digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Književni kutak

Subašić: Kad Dobri odlazi Dobri ostaje

Autor: S.SELHANOVIĆ Septembar 30, 2015 0

S povodom: Adam Subašić, književnik

Iz štampe je, upravo, izašla zanimljiva i zavodljiva knjiga „Dobri- u potrazi za imenom“ autora Adama A. Subašića. Roman na osoben način prepliće elemente fikcije i dokumentarističkih podataka o opsadi Sarajeva, te progovara o podvojenosti balkanskog čovjeka. Naravno, o samoj knjizi- romanu najviše smo doznali od samog autora Subašića, sve prisutnijeg u našoj književnosti.

Otkuda ovakav naziv romana („Dobri“) i ko je, ustvari, Dobri u knjizi?  

-Glavni tok pripovijedanja u knjizi je priča koju zapisuje jedan od aktera koji se zove Ilham. To su njegovi zapisi i svjedočenja. On bilježi događaje, kako sam kaže - bez namjere da sudim, samo iznosim svoje i svjedočenja drugih. U prvom poglavlju koji nosi naziv ''Najveći snijeg kojeg Sarajevo pamti'', radnja se dešava 2012. godine; kaligraf Ilham kod sarajevske Vijećnice sačekuje starog znanca iz Beograda, koji žudi za susretom sa Nepokorenim Gradom; prvi put su se sreli za vrijeme Olimpijade 1984. godine, jedan kao turistički vodič a drugi olimpijac. Drugi susret je bio dramatičan i desio u zimu ratne '94. Veselin Karanović, zvani Ve-Ka, oficir za obuku srpske vojske upada u zamku Armije BiH i biva zarobljen od strane Ilhama, koji ga prepoznaje, dajući mu to do znanja i pušta ga na slobodu. Taj događaj postaje prekretnica u životu ovoga, sjeme dobrote je posijano na plodno tlo i tu se naziru nova i nesvakidašnja dešavanja... Na jednoj strani iza njega ostaju ratni pokliči, a na drugoj je potreba za hrabrim bijegom od zla, nekoga kome zlo nije imanentno i osjeća krivnju, jer je bio tu, na prjevaru je postao dijelom te ratne geografije.  

Dobrih insana u ovoj knjizi ima više, neki od njih svjedoče da zlo ne smije imati zadnju riječ, a ima i onih koje će smjerni čitač prepoznati kao Božije odabranike, jer oni vidno svjedoče evlijanske počasti. Nadalje, knjiga ima puni naslov - DOBRI u potrazi za imenom. Nalazim da je potrebno pojašnjenje koje će, vjerujem, biti i poticaj za moje buduće čitače. Gore spomenuti junak Veselin Karanović, zvani Ve-Ka, hrabro kreće u svoju potragu za identitetom, ali i za duhovnim zavičajem, u kolopletu događaja počev od odrastanja u jednoj ''mješovitoj sredini'', prve komšije na Karaburmi su mu bili muslimani, do   duhovnog preobražaja. A njegov sin, slijepi mladić, kad navrši 16 godina njega sudbina odvodi u Istanbul, postaje hafiz, tu se dešava scena iscjeljenja dječakovog ''plemenskog sljepila''; nakon što je umirućem čudotvorcu (koji se zove Vejsil Karani i takođe je slijep) proučio suru Ja'sin, ovaj svojim rukama potire njegove oči i dječak progleda. Slijepi stari baštovan Đulistan džamije na Galati je svakako jedan od tih dobrih insana u ovoj priči. Kad Dobri odlazi Dobri ostaje, tako sam zaokružio tu priču.

U romanu, stječe se dojam, posebno insistirate na distinkciji dobra i zla. Da li je dobro i dobrota kao vrijednosna ljudska kategorija u današnjem vaktu realno prihvatljiva?

-Dobrota je primarnu ljudska potreba uvijek i svugdje, naročito u turbulentnim vremenima kao što je ovo u kojem živimo. ''U zlim vremenima zli se na zlo lakše odlučuju'' - kaže Enes Karić na jednom mjestu u svom sjajnom romanu o divljim pticama; na drugom mjestu njegov junak Hasan Pruščak pojašnjava stanje u tadašnjoj Osmanskoj carevini, koju on vidi kao bolesnu državu, a ''bolesna država je nalik bolesnom krvotoku... u nas je nered posvuda, zaraženi smo zato jer država nije neredu stala na put, pa je onda nered stao državi na put.'' Svakako poučno i za ovaj vakat, ne samo za našu državu nego i šire, ali ne bih da zalazim u živo blato dnevne politike. U sušini ljudska potreba za dobrotom je veća i prirodnija od zloće. Znano nam je da je Bog dragi iz Svoje Milosti svakom čovjeku podario sposobnost razlikovanja onoga što je dobro od onog što je loše, tu je izvor te distinkcije dobra od zla, to je ta opća ravan. Svaki čovjek srcem razlikuje šta je ispravno, a šta grješno. Podsjetiću na hadis u kojem nam časni Poslanik, a.s. poručuje da ono učinjeno djelo nakon kojeg osjećamo tjeskobu u grudima, odnosno grižnju savjesti - to treba ostaviti. S druge strane, grabeći od Dunjaluka i više nego što mu treba, insan se zaboravi i prelazi granice dozvoljenog i nerijetko čini zlo   drugima, ali i sebi. Upoznajući propise vjere čovjek se odgaja i zalijeva taj plod dobrote u njegovoj duši koji je Milostivi posadio. Tako naš junak Ve-Ka bježeći od ratnih dešavanja, skriva se u potkrovlju kod komšinice Nene i u njenoj biblioteci, Hamamu, u mislima ponavlja da zlo ne smije imati zadnju riječ. Svjedočiće kasnije: Ponavljam u sebi tu misao koja mi održava srce na životu; taj opšteljudski imperativ dobra, koji visi o tananom koncu obješenom gore na nevidljivom nebeskom jarbolu.          

Optimizam je ono što bi trebalo da nas zaokuplja i potiče na dobro. Moj dobri ahbab Bosiljko Rejhan Domazet, zagrebački Bosanac lijepe ćudi i brat moj, napisa: Kada uzraste dobro, uzdigne se kao jablan visoko, onda zlo uzmakne... Ovaj je zapis o svjetlu, ukoričeno dobro, priča o nama kakvi još možemo postati...

Cijeli intervju u printanom izdanju

 

« Pjesma o Hidžri: "Ti se ne boj - Bog je s nama!" Ko je ubio moje djetinjstvo... »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine