaju oni oružja. Nemaju oni ništa.

Na rubu urednog lakiranog stola stoji limeni čovječuljak s mehanizmom na navijanje. Gleda ga, podsjeti je na starinske kutije keksa. Kao da joj malo zakrče crijeva. On prati njen pogled, pa uzme igračku sa stola. Sviđa ti se, a? Šuti. Kralj mu otme igračku: e ne može to brate. To je mom sinu za rođendan, jedva sam mu našao. Baš ovo, upita on. Baš to. Može imat sve – oš motor, dobićeš, oš videorekorder dobićeš, oš curu dobićeš, oš kuću dobićeš, oš televiziju dobićeš, oš auto dobićeš, oš pušku dobićeš, a on zapeo za ovo pa zapeo. Pa koliko mu je godina. Dvanest. Zelen još. Nije, nema zelenih, mi nismo zeleni oni su zeleni. Smiju se. Njegov drug kaže: da ti to sin neće bit kakav umjetnik, nedajbože? Što, nedajbože, pita Kralj. Kad oslobodimo sve moramo ovu zemlju ojačat, trebaće nam i umjetnika i ljekara i istoričara i svega i svačega. Tek nam onda predstoji posao. On dodaje: samo da gamad istrijebimo. Kralj potvrdi: samo da gamad istrijebimo. Zagledaju se kroz prozor.

A ona pomisli: gamad sam ja.

28. (...)

Akademik je dobro raspoložen. Posmatra stolnjak. Vojnici za drugim stolom se nasmiju nečemu. Čuje kako je ona žena ušmrknula slinu. Akademik se s gađenjem okrene: e nekulture njihove. A onda nekome za šankom kaže: de nam malo muzike daj, šta je ovo, nije sahrana. Evo, evo ide. Njoj riječ muzika dođe daleka. U ušima joj zvoni smijeh vojnika i zvuk ženine sline. Koju da pustim? Evo da nam ova muzičarka odabere. Akademik je potapše. Ona šuti i gleda pred sebe. Sjeti se violine. Jagodice su se već odvikle.

Sjeti se djevojčice. Pomisli: pogledat ću ga, možda mu u očima vidim šta je s onom djevojčicom, možda se ipak smilovao? Kratko digne pogled. U njegovom se krugu oka slamaju zrake sunca. Veseo je. Koju, upita je. Šuti. Ne zna za djevojčicu. E kad neće ova tu odlučit, pusti nam onu našu. Koju, dovikne glas sa šanka. Oni se vojnici opet nasmiju: smijeh grlen. Ma znaš koju, kaže akademik. Tišina. Akademikov glas zapjeva: muslimani, bolje da vas nema.

Neko otvori vrata trpezarije. S vana dopre vjetar. Kiša će opet, kaže on. Nema veze, biće kratka svud je okolo vedro. Danas će i sparno bit. Počne pjesma.

(Izbor iz romana Škriptaji kože, autorice Amile Kahrović-Posavljak)