Bošnjačke muslimanske pisce niko nije spominjao. Jest njihova djela poput poeme "Stojanka majka Knežopoljka", ali pisce, eto, nije. O tome kako ta majka vapi za osvetom i doziva svoga Mrđana, Mlađena i Srđana itekako se moralo učiti.

Majka Fočanka svoje mrtve sinove (i kćeri) nije dozivala. Što nju niko ne opjeva? Zašto? Učilo se, tako o jednom jedinom piscu Muslimanu i Bošnjaku, o Skenderu Kulenoviću, ali nekako tako kao da je to neki Jovan ili Mitar, neki njihov pjesnik. Vidio je nesretni Skender šta je uradio, ali mu je bilo kasno. Njegova drama "Djelidba", u neko, ono doba, kada je i nastala, nije "prošla", kasnije je bilo kasno! Za svoj roman "Ponornica" Skender Kulenović je trebao dobiti NIN-ovu nagradu, ali mu je na putu da je i primi, saopćeno kako on ustvari i nije laureat!

Nevoljko je Skender u posljednjim godinama svoga života sudjelovao u javnim događajima (više je volio blagu rakiju i ribolov) pa se tako, jedva odlučio i na Kozaru one godine kad im je trebalo.

Pa došao Skender na Kozaru, doveli ga da zajedno evociraju uspomene svoga naroda, a kasnije mu, kad je i umro, na toj Kozari, na Mrakovici, podigli i nešto biste. Poslije i nekim sporednim ulicama i čorsokacima dali njegovo ime...

Bošnjaci su, međutim ulicu koja je nosila njegovo ime, bila Ulica Skendera Kulenovića preimanovali i sad se zove jednostavnije: Ulica majke Knežopoljke! Ne valja im pisac, ali valja njegovo djelo!

Gore nije moglo! Sramota se i prisjećati svega onoga što se Bošnjacima događalo u posljednjih šezdeset godina. Riječ je o indoktrinaciji mladih. O svojoj jedinoj domovini, Bosni i Hercegovini, njeni stanovnici, Bošnjaci, gotovo ništa nisu znali. Učilo ih se tako kao da su tu tek na proputovanju. I dok su svi drugi na prostorima bivše Jugoslavije znali i ko su i šta su i gdje su, od Muslimana Bosne i Hercegovine se to krilo, ili se zanijekalo i ono što se znalo.

 Obilazak Ćele - kule

Umjesto da već u svom predškolskom uzrastu steknu osnovna predznanja o svojoj domovini i o užem zavičaju, bošnjačku se djecu vodilo na školske izlete i đačke ekskurzije po tuđim predjelima i upoznavalo ih se sa tuđom povijesti i drugim prirodnim ljepotama. Djecu se uglavnom vodilo da razgledaju spomenike oslobodiocima i da se napiju vode s kakve partizanske česme s tim što su pored česmi koji su podigli njihovi preci prolazili žedni! Iz Bosne su sve đačke ekskurzije vodile u svim pravcima osim onih koji su bili najprječi, a Ćele - kula je bila nezaobilazna! Upoznavši tako sve tuđe rijeke i planine i sela i gradove, mladi Bošnjaci su ih, nemajući kuda, zavoljeli u tolikoj mjeri da su ih u svojoj naivnosti počeli i svojatati, s njima se ponositi, pa je tako osim Trsta njihov bio i Niš i Kragujevac i Šip i Maribor i Varaždin i Pula... Ne znajući ni za drugo, ni za ljepše ni bolje, Bošnjaci su prednjačili u isticanju ljepota "svoje domovine". Tako je Triglav u njihovim očima bio još viši, Ohridsko jezero još dublje, Jadransko more još plavlje, a Studenica arhitektonski gotovo savršena. Na sve to upućivali su i udžbenici iz zemljopisa pa su se vidici teško štitili.

Ko je htio produbiti svoje znanje iz geografije stajale su mu pri ruci i dodatne knjige poput onih Jovana Cvijića. Taj srpski "naučnik" je prokrstario Balkanski poluotok, ali neznatno proučavajući morfologiju, klimatske uvjete, slivove rijeka i planinske masive. Više no što je bio geograf, on je bio topograf i kartograf pa mu je cilj putovanja bio da okolči sve "srpske zemlje", a kao takav je uostalom sudjelovao i u radu brojnih međudržavnih delegacija i u ime Velike Srbije svojatao tuđe zemlje i krajeve.

S druge strane, do vrlo zanimljive knjige putopisa i po Bosni i Hercegovini, Evlije Ćelebije nije se lahko moglo doći. Vlastima nije bilo u interesu da narod sazna još nešto. Od naroda se krilo ko je podigao Sarajevo, ko Doboj, kakav je i čiji bio Gradačac, ko je i kako živio u Banjaluci, koliko je u Mostaru bilo čijih dimnjaka, kako je nastao Tešanj, a kako Tuzla.

S tim spoznajama mnogo bi šta bilo potpuno drugačije.

"Kad more Džema..."

U uzrastu kad se stvara svijest o vlastitom identitetu bošnjačka mladež nije imala u koga uprti svoje oči. U Bosni i Hercegovini nije bilo niti jedne ustanove s predznakom "muslimanska", a i istaknutiji pojedinci su, osim časnih izuzetaka, gledali "svoja posla". Posebno se to odnosi na one za koje se vjerovalo da mogu i trebaju pomoći svome narodu, ali su mnogi svojim djelovanjem izazvali i sasvim suprotan učinak. Nadjevanjem svojoj djeci nekih tuđih imena, poput Džemala Bijedića, raznih Dizdarevića pa i Skendera Kulenovića, uzrokom su pojave koja je postala pošast. U Bosni je na  hiljade tuđih imena s muslimanskim prezimenom, a u tome su prednjačile žene, majke! Isto je tako na hiljade samo naoko muslimanskih, a u biti sasvim sigurno nekih tuđih vlastitih imena, a o takozvanim internacionalnim da se i ne govori.

Vjera koja je mogla dosta pomoći nije imala snage iz dva razloga. Prvi se odnosi na to što je sistem u kojem je djelovala bio represivan, a drugi je razlog u otporu koji je dolazio iz redova muslimanskog naroda. Riječ je o negativnom utjecaju takozvanih viđenijih Muslimana - Bošnjaka koji su se vlastima dodvoravali na sve načine pa i tako što su predlagali da se ukine ezan s džamije i u stopostotno muslimanskom okruženju. Ti i takvi su svojim majkama za Bajram odlazili tek sedmog dana, a i tada krijući se kako ne bi dobili partijsku kaznu. Svojim umrlim roditeljima nisu išli na dženaze, već na sprovode i ne ulazeći ni u džamijsku avliju, već stojeći podalje sa ženom koja je kao moderna, u ruci držala buket cvijeća i vijenac. Svojoj vlastitoj djeci, ni kad bi ih ona pitala, ti i takvi nikad ništa nisu htjeli reći o tome ko su, šta su i gdje su, a Bože sačuvaj i zakloni od toga da im djeca od svoje nene nauče koju suru.

Malo je Bošnjaka bilo amidža i daidža; sve neke strike i čike! Nene su bile na velikim mukama: ispravljalo ih se u govoru i ponašanju, adeti su im ismijavani, a njihovi im se unuci izrugivali i zbog rijetke upotrebe nekih sasvim udomaćenih riječi iz turske leksike. Sugeriralo im se da budu "moderne" i da se napokon okanu glasa i slova "h"! Za ručak se više nije kuhao grah, već se vario pasulj i to u kuinji! Nije im se nudilo da piju kahvu, gdje miruhi samo ono "h", već se tim nenama servirala kafa ili kava...

P.S. Pamtiš li ti sve ovo, mladi Bošnjače. Ovo se tebi kaziva; da nikad ne zaboraviš i da to kažeš, kad bude došlo vrijeme , svojoj djeci, a njima ostavi u amanet da prenose dalje, do Kijametskog dana.