Svakog bismo se dana okupili oko Poštara na velikom odmoru, a Poštar je povjeravao kome su pristigla pisma za Mješajiće, Kruševo, Basariće, Tođevac, Mrkalje, Travnik, Igoče, Zamršten, Ćurevo i ostala sela “Gornje jafte” i “Donje jafte”...

 Mediji i literatura puni su tekstova i priča o poštarima. Poštare susrećemo u romanima, poeziji, na filmovima, prisjetimo se samo sjajne uloge Kevina Costnera u filmu postapokaliptične atmosfere Postman, naročito ih ima u dokonim kafanskim raspredalicama i zezalicama. Poštari su privilegirani pojedinci koji o svima drugima mogu znati više negoli što ti isti pojedinci znaju o sebi i o svome svakidašnjem životu; istovremeno, mogu biti otvoreni da se o njima i njihovu životu sve zna, ili pak tajnoviti i zatvoreni poput poštanskoga sandučeta pribijenog uz zgradu... Često se, u odlascima u zavičaj ili u pričama s otišlimā iz doline rijeke Sutjeske, sjetim našega poštara Osmana Razmana.

U njegovu slučaju, riječ Poštar komotno se može pisati velikim slovom P.

Svakog bismo se dana okupili oko Poštara na velikom odmoru ispred Osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu, ili odmah nakon svršetka nastave, ponekad ispred prodavnice mješovite robe, zadruge, kako smo je zvali, ili Šerifova bifea, na autobuskom stajalištu ispod Kozaravaca, ili na cesti prema Tjentištu, a Poštar je povjeravao kome su pristigla pisma za Mješajiće, Kruševo, Basariće, Tođevac, Mrkalje, Travnik, Igoče, Zamršten, Ćurevo i ostala sela “Gornje jafte” i “Donje jafte”. (Nikad se nisam raspitao zašto se tako nazivaju sela lijevo ili desno od Popova Mosta iz pravca od Foče prema Gacku, danas ne znam ko bi na to pitanje umio odgovoriti.) Pisma za Kruševo i rastrčalē kuće po Kršovini, Stocima, Halovini, od Tobića pa tamo do Kadrića ravni i kuće Šabana Krša, uglavnom bi Poštar povjeravao meni. Nikad ne bi propustio priliku da poselami oca djeteta kojem povjerava nečije pismo, čime je davao do znanja da on dobro poznaje domaćina i da se nije igrati a da pismo ne dođe u odgovarajuće ruke. Tako sam znao ko kome piše, ko se kojemu curetku javio iz JNA, ko je sa kime zaašikovao, ili ko se kome nabacuje, ko kome čestita Novu godinu iz dalekoga svijeta (bajrami su u to vrijeme čestitani samo u zatvorenim kovertama), čija će djeca morati ići na naredno “pelcovanje” na Popov Most, ili u Foču... Bio sam među privilegiranima po kojima se Poštar usuđivao slati i plave koverte. Najgore bi bilo kad ih pojedini domaćini ne bi htjeli ni preuzeti a kamoli potpisati na papiru da su primili poziv sa suda, poreski odrezak, kakvu važnu opomenu, pa mi je bábo jednom zabranio da uzimam plave koverte, osim ako nisu za našu kuću... Poštar bi samo telegrame, ili penzije, oko prvoga u mjesecu, lično nosio na odgovarajuću adresu. Uglavnom bi, nakon podjele pisama i drugih pošiljki, svratio u mjesni bife i tu pio, častio i bio čašćavan. Činilo mi se da je Poštar bio jedini čovjek kojemu jezik i noge nikad ne bi otkazale kad bi se nalio alkoholom, ne bi ga se moralo nositi u njegovo selo Ćurevo. Možda je jedino on u dolini rijeke Sutjeske mogao pijan voziti bicikl?

 Nikad se nije odvajao od svoje velike poštanske torbe. I kad bi malo prikunjao, torba bi mu poslužila kao jastuk. “Ne treba meni nikakav jastuk”, govorio bi, “ali, što je sigurno, sigurno je...” Jako je vodio računa o nekom svome moralu, dostojanstvu i zadatim principima. “Ja sam ti, moj druže, komunista koji voli Boga i koji voli one koji vjeruju u Boga”, ”ali ja...” i tu bi zastao kao na iznenadnoj retoričkoj rasputici, pogledao u prisutne, nečega se neodložnog u samome sebi odsjetio, što nije bilo za javnu priču, pa ili nazdravio prisutnima, ili naručio novo piće. Upamtio sam njegove riječi da čovjek nikad nije toliko pijan da ne zna šta govori i kome govori.

 Mnoga sam uručena pisma koja su sinovi slali svojim roditeljima iz JNA morao lično otvarati i čitati pred uplakanim majkama i ponositim očevima. Nisam mogao odoljeti a da, krijući i od sebe, neke dopisnice i razglednice pročitam i prije nego što bi ih donio. Lijepe razglednice gradova znao sam zadržati po dan-dva uz sebe, blehnuti u daleke svjetlovite svjetove i maštati o svojoj budućoj prisutnosti u njima, a kasnije sam izmamljivao razglednice od onih kojima su bile poslane za album koji sam, uz prigodne stihove, s lijeve strane, dijelio sa Zijom Muslićem. Na prvoj strani tog razgledničnog albuma bila je slika Čapljine (suncobrani, voće, titrajuća toplota), crno-bijela razglednica Perućca i brane u Perućcu, pa razglednice Tuzle, Lukavca, Brčkog, Beograda, Dubrovnika. Najtraženije su bile razglednice iz Njemačke, Austrije, Francuske, koje bi svojim ženama i porodicama slali gastarbajteri. Najzanimljivije je bilo čitati pisma koja bi momci slali seoskim djevojkama. Ako bih bio siguran da poneka od djevojaka ne zna beknuti ni jednog jedinoga slova, pisma sam malo i uljepšavao, a onda svojim dječijim krasopisom odgovarao momku u vojsku, ili gdje drugdje u dalekom svijetu odmah nakon čitanja pisma. Odmah, na licu mjesta! Danas sam ponosan na sebe što nisam prenosio ničije tajne. Nisam htio iznevjeriti ni one kojima pisma dolaze i koji ih šalju, ali ni našeg dobrog Poštara – Osmana Razmana.

U sedmom i osmom razredu osnovnē bih, uglédajući se na dragog mi tetka Ibrahima Jašarevića, ponekad u Poštara znao kupiti Oslobođenje, zagrebačku Arenu, sportski sedmičnik Tempo, beogradsku Ilustrovanu politiku, a Poštar bi kasnije sreo baba Agana govoreći: “Čuj, Agane, onaj bi tvoj mali mogao daleko dogurati...” S bábom bi Poštar redovno zapalio po jednu cigaretu, on bi od bába savio škiju, a bábo bi zapalio zetu ili moravu. Nije bio od onih koji mnogo pitaju djecu za školu, šta se uči, kakav je koji nastavnik, ali mi jednom jest, u povjerenju, napomenuo da mu se javim ako imam problema s nekim od nastavnika. Nisam mu se morao požaliti.

Kad sam otišao “na škole” u Sarajevo, Poštara sam, u dolascima u zavičaj, često sretao na putu iz Šadića prema Popovu Mostu, ili negdje prema Kruševu, gdje bi on dijelio rijetke penzije i odnekud poslanī novac, telegrame, važne dopise koje nije smio povjeriti djeci. Nisam siguran jesam li ga, u kasnijim godinama, ijednom susreo potpuno trijezna. Iskreno bi me zagrlio i svaki put dao do znanja kako je u današnjemu vaktu važno biti mudar i obazriv (pohađao sam sarajevsku Gazi Husrevbegovu medresu), jer “vidi, sinko, šta se dešava” s mnogima koji “skrenu ustranu”, povjeravajući mi kroz alkoholizirani zapah svoje muslimanstvo koje on drži duboko u “svome muslimanskom srcu”, ne bi on dao “svoga islama, ni svoga pejgambera ni za kakve petokrake ovoga svijeta”, ali, eto, on, kao “pravi komunista”, koji je “uvijek za pravdu i za ljude, a nikad protiv Boga”, neće da to javno, pred dušmanima pokazuje...

Jednom sam ga, ipak, zatekao potpuno trijezna kod rođaka Huseina Haskovića i vidio da taj čovjek, dobri naš Poštar Osman, nosi osebujnu životnu mudrost, iskustvo, bogat i raznovrstan svijet, dragocjeno sjećanje na tijesna vremena kroz koja se moralo proći, ali i tugu, beskrajnu prigušenu tugu, koju je sa sobom odnio na Onaj svijet... Danas se, u vlastitim posloženim tugama, prisjećam svih tih velikih a neotvorenih svjetova, i dobrih ljudi, među kojima je, eto, bio i moj/naš Poštar, onih sa kojima ne stigosmo ljudski se iznarazgovarati o važnim i životnopoučnim iskustvima. Vrijeme i nepodnošljivi teror uzaludnosti uvijek stigne prije nas. Tog dana je pričao kako “u ovome društvu” ništa ne ide prema dobru, namnožilo se svega i svačega, a ja se danas pitam zašto nisam bio prisebniji i odgovorniji u slušanju... Poštareva supruga Hankija, bliža moja rodica, preživjela je rat i ubrzo preselila na Ahiret, pamtim je kao neiscrpno vrelo narodnih pošalica i mudrosti. Ne znam gdje danas žive Poštareve, dvije kćeri, ni gdje je njegov sin Osmo. U dolini Sutjeske se, nakon fašističkoga progona muslimanskog stanovništva 1992. godine i zatiranja mogućnosti da je normalniji povratak na obale Sutjeske ikoliko moguć, nema kome odnijeti pismo. Pitanje je da li se, i koliko, onakva pisma, pisana vlastitim rukopisom, danas ikome  šalju.

Molim Boga da na Onome svijetu prosvijetli sve tuge i ukrivene tjeskobe našega Poštara, Osmana Razmana, što ih je ponio sa Ovoga svijeta...