Francuski filozof Žan Bodrijar u knjizi Simulakrumi i simulacija je još 1981. godine upozorio da dogođeno ne postoji u svojoj realnosti nego samo ono što se od njega načinilo. Imenujući simulakrumom konstrukt nastao na osnovu stvarnih dešavanja, način funkcioniranja definirao je matematički precizno: Ovo bi bile uzastopne faze slike: ona je odraz duboke realnosti; ona maskira i izvitoperava duboku realnost; ona prikriva odsustvo duboke realnosti; ona nema veze s bilo kakvom realnošću: ona je čist sopstveni simulakrum.

Uvod za literaturu o zločinima u Prijedoru

Bodrijar je bio fasciniran mogućnostima filmske trake, tonskog zapisa i televizije. Imamo li u vidu kakav se tehnološki bum desio u proteklih četrdeset godina, možemo samo slutiti kakve su mogućnosti zatomljivanja istine. Doda li se tome da je ljudska bešćutnost i perverzija u stalnom porastu onda slabima nema više mjesta na mapi svijeta.

Baveći se, između ostalog, holokaustom i Vijetnamskim ratom, Bodrijar pokazuje da mi zapravo nosimo ono što je načinjeno od pomenutih događaja a o dogođenom u realnom vremenu znamo malo. Bilo bi posve pogrešno zaključiti da se stvarni događaji osporavaju u bilo kojem njihovom segmentu.

Jesmo li se ikad upitali šta znamo o preko sedam miliona Ukrajinaca koje je na razne načine pobio Staljin u periodu od 1934. do 1937. godine? Nastali simulakrum je toliko blijed u odnosu na realno dogođeno da bi to morali uzeti kao dramatično upozorenje.

Historijski gledano, svijet je po principu zločina i kazne funkcionirao zaključno sa Drugim svjetskim ratom. Nismo čuli da je neko postavljao ozbiljna pitanja o stotinama hiljada silovanih Njemica kada su Rusi pobjednički umarširali u prijestolnicu Njemačke, o sravnjenim gradovima i desetinama hiljada ubijenih civila, čak se i o atomskim bombama bačenim na dva japanska grada šuti... O egzekucijama nosilaca nacističkog režima prema odlukama ad hoc sudova priča se samo kada se želi podvući primjer kako je pravda zadovoljena. Lično - tako i treba.

Da to poslije Drugog svjetskog rata drugačije funkcionira stotine su primjera. S obzirom da to nije direktna tema navest ćemo samo jedan. O desetogodišnjim zločinima Rusa nad narodom Avganistana prosječni čitalac, zahvaljujući Nobelovoj nagradi za književnost Svetlani Aleksejevnoj, više zna o patnjama majki koje su odgajale ubice afganske djece i traumama ubica nego o sto pedeset hiljada ubijenih Afganistanaca.

Da smo makar malo ozbiljniji razumjeli bi u kakvom svijetu živimo i drugačije bi se odnosili prema zločinima i genocidu počinjenom nad bošnjačkim narodom u posljednjem ratu. Možda je ovo predug uvod za osvrt na temu literatura i zločini u Prijedoru. Možda.

Književni odgovor na masovne zločine u Prijedoru je skroman. Za to postoje dva razloga. Prvi što su se u pisanju okušavali autori sa nesvakidašnjim stradalničkim a skromnim spisateljskim iskustvom. Jer, biti učesnik u nečemu izuzetnom ne znači i izuzetan književni odraz. Drugi razlog je što, na osnovu stradanja drugih pišu oni koji, dobrim društvenim statusom, vjeruju da će postići dobar književni efekat. I jedno i drugo porazno je za literaturu i umjetnost općenito.

Dokumentiranje kroz knjige

U debatama koje organiziraju mediji pod kontrolom počinitelja genocida i zločina, pokušava se agresija na Bosnu svesti na pitanje - da li se u Srebrenici dogodio genocid. To, hvala Bogu, nije pitanje. Neka se o tome ubjeđuju sa onima koji su to jasno imenovali i svakim danom potvrđuju kroz različite oblike.

Inicijatori tog pitanja su itekako svjesni da tu nema dileme. Insistiraju na njemu kako se ne bi došlo u priliku govoriti o strahotama počinjenim u bosanskim gradovima u kojima se desilo približno isto a samo nije imenovalo kao - isto.

Književni odgovor na masovne zločine u Prijedoru je skroman. Za to postoje dva razloga. Prvi što su se u pisanju okušavali autori sa nesvakidašnjim stradalničkim a skromnim spisateljskim iskustvom. Jer, biti učesnik u nečemu izuzetnom ne znači i izuzetan književni odraz. Drugi razlog je što, na osnovu stradanja drugih pišu oni koji, dobrim društvenim statusom, vjeruju da će postići dobar književni efekat. I jedno i drugo porazno je za literaturu i umjetnost općenito.

Prijedor je općina sa najviše ubijene djece (misli se na općinu gdje nije bilo oružanih sukoba), najvećim brojem logora, najvećom masovnom grobnicom u BiH... Jedini grad gdje su Bošnjaci morali nositi bijele trake, prozore i terase stanova obilježavati bijelim čaršafima...

Naslovi do kojih smo došli nisu doslovno vezani za Prijedor jer su logori Rudnik Omarska, Keraterm, Trnopolje (usko su povezani i s koncentracijskim logorom Manjača na teritoriju općine Banja Luka) bili stratište Bošnjaka svih porobljenih krajiških opština.

O dešavanjima na području općine Prijedor najprije pominjemo nekoliko naslova koja dokumentiraju dešavanja na ovom prostoru. Jasmin Odobašić, i sam ratni logoraš u Prnjavoru, priredio je knjigu Hiljadu grobnica u Bosanskoj krajini (obuhvaćena općina Prijedor.) Riječ je o knjizi koja, između ostalog, ima historijsko-dokumentarni značaj, jer pruža prikaz o razmjerama ratnih stradanja u Krajini tokom proteklog rata u BiH. Knjiga sadrži podatke o 1.132 grobnice na tom području, od toga 128 masovnih, 116 zajedničkih i 886 pojedinačnih, te o 4.697 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani.

Knjiga nestalih opštine Prijedor Ni krivi, ni dužni, imala je više izdanja, Donosi činjenice o okolnostima stradanja i nestajanja 3.173 lica. Riječ je o 2.975 Bošnjaka, 160 Hrvata, 26 Albanaca, osam Roma te po jednom Srbinu, Čehu, Pakistancu i Ukrajincu. Veliki dio tekstualnog dijela preuzet je iz presuda Haškog tribunala, a osim toga, opisani su i glavni logori te mjesta masovnog stradanja.

Za knjigu Genocid u Prijedoru dr. Mujo Begić potpisuje obimnu studiju o srpskoj okupaciji i zločinima u Prijedoru 1992., što predstavlja prvi dio knjige, dok njen drugi dio sadrži sjećanja žrtava Bošnjaka i Hrvata, uglavnom s područja općine Prijedor. Blizu 400 preživjelih u događajima u općini Prijedor su bili intervjuirani u različitim zemljama i kontinentima.

Rezak Hukanović je ljeto 1992. pola godine proveo kao zarobljenik u logorima smrti Omarska i Manjača. Svoja iskustva zabilježio je u knjizi Deseta vrata pakla i predstavlja dokumentarno svjedočenje sudionika događaja. Iskustvo logora Omarska ukoričio je i Kemal Pervanić pod naslovom Dani ubijanja: Moj put kroz bosanski rat.

Muhidin Šarić je imao bogato spisateljsko iskustvo kada je odveden u logor Keraterm. Iskustvo logora pretočio je u knjigu kojoj je dao naslov po logoru u kojem je boravio - Keraterm - sjećanje na srpski logor.

Knjiga je doživjela više izdanja. Mehmed Avdić potpisuje knjigu Kazamat 202 i donosi iskustva slična Šarićevim. Ovoga puta u pitanju je logor Manjača. Isti logor i kazivanja onih koji su prošli kroz njegove strahote tema su djela Mihrije Feković-Kulović Manjača. Knjiga donosi svjedočenja jednog broja preživjelih iz logora Manjača. Uz svjedoke stravičnih događaja iz logora, koji su i glavni junaci ove knjige, autorica piše i o njihovim čuvarima, dželatima i mučiteljima. Nijaz Mujkanović je autor knjige Zločin s predumišljajem - 197 dana u logorima Omarska i Manjača. U četiri poglavlja, hronološki opisuje događaje na području Kozarca, od srpskog preuzimanja vlasti u Prijedoru 30. aprila 1992. do dana kada je pušten iz zatočeništva logora Manjače, te prvih dana izbjeglištva. Ferida Kadrić autorica je romana Mama Mama pokrij pokrij mi mi oči i adresira ga u spomen žrtvama Tomašice. Čovjek čije fotografije su obišle svijet u ljeto 1992. godine i ponajviše podsjetila na žrtve Holokausta iz Drugog svjetskog rata, tema je knjige autorice Admire Fazlić Čovjek i i fotografija - Fikret Alić - Čovjek iza žice logora Trnopolje. Knjiga  je biografskog  karaktera i u njenim koricama je opisan jedan dio života Fikreta Alića. Muhamed Mahmutović stradanja u u Krajini tretira kroz romane Pokošeni cvjetovi Krajine i i Inat bosanskog goluba. Bosna živo sjećanje - Prijedor laboratorij za etničko čišćenje je knjiga koja je nastala kao plod istraživačkog rada Isabelle Wesselingh i Arnaud Vauleri. Upoznati sa strahotama kroz koje su prošli Bošnjaci Prijedora, ovo dvoje novinara pratili su kako je moguć povratak među one koji su proizveli njihove patnje i stradanja. Knjiga donosi vrlo zanimljiva zapažanja.

Ovaj površni popis tekstova svjedoči o našem nedopustivo ležernom odnosu prema agresiji koja je bila planirana da nas dovede do potpunog istrebljenja. Imamo li u vidu Bodrijarova zapažanja sa početka ovog teksta s jedne i ponašanje dominantnih srpskih i hrvatskih ideologija s druge strane, ne treba čuditi ako konačni simulakrum bude - Bošnjaci kao najveći zločinci za period 1992-1995. godina.

Crveni soliter

Prvi roman koji je došao iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, a da je za temu imao etničko čišćenje nesrpskog stanovništva jeste Četverolisna djetelina Radmile Karlaš. Saradnica domaćih i stranih elektronskih i štampanih medija napisala je djelo o torturama kojima su bili izloženi Bošnjaci Prijedora. Poslije uspjelog romana Lane Bastašić Uhvati zeca koji tretira dešavanja u Banja Luci u periodu agresije dolazimo, po vlastitom uvjerenju, do najuspjelijeg, do sada napisanog, beletrističkog djela Šindlerov lift Darka Cvijetića. Autor je crveni soliter koji je prije rata bio simbol grada Prijedora, odnosno njegove stanare Bošnjake, preselio u novi, bolni, mučni simbol - najveću masovnu grobnicu u BiH Tomašicu.

Ovaj površni popis tekstova svjedoči o našem nedopustivo ležernom odnosu prema agresiji koja je bila planirana da nas dovede do potpunog istrebljenja. Imamo li u vidu Bodrijarova zapažanja sa početka ovog teksta s jedne i ponašanje dominantnih srpskih i hrvatskih ideologija s druge strane, ne treba čuditi ako konačni simulakrum bude - Bošnjaci kao najveći zločinci za period 19921995. godina. Kome ovo zvuči nemoguće neka barem sedam dana proprati debate talk showe na medijima koje kontroliraju države u susjedstvu. Ko prati duže primjećuje da je količina besramnosti u neprestanom porastu. Dokazani fašisti Ljotić, Mihailović, Pavelić su uzori a presuđeni ratni zločinci oličenje čestitosti i odgovornosti. Varamo se ako živimo u uvjerenju da će istina i pravda pobijediti same od sebe.

Otpor koji se čuo do neba u ratu ne dobiva odraz u vremenu u kojem stasavaju nove generacije. Nastave li se stvari odvijati ovim tokom, naši potomci će se pitati šta smo im to ostavili u naslijeđe. Jesmo li zaista bili takvi kakvim će nas susjedi prikazati u simulakrumu? Nastavimo li se ovako neodgovorno ponašati prema vlastitoj stvarnosti nećemo dobiti samo prezir neprijatelja nego i opravdanu osudu potomaka.