Još kao dječak, Hasib Mahmić bio je najpoznatije dijete u našem kraju. Svi su znali za njega – stari, mladi, žene i djeca. Višak adrenalina često ga je znao navesti na nestašluke, pa je za raju u razredu često izvodio “performanse” zbog kojih je skoro uvijek završavao u ćošku razreda gdje je izdržavao školsku kaznu. Ali, inače ne bi se sve završavalo “ćoškom” jer je njegov performans znao biti isuviše velik i značajan da bi se obavljao samo u razredu. Plan je bio za raju izvesti nove fore i izvan škole i misija bi bila izvršena tek kad bi se sva djeca grohotom smijala odlazeći vesela svojim kućama. Sad, kad su sve te godine prošle, shvatamo da za Hasiba danas zna ne samo cijela Bosanska krajina, već i svi Bosanci i Hercegovci, a i šire od toga. 

Školsko igralište 

U ranom periodu njegovog života, zbog odsustva majke, sudbina je htjela da odrasta sa svojim mlađim bratom i živi zajedno s nanom i djedom. Kao dječak imao je mnogo teži život od nas ostalih, ali sve izgubljeno i propušteno Hasib je itekako znao nadoknaditi igrajući fudbal na igralištu koje zapravo i nije bilo pravo igralište i loptom koja to, također, nije bila. Golove, odnosno stative označavali smo štapovima ili ovećim kamenjem. U tadašnje vrijeme, tokom rata i odmah nakon njega, u nedostatku lopti, na školskim igralištima igralo se plastičnim flašama, a najbolji igrači bili su oni “taktičari” koji su znali dodati flašu uz “obalu” i tako lobujući protivničkog igrača dočekivali “piknutu” obalsku flašu iza njegovih leđa. Bile su to “fore” koje su s uživanjem primjenjivane u našoj školi. Problemi su se javljali na drugim igralištima na kojima smo redovno gubili jer nismo imali obale na koju bismo mogli računati i na osnovu koje bismo uspješno pobjeđivali. Sve je to Hasib još tad dobro razumio, pa je sebi u zadatak dao riješiti taj problem čim prije. 

Godine su prolazile, a želja u Hasibu nije ugasnula. Osjećao je da djeca i naša škola u Mahmić Selu treba da imaju igralište, onakvo kakvo imaju sva druga djeca u okruženju. U to vrijeme Hasib je radio u Sloveniji. Izrastao je u odličnog perspektivnog mladića koji je zračio aktivizmom i liderstvom. Na jednoj kvalifikacijskoj utakmici reprezentacije Bosne i Hercegovine u Zenici, zajedno sa svojim bratom i prijateljima, došao je na ideju da osnuje navijačku skupinu, jednu po kojoj bi cijela Bosanska krajina mogla biti prepoznata i koja bi ujedinjavala sve rasparčane navijačke skupine. Tako nastaju “Ljuti Krajišnici”, navijačka sila koja je brzo prepoznata u cijelom regionu. Dok su drugi svoje navijačke emocije isključivo vezivali za određene klubove, “Ljuti Krajišnici” pod vođstvom Hasiba Mahmića isključivo su navijali za sve reprezentacije Bosne i Hercegovine. Njih su zanimali nacionalni bosanski timovi koje su mogli hrabro pratiti i bodriti. Stoga su im svi navijači bili prijatelji.

I dok je uspješno gradio navijačku skupinu na državnom nivou, na onom lokalnom je marljivo prikupljao istomišljenike da otpočnu s izgradnjom novog školskog igrališta. Kao i svugdje, bilo je mnogo onih koji su pesimistično odmahivali glavom smatrajući da od igrališta neće biti ništa. Dobro se sjećam, Hasib je od džamije do škole, od kuće do Facebooka, tragao za novčanim sredstvima. Nije se predavao. I školsko igralište, na očigled svih nas, jednog se dana naglo počelo mijenjati.

“Ne mogu se naći riječi kojima bih govorio o svom bratu. Ono što je on radio i učinio za cijelu zajednicu ne može se nikad zaboraviti… Sjećam se dana kad sam išao s njim na tu prvu utakmicu protiv Grčke u Zenici i kad smo odlučili osnovati udruženje ‘Ljutih Krajišnika’. Kad god smo išli na utakmice reprezentacije, imali smo želju sve to isto ponoviti. Zaista je teško opisati osjećaj kad srcem voliš svoju reprezentaciju, a mi smo uvijek bili upravo takvi”, kaže za Novo vrijeme Jasmin Mahmić, mlađi Hasibov brat. 

“Ideja o osnivanju ‘Ljutih Krajišnika’ i izgradnji školskog igrališta potekla je od Hasiba Mahmića. Kako je naša reprezentacija Bosne i Hercegovine uspješno prolazila kvalifikacije, mi smo htjeli sve to popratiti navijanjem i tako je došlo do osnivanja naše navijačke grupe. Prvobitno sebi smo odabrali naziv samo ‘Krajišnici’, ali smo kasnije ipak uzeli ime ‛Ljuti Krajišnici’ zbog našeg poznatog temperamenta”, ističe Jasmin Emrić iz tog udruženja.

A onda tuga 

Kako se školsko igralište izgrađivalo, na licima omladinaca navijača “Ljutih Krajišnika” pojavljivao se blagi osmijeh i sreća zbog toga što je zajednički napor urodio plodom. Ipak dugo očekivane osmijehe naglo je zamijenila tuga i suze. Hasib Mahmić, zajedno s Almirom Kasumovićem i Vildanom Pehlićem, doživio je tešku saobraćajnu nesreću po povratku s fudbalske utakmice na kojoj se naša reprezentacija uspješno kvalificirala na Svjetsko prvenstvo. Suze radosnice brzo su bile zamijenjene suzama tuge, jer je naše mjesto ostalo bez svog najvećeg elana – Hasiba. Igralište je bilo nedovršeno, a san Ljutog Krajišnika ostao je neispunjen. 

No, Hasibovi “Ljuti Krajišnici” nisu mirovali. Smognuvši snage da krenu dalje, njegov su san uzeli u svoje ruke i upravo ovih dana privode kraju ono školsko igralište koje je Hasib priželjkivao završiti. Gledam tu istu omladinu, koja je nekoliko godina ranije bila neorganizirana i besposlena, kako danas, kročeći Hasibovim stazama adrenalina, privodi kraju one poslove koji su se nekad činili nemogućim. 

“Ljuti Krajišnici”, priča nam Jasmin Emrić, danas su veoma cijenjeni. Njihov dolazak na tribine uvijek izazove velike apluze i divljenje. Već sad imaju više od 800 članova i najbrojnija su navijačka skupina u Bosanskoj krajini. Školsko igralište u konačnici koštat će više od 100.000 KM i plan ga je otvoriti u septembru. Učešće u izgradnji uzeli su mnogi, a sve zahvaljujući prvotnom naporu našeg starog neprežaljenog druga. I naša ulica kroz Jezerski i Mahmić Selo nosi novi naziv: Put Hasib Mahmić – Ljuti Krajišnici.
Poslije Hasiba ostajemo mi i njegovo naslijeđe. To je naš emanet. Hvala ti, Bibo, za sve. Pamtit ćemo te kao velikog patriotu. Tebe koji si zbog ljubavi prema reprezentaciji nesretno izgubio život.

Novo vrijeme