Puna je Bosna rahmetli Izetā. Ali je Bosna i dalje puna onih koji gotovo da uživaju u bosanskim bolestima, jadima, tjeskobama, beznadežnostima...
Priču o svome razrednom kolegi iz medresanskog poludjetinjstva Izetu ef. Osmanoviću (1955.-2006.), s nadimkom Alaga, mogao bih početi od dvije opeglane košulje.
Koliko se sjećam, bio je posljednji vikend u aprilu 1979. godine i atmosfera prvomajske ponesenosti, Studentski dom u Nedžarićima, soba 749 (sobu sam dijelio s Džemaludinom Latićem i Nusretom Čančarom, s kojima sam također skupa završio Gazijinu medresu šk. 1976./1977. g.), trebalo je da tog vikenda Džemaludin i ja krenemo prema Puračiću i, sutradan, otisnemo se u svatove prema Vrbanji kod Banje Luke, po Izetovu mlâdu – Nisvetu,... Kako smo Džemo i ja u to studentsko vrijeme već bili, kao, neki pjesnici, opeglane košulje nam ne bijahu jača strana, ili nam peglarije nisu bile bliske baš tih sedmica, tih dana, nije nam se peglalo s peglanjem i gotovo, pa smo se poslužili ispeglanim i uredno složenim košuljama svoga cimera Nusreta Čančara. Nusret je tog vikenda odlepršao, s Nietzscheom ispod miške, u svoj višegradski zavičaj, trebalo je da se vrati tek sedmicu iza Prvoga maja... I zaboravili bismo Džemo i ja tu našu košuljarnu posudbu na koji dan da nam Nusret, u godinama i decenijama koje su dolazile, nije u šali i, obavezno, u društvu nenaklonjenom pjesnicima i pjesništvu “nabijao na nos” tu veselopjesničku košuljarsku “nepodopštinu”... Ostalī događaji iz svatovske kolone i svadbe u Puračiću gotovo su redom poboravljeni, ne znam ni u kojemu smo autu bili, ni ko je vozio, u čija se lijepa lica zaglédasmo u Vrbanji i Puračiću, kako je prošla svadba, ceremonija vjenčanja, sjećam se samo da je bilo jako toplo, dan bijaše više ljetni negoli proljetni, tad nije bilo klimouređaja u autima, i Nusretova košulja se naletničkom upornošću lijepila za leđa, sjećam se i nekoliko spasonosnih hladovina u toku vožnje, čavrljavih stajanja uz česme kraj puta, mlada bukova lišća, okoloprijedorskih uspuhanih oranica, velikog svijeta na svadbi u domu ponositog domaćina Mustafe Osmanovića, jer mu se, eto, ženi najstariji sin od četverice koliko ih ima.
Izet Osmanović je u našem razredu imao i svoga mlađeg brata Ismeta. Tri godine mlađeg. Braća su se dosta razlikovali u temperamentu, Ismet je djelovao eksplozivnim, Izet više povučenim, mada i ne mirnim ukoliko bi osjetio kakvu nepravdu prema sebi ili prema onome do čega mu je bilo stalo; mlađi brat sjedio je u prvoj klupi, do zida, a stariji, u istom redu, u posljednjoj, ili pretposljednjoj klupi... Osmanoviće sam direktnije upoznao kad je u šk. 1974./1975. godine u Medresi fuzionirano A i B odjeljenje trećeg razreda. Prenatrpanō odjeljenje, od pedeset pet učenika, bilo je mimo svih i tadašnjih pedagoških normi i standarda. Osmanovići su ranijih školskih godina bili u A odjeljenju.
U trećem smo razredu, na nagovor svoga agilnog razrednika profesora Omera Nakičevića, pozorišno adaptirali Dairu hodže Mešana pripovjedača i komediografa između dva svjetska rata Huseina Dubravića Đoge. Predstava je odigrana u medresanskoj trpezariji. Bilo je to zaista nešto novo i naročito u vrlo zaparloženom medresanskom vannastavnom životu. A kako je Izet glumio lik Alage, od tada bismo ga više dozivali pridjevkom Alaga negoli rođenim njegovim imenom. Ne znam koji je lik tumačio Džemo Latić, ali dobro se sjećam koliko je očima i izrazom lica ozbiljno razumio svoj glumački posao.
S Izetom sam, u završnoj, petoj godini Medrese, dijelio sobu u domu. On, Osman Šehović, zvani Đédin, i ja bili smo u sobi br. 307, na trećem spratu, bilo je to onu prvu školsku godinu kad je Medresa 1976. preselila u Đulagin dvor, preko puta Begove džamije. Soba 307 činila mi se najljepšom učeničkom sobom: samo tri kreveta, izlaz na balkon, lavabo i voda u sobi, a blizina vaspitača (soba 308) bila je, zapravo, povoljnija mogućnost da se klisne s redovnih softinskih obaveza. Najtraumatičnijim sam doživljavao obavezne odlaske na rani sabah u Begovu džamiju, teturali bismo hodnicima prema toaletu i abdesthani kao bubuljičavi zombiji. Odmah nakon doručka moralo se ići na nastavu. Nastavni sati počinjali su u 7 h ujutro. I ranije? Petnaest minuta ranije! Tu zimu, nenaviknuti na parno grijanje, često bismo, i mimo vlastite volje, zaspali na prvim časovima.
Koliko god da je imao naročit smisao za šalu, za zdravi i okrijepljujući, nevrijeđajući humor, Izet je najčešće djelovao ozbiljnim; možda je ozbiljnošću prema tekućim obavezama, uz neizostavnoga Hasana Čengića, ili Seada Seljupca, bio najodrasliji učenik u razredu. Ja sam bio među onima koji su odugovlačili s odrastanjem... Kao sad da slušam Izeta kako uči Kur'an na času kiraeta – glas mu je u tim momentima malčice postajao stanjen, ukošen, postavljen strogo tako kako se učenjem ne bi izdao ni jedan jedini harf ili nužnō tedžvidsko pravilo. Bio je od onih učenika kojima se prilazilo, oko kojih bi se drugi okupljali, da bi se zapodjenuo neki razgovor ili krenulo s veselim učeničkim zezalicama, a ne od onih koji bi se nametnō morali prišivati uz grupu, ili uz nekoga.
U onoj školskoj godini, kad smo dijelili sobu u medresanskom internatu, ili godinu dana ranije, nisam siguran, Izet je ramazansku praksu obavljao u Điđevu kod Foče. S ushićenošću je pričao o istočnobosanskim pejzažima, Drini, o dobrim i čestitim domaćinima, umio je lijepo da se sjeća i da s mjerom izgovara ono što je naumio kazati. I ja sam bio emocijama vezan za taj kraj, dvije-tri godine ranije sam na ramazanskoj praksi bio u selu smještenom naprema Điđeva, u Štoviću kraj Foče... A o čemu bi trojica maturanata, i to još u Medresi, mogli najviše govoriti nakon što se, kao po komandi, u sobi ugasi svjetlo negoli o curama, ljubavima, ushićujućim zaljubljeničkim susretima?! S radošću i predanošću pričao bi o svojoj djevojci Nisveti. Kako sam u tim godinama luđački mnogo čitao, sugerirao bih i Alagi i Đédinu (Osman Šehović) da bi bilo dobro da svojim djevojkama u ljubavnim pismima citiraju i ponekog pjesnika.
Rijetko smo se sretali nakon završene Medrese. Danas žalim što je bilo tako. Negdje iza godina agresije i rata, 1966., bio sam, zajedno sa Džemaludinom Latićem, u nekim literarnopromotorskim aktivnostima u Lukavcu, sreo sam i Alagu, odavno već uvaženoga Izet-efendiju, sreo sam i Nisvetu, pa smo se skupa podsjetili uočiprvomajskih svatova daleke 1979. godine. Nisveta je rekla da je naše svatovanje bilo tačno 30. aprila. U Izet-efendijinoj priči te večeri osjetio sam snažan grč kako u Lukavcu i cijelome tuzlanskom kraju ne ide baš onako kako bi moralo ići nakon agresije i stradanja, mnogo se svakojakih opačina i zala nakotilo u ratu, ali tu priču smo, kao, ostavili za neko kasnije vrijeme, moralo se radovati što smo se sreli i što smo, hvala Bogu, ostali živi.
Kad je 2. novembra 2006. godine Izet-efendija Osmanović preselio na Ahiret, nisam mogao doći na dženazu, potrefilo se da budem van Bosne... Nisam mogao vjerovati da tako brzo ode s Ovoga svijeta, njegov otac i majka bili su još živi, pa sam zapitkivao kolege softe do čijih sam telefonskih brojeva mogao doći. Smrt mi je potvrdio i Izetov brat Ismet. Našega Alagu naglo je zahvatio rak, zato je odlazak na Ahiret bio iznenadan.
U srijedu navečer, dok sam sklapao ovaj tekst, uspio sam nazvati Izetovu suprugu Nisvetu. Pomogao mi je u posredovanju kolega iz razreda Sead ef. Seljubac.
Nisveta mi je ispričala da je Izetovo prvo imamsko službovanje bilo u Ričicama kod Zenice, onda je cijelim imamskim vijekom bio vezan za rodni Puračić. Nakon rata se zalagao da se sjedište Odbora Islamske zajednice, koje je uslijed ratnih djejstava, bilo premješteno u općinski centar Lukavac, vrati ponovo u Puračić, gdje je Odbor IZ-e oduvijek postojao, i nije u tome uspio. U godinama agresije, s grupom novinara i drugih entuzijasta, pokrenuo je list Sabah, rado čitan među borcima i građanstvom. Bilo je grdnih muka kako osigurati papir za štampanje. U tom entuzijastičkom timu djelovao je i alim rahmetli Redžep ef. Muminhodžić.
Iz priče Izetove supruge mogao sam se uvjeriti kako je Izet-efendija sagorio u ličnoj i kolektivnoj borbi, koliko se moglo, za boljitak i ozdravljivanje bošnjačke muslimanske svijesti o sebi i poratno ozdravljivanje bh. društva. Dao je veliki doprinos u radu Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”...
Prije nekoliko dana, u razgovoru sa sadašnjim ministrom civilnih poslova u Vijeću ministara BiH Adilom Osmanovićem, podsjetio sam ga na njegova brata a svoga školskog druga Izeta. Adil je, inače, najmlađi od braće Osmanovića; između Ismeta i njega ima još i brat Fikret. Ministar Osmanović reče kako je sviju njih Izet najviše “okrenuo islamu”; svojim je životom i ponašanjem svima bio uzor. Podsjetio sam ga na jedan daleki dan kad je njega upravo Izet doveo na upis u prvi razred Medrese u Sarajevu. Zadržao sam u pamćenju sliku iz hola Medrese brižnog i nježnog odnosa najstarijeg brata prema svome najmlađem bratu.
Puna je Bosna rahmetli Izetā. Ali je Bosna i dalje puna onih koji gotovo da uživaju u bosanskim bolestima, jadima, tjeskobama, beznadežnostima! A kad me, u završavanju ovoga teksta, radosno nazva Džemaludin i reče da je u svojim slikama iskopao onu sliku na kojoj učenik Izet Osmanović glumi Alagu iz Đogina djela, i ja sam se obradovao. Baš ta slika bi morala izići u Preporodu, rekoh, pa makar nikoja druga ne mogla stati!
Izetovoj supruzi Nisveti i njihovoj djeci Vedadu i Dženani (djeca su već osnovala svoje porodice) želim puno uznosita sjećanja na dobrog i plemenitog muža i oca! Rahmet brižnoj i čestitoj Izet-efendijinoj duši!
U slijedećem broju:
(“Moj bratić i moj sestrić Ibro“)
