Govor glavnog imama MIZ-a Zagreb, k. hafiza Aziza ef. Alilija na ispraćaju rahmetli Dževada Jogunčića ispred Zagrebačke džamije

Cijenjena porodice i rodbino, poštovana braćo i sestre!

Danas, 13. prosinaca 2016. godine, odnosno 13. rebiu-l-evvela 1438. h.g., okupismo se kako bismo se oprostili i put Tuzle ispratili našeg dragog i voljenog brata i prijatelja h. Dževada Jogunčića, svjedočeći Allahovu istinu prema kojoj je sve na Zemlji prolazno,  a vječno ostaje samo Gospodar, Koji je Veličanstven i Plemenit.

S tugom i nevjericom zateče nas vijest o preseljenju na Ahiret Allahovog sluge, hizmećara dini-islamu i Islamskoj zajednici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Izgubili smo svestranog čovjeka čije će se mjesto teško nadomjestiti.

Ako bih njegove osobine trebao svesti na njih nekoliko, onda bih, uz  odgovornost i razgovorljivost, najprije naveo osobine vrijednog i marljivog čovjeka koji je neprekidno radio i djelovao, vjerujući kako se samo radom i zalaganjem  možemo nadati boljoj budućnosti.

Poznavao sam ga kao iskrenu i merhametli osobu, čovjeka punog ljubavi prema svojoj porodici, Islamskoj zajednici, rodnoj Tuzli, Zagrebu i Sarajevu.

Naš h. Dževad rodio se 1950. godine u veoma pobožnoj porodici. Iako maloljetan, od ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, bio je aktivan član Medžlisa Islamske zajednice u Tuzli. Krajem osamdesetih dolazi u Zagreb gdje nastavlja svoj privatni i profesionalni put.

Posao inžinjera i uglednog stručnjaka i menadžera u oblasti zaštite okoliša i životne sredine, nije ga sputavao da neprekidno promišlja i djeluje na dobrobit svoga naroda, svoje zajednice i kulturne historije Bošnjaka ali i ostalih muslimanskih naroda.

Nerijetko je naglašavao kako muslimanskim narodima nema budućnosti bez neprestanog čitanja, studiranja i upoznavanja s prošlošću.

Svježinom svoga duha, bistrinom uma i besprijekornom pronicljivošću   osmišljavao je, organizirao, koordinirao i vodio značajne procese i projekte.

Otkrivajući zaboravljene stranice bosanske povijesti na najljepši je način pokazivao svoju ljubav prema zavičaju njegujući tako uspomenu na djetinjstvo i domovinu.

Izgarao je u želji da zamišljene zvjerske, kulturne, naučne i izdavačke pothvate dovede do savršenstva. Govorio je da trošeći svoje vrijeme daje zekat na ono čime ga je Uzvišeni Allah obdario, nadajući se da će ga to sresti na Sudnjem danu.

Nikad nisam čuo niti svjedočio da je očekivao bilo kakvu materijalnu naknadu za ono što je radio u Zajednici.

Bio je jedan od onih zagrebačkih muslimana koji su Islamski centar vidjeli mjestom susretanja i istinskog dijaloga. Svojim angažmanom doprinosio je tome da on bude i ostane respektabilni europski  centar muslimanskoga duha i intelekta.

Uz sve obaveze, rahmetli Dževad bio je i član IOM-a Zagreb te  član Sabora IZ-a u Hrvatskoj. Upravo činjenica da ga je Zagrebački džemat, inače poznat kao zahtjevan i kritičan, izabrao za člana Sabora, govori u prilog tome koliko je bio cijenjen i poštovan. Njegov izniman doprinos bio je u organiziranju nekoliko simpozija u Islamskom centru, vođenju i uređivanju tribina dr. Sulejman Mašović te članstvu u redakciji Biltena IZ-a.

A Bilten je posebno volio. Jedan od njegovih posljednjih mailova jeste onaj od prije deset dana u kojem, uz opasku kako je bolestan i nije u koncentraciji, šalje uređen tekst muftije Ševke ef. Omerbašića za siječanjski, 184. broj Biltena.

Naš brat i prijatelj Dževad bio je govorljiv i slobodouman, ali izrazito tolerantan čovjek. Držao se parole kako se razgovorom sve može postići pa je, bez zadrške, postavljao pitanja, ne strahujući od sukobljavanja mišljenja.

Bio je hrabar, nesebičan i društveno odgovoran. Nije bio ulizica.

Iskreno vjerujući u Allahovu odredbu, ljudski naslućujemo da je zato i sagorio.

Jučer je o njemu, posthumno, netko zapisao:

„Dževadova etnička i nacionalna određenost kao i vjernička revnost nisu bili na prodaju. Možda se upravo u tome krije činjenica da je malo tko pred njim ostajao ravnodušan. Ljudi su ga ili voljeli i veoma poštovali - ili promatrali s dozom rivalstva i zavisti. Ova su potonja viđenja uglavnom dolazila od onih koji su, za razliku od Dževada kao „nelojalne konkurencije“ u vjeri i kulturi vidjeli i imali izvor prihoda. Kod nekih od njih je izazivao nevjericu: „pa zar je moguće da on od toga nema osobnu korist!“, pa bi mu znali pripisati „politički konformizam i pripadanje nekakvim interesnim grupama“.

Nije se previše obazirao, makar su njemu bliski prijatelji mogli naslutiti da ga neke od takvih objeda doista „izjedaju iznutra“. Nastojao je to prikriti, kao malo dijete se radujući svakom novom uspješnom kulturnom pothvatu.“

Radi općeg interesa znao je ići i protiv sebe.

Cijenjena braćo,

Umjesto pokoravanja mnoštvu autoriteta i veličina, Kur’an je uspostavio jednu jedinu pokornost, pokornost Bogu. Progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – nije i neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih. A takav je bio naš rahmetli Dževad ef.

Često me pitao za djecu. Posebno za Aminu. Volio je da se ženska djeca obrazuju savjetujući da djeci više govorimo o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu.

Želio je da naša omladina čini dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i bude ono što jeste.

Posljednjih desetljeća svoj je pečat na ovim prostorima ostavio niz znamenitih ljudi. Jedan od njih je, nesumljivo i naš rahmetli Dževad čiju ćemo prazninu tek osjetiti i teško popuniti.

Iznenadna smrt odvojila ga je od obitelji i svih nas koji smo ga poštovali i voljeli, a znamo da je još mnogo toga želio i htio dati, ništa zauzvrat ne tražeći. Teško nam se pomiriti s time da ga više nema.

Iako je u Zagrebu bio domaći on je, prije svega, bio Tuzlak. Svoj rodni grad nikad nije posve napustio. Tuzli se uvijek vraćao. I danas joj se vraća.

Na put prema Tuzli, mjestu gdje ga čeka mezar, ispraćamo našeg dragog ahbaba, izuzetnog čovjeka, koji je svim svojim bićem, svojim intelektom, marljivošću i ljubavlju okupljao.

Okupio nas je i danas, na svojoj dženazi baš kao što je i za života volio okupljati i povezivati ljude, smatrajući to svojom misijom.

Od osobina istinskih i iskrenih vjernika jeste i ta da se stalno prisjećaju smrti i ahireta i da razmišljaju o tom velikom i teškom momentu kada duša bude napuštala tijelo.

Preseljenje našeg hadži Dževada nama koji ostajemo živjeti, podsjetnik je da nam je smrt bliža od žile kucavice. 

Ebu-Hazim je rekao: „Svako djelo zbog kojeg prezireš smrt- ostavi, pa nećeš strahovati kada god umreš.”

Činimo tewbu i ustrajavajmo u dobrim djelima pa se ne trebamo brinuti kada će nas smrt zadesiti.

Molimo Svevišnjega Allaha, dž.š., da ga nagradi za sve što je dao za napredak i razvoj svoje vjere i naroda i da mu oprosti grijehe koje je imao.

Njegovoj supruzi Mediha-hanumi, djeci, snahi, unučadima i ostaloj rodbini izražavamo ta'ziju uz želju da doprinos supruga, oca, svekra i djeda  bude vrjednovan kod Allaha, dž.š., te da njegov hizmet bude primjerom svima nama.

Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun.