Pitanje imamskog poziva, sama institucija imameta, položaj imamā u različitim političkorežimskim uvjetovanostima, odnos prema složenosti i specifičnosti imamskoga rada unutar Islamske zajednice, komunikacija imamā u postojećim vrtložnim društvenim kontekstima, krhke granice između osobnih ponositosti i namećućīh frustracijā, sve bi to mogla biti jedna od zanimljivijih i, sociopsihološki ponajtačnijih rekonstrukcija povijesti Bosne u XX stoljeću. Životna priča rahmetli Ibrahim-efendije Pajića (1936.-2008.), kao imama, hatiba, vjeroučitelja, ali i kao supruga, oca, domaćina, komšije, svojom se sudbinom i dramatičnošću itekako uklapa u opću bosansku priču o vremenima kad se, kako to jednom reče jedan ovdašnji pjesnik, i od vlastite sjenke tražila lozinka.

Ibrahim-efendije se najviše sjećam iz vremena kad je on bio vjerskoprosvjetni referent na prostoru Odbora Islamske zajednice Foča, kako je u to vrijeme bila imenovana pozicija glavnog imama, a ja učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Prostorije Odbora bile su uz Carevu džamiju, do nje se, iz pravca Autobuske stanice, dolazilo uz pijačnu kaldrmu. Kancelarija je bila uvijek puna, bilo onima koji su službovali u Islamskoj zajednici, bilo onima koji bi došli onako, na kahvu, dok ne otkuca vrijeme za autobus što ide prema Godijenu, Miljevini, dolini Sutjeske, Daničićima... Zimi bi se u maloj peći ložila drva, ili ugalj. Rano su me podučili da nije pametno da jezik bude brži od pameti, pa sam radije šutio i slušao. U prostorijama Odbora IZ-e najviše se razgovaralo o sasvim običnim poslovima zemaljskim, ponekad bi se u priču uplelo neko fikhsko pitanje, pa iznenadna nečija dilema vezana za posao, porodicu, za neku težu životnu odluku. Ibrahim-efendija bi govorio tiho i s mjerom. Tako i da razumije i da posavjetuje onoga ko mu se obraća, nije želio nametati svoje mišljenje. Trudio se biti vedar, uredan u komunikaciji, često nasmijan, koliko god da je iza te prividne vedrine navirala beskrajna sjeta. Za razloge Ibrahim-efendijinih sjeta i povremenih potištenostī saznat ću nešto više kad sam, kao učenik četvrtog razreda Medrese, ramazansku praksu obavljao u džamiji Aladža. U tim i u kasnijim godinama počet će mi se otvarati oči da su mnogi iz najbliže Ibrahim-efendijine radne okoline, mnogi iz prvih safova u džamiji, onī kojima se, na javnom mjestu, srce cijepa od vjerske dobrostivosti, poštenja, susretljivosti, bili, počesto, režimski doušnici i bilježnici za policiju, mahalski zamješatelji i gibetaši, zluradi radoznalci i unajmljeni naivci, nesretni slugani onih zločinačkih energija kojima će se pripomoći da Foča, i cijela istočna Bosna, godine 1992. lakše dopadne šaka svojim opakim rušiteljima. (Jednom bi ozbiljno, odgovorno i trezveno, valjalo znanstveno istražiti zbog čega su osamdestih godina prošlog stoljeća konstantno nametani, medijski distribuirani, pa, kao, “rješavani” problemi u mnogim bh. rubnim općinama: Trebinju, Foči, Goraždu, Srebrenici, Zvorniku, Bijeljini, Bosanskom Novom, itd., bar kad je u pitanju muslimanska institucionalna organiziranost na ovim prostorima.)

            Što se tiče osnovnih biografskih podataka o Ibrahim-efendiji Pajiću, koje sam prikupio od Ibrahimova najmlađeg sina Tarika, možemo navesti sljedeće:

Rođen je u Ramićima kod Ključa 10. augusta 1936. godine, od oca Junuza i majke Zejne. Nakon završene četverogodišnje osnovne škole u Prijedoru, u šk. g. 1948./1949. upisuje Gazi Husrev-begovu medresu (medresansko školovanje trajalo je osam godina), koju prekida 1955., radi odsluženja JNA (dvije godine), da bi od 1957. do 1959. okončao sedmi i osmi razred Medrese. Prva Ibrahim-efendijina imamska služba vezana je za Ustikolinu, gdje će se oženiti i osnovati porodicu. Nakon Ustikoline, službovao je u Goraždu, Zvorniku, da bi, negdje početkom sedamdesetih, došao u Foču, gdje je vršio funkciju vjerskoprosvjetnog referenta. Od 1976. do 1989. godine imamski posao obavljao je u Bosanskom Novom. Uslijed neriješenih personalnih trzavica s vođstvom Islamske zajednice u Sarajevu jedno je vrijeme bio razriješen funkcije imama (nuđeno mu je da dođe u Vogošću, ali nije htio iz moralnih razloga, s obzirom da je imam iz tog džemata bio u zatvoru, kao politički osuđenik), godine 1989. odlazi u Beograd, da bi se godine 1994. na jedvite jade s porodicom domogao Njemačke preko češko-njemačke granice. Na putu je dobio prvi infarkt, zdravlje se od tog vremena samo pogoršavalo, uslijedile su operacije srca...

 Posljednji put sam Ibrahim-efendiju sreo u Saarbrückenu (jugozapadna Njemačka). Nisam siguran koja je to godina bila, možda 2006., 2007., ne znam ni kojim sam povodom ja bio u Njemačkoj, samo znam da je Ibrahim-efendija ležao bolestan i da se jako obradovao mome dolasku. Pričali smo o Foči, opustošenoj i razrušenoj Foči, sjećali smo se i trudili da ne spominjemo onē kojima vjerovatno ni dan-danas nije jasno zašto je agresorskim projektima bilo važno unositi konstantan nemir unutar Islamske zajednice i među onē koji dolaze u džamije. Naročito kad su u pitanju rubne bosanskohercegovačke općine. Uz Ibrahim-efendiju su bili supruga i sin Tarik. Dvojica starijih sinova, Hidajet i Edib, sa svojim porodicama žive, koliko znam, u Bosni.

Prije koji dan piše mi Ibrahimov sin Tarik kako je njegov otac, pred samo svoje preseljenje, poželio vidjeti Bosnu. “Hajde, Tarik, uzmi malo odmora, i haj'mo u Bosnu, nešto mi se jako ide...” “Babo je bio jako radostan i poletan”, piše mi Tarik, “često smo išli, ali, mislim, nikad nije lakše podnio put... Stigli smo u Bosnu u ponedjeljak 28. jula, a on je preselio sutradan, u utorak 29. jula...” Mezar Ibrahim-efendije nalazi se u Bihaću.

Iza Ibrahim-efendije Pajića, kao i iza mnogih drugih bosanskih imama u tim tijesnim vremenima, ostala je važna životna priča. Teško da će se imati snage i volje sve te velike životne priče povezati u neki potpuniji povijesni mozaik. Tim prije što je mnogim pojedincima na stvarnim ili virtualnim funkcijama unutar bošnjačke i muslimanske institucionalne organiziranosti u Bosni i Hercegovini odgovaralo u posljednjih dvadesetak godina zataškavanje potkazivačkih saradnjī s policijom i postupno zaboravljanje iz razloga što su i sami imali sramna udjela u toj bešćutnoj vrlo organiziranoj policijskodoušničkoj mašineriji. Poznata je i ona mazohistična bosanska uzrečica: “Bilo, pa prošlo!” Od Ibrahim-efendije sam i lično čuo da mu se hutbe, vazovi, javni istupi uredno bilježe (ili prepričavaju) “u tim tamo tefterima”. Problem nisu bili samo česti pozivi u SUP, nego, u nekoliko navrata, i fizički nasrtaji. U porodici su zadržana sjećanja na pojedine neugodnosti. Jednom ga je od ozbiljne osude kakve je to kur'anske ajete citirao na obilježavanju Hidžretske godine spasila knjiga sjećanja jednog od partizanskih komandanata s Grmeča, jer je tamo navedeno kako je Ibrahim-efendijin did spasio veliki broj Srba u ključanskom kraju od ustaškog pogroma. Bilo je i bizarnih situacija: zašto je skinuta Titova slika sa zida bez obzira što se moralo krečiti, sliku je trebalo da neko drži u rukama dok se taj dio prekreči. Uvijek bi se našao neko ko bi skupljao poene za svoj siroti ideološkopatriotski konto. Nigdje kao u ovim slučajevima preciznije ne zvuče riječi Danila Kiša kako patriotizam zna biti utočište posljednjih hulja.

            Obradovalo bi me kad bi se u strukturama Islamske zajednice našlo snage i volje da se znanstveno i odgovorno istraže mnogi stvarni ili izmišljeni “slučajevi” u Bosni, da se opišu sudbine mnogih imama i njihovih džemata, samim tim i životna putanja Ibrahim-efendije Pajića, time bismo više zaslužili budućnost koja je pred nama.

            Neka je rahmet dobroj i plemenitoj Ibrahim-efendijinoj duši!

         Iz redovne rubrike  IVERJE (bilješke o smrti i životu) u printanom izdanju