Ove godine je stoljeće otkako je počeo Prvi svjetski rat. Smrtonosni pucanj Gavrila Principa je pokrenuo očekivanu lavinu krvoprolića na Starom kontinentu koji je odnio 25 miliona života i nekoliko imperija. Ruski car je ubijen od strane komunista u Jekaterinburgu, a austro-ugarski je postao obični smrtnik, dok je Tursku imperiju čekala drastična transformacija nekoliko godina kasnije, nakon ukidanja hilafeta i proglašenja sekularne republike. Kada je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu, malo ko je znao da će ti isti momci koji su pružali tako jak otpor K.U.K. armiji, samo 36 godina kasnije postati njezini najhrabriji pripadnici koji će ostaviti svoje kosti na Soči, u Dolomitima, Poljskoj, Galiciji, Rusiji i Rumuniji.

Ova tema je bila tabu sve do početka posljednjeg rata kada su na površinu počele izlaziti informacije o boravku naših pradjedova u ruskom zarobljeništvu, o tome kako su preživljavali poplave na Piavi, teške situacije u Galiciji i na Karpatima. Nije bilo sistematskog pristupa koji bi rezultirao u većoj zbirci, nekoj muzejskoj postavci ili kvalitetnoj enciklopediji. Austro-Ugarska na početku nije imala namjere uvesti služenje vojnog roka za muslimane i pravoslavne, jer su se prvi nadali povratku Osmanske carevine, dok pravoslavni nisu imali povjerenja u novu vlast. Pored toga su bili zauzeti sa uspostavom administracije, donošenjem zakona i izgradnjom infrastrukture. Kada je vojni rok ipak obznanjen 1882. godine, desile su se masovne migracije muslimana u Sandžak, Makedoniju, Albaniju i Tursku, dok su pravoslavni odlazili za Srbiju. Cijela sela su postajala pusta. Kako bi spriječili dalje migracije, Austrijanci su uveli brojne specifične stvari za vojnike koji nisu bili katolici. Među njima je bila najbitnija odluka da svaka regimenta sa značajnijom muslimanskom, odnosno pravoslavnom populacijom dobije vojnog imama ili pravoslavnog svećenika. U miru je austro-ugarska vojska imala 138 katoličkih, deset pravoslavnih i jevrejskih, osam protestantskih i dva muslimanska vjerska službenika. Čak je i zakletva bila prilagođena vjeroispovijesti vojnika. Svaka jedinica je imala posebnu kuhinju za muslimane, a vojnici su petkom mogli slobodno otići na džumu namaz.

Austro-Ugarska je imala politiku zvanu "Prodor prema Istoku", tako da je Srbija smetala realizaciji njezinih ciljeva. Austrijanci su znali da će kad tad doći do sukoba zato su intenzivno gradili vojne objekte i ceste uz granicu sa Srbijom. To je period kada su gradovi poput Višegrada, Trebinja, Stoca i Bileće doživjeli ogromne građevinske radove. Vojnici su vojsku služili u četiri regimente:

• BH1 – sarajevska regija sa regrutnim centrom u Beču,
• BH2 – banjalučka regija sa regrutnim centrom u Gracu,
• BH3 – tuzlanska regija sa regrutnim centrom u Budimpešti,
• BH4 – mostarska regija sa regrutnim centrom u Trstu.

Sve vojnike su zvali Bošnjaci, bez obzira na vjeroispovijest.

Sljedbenici sudbine

Bošnjaci su bili nemilosrdni i veoma hrabri u ratu, ali esktremno solidarni između sebe. Mnogi ih opisuju kao sljedbenike sudbine koji su u bitku odlazili sa razmišljanjem da će se desiti ono što Bog odredi.

Početak rata i formiranje fronta

Nakon Principovog atentata na Franca Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju 28. juna 1914. godine, Austro-Ugarska je Srbiji dala ultimatum od mjesec dana sa deset zahtjeva, za koje je znala da ih Srbija neće prihvatiti. Zbog neispunjenih zahtjeva, Austro-Ugarska je najavila rat, a potom je krenula lavina. Evropske sile jedva su čekale na početak sukoba kako bi se proširile teritorije. Uz pomoć medija muškarci su oduševljeni oblačili uniforme, jer se vjerovalo da će se vratiti kući prije Božića. Većina katolika i muslimana su s veseljem oblačili austro-ugarske uniforme, dok je dobar broj pravoslavnih prelazio Drinu gdje su se prijavili kao dobrovoljci u srpskoj ili crnogorskoj vojsci. Kasnije, kada su austro-ugarske trupe došle u Rusiju, veći dio njihovih pravoslavnih vojnika je prelazio na rusku stranu gdje su formirali svoje jedinice poput “Prve srpske dobrovoljačke divizije” 16. aprila u Odesi. Niko nije ni slutio da će rat trajati više od četiri godine.

BH regimente su nakon početka rata 28. jula 1914. krenule prema Srbiji i Rusiji. Bošnjaci su bili na istoku već augusta 1914. godine dok su se na Soči pojavili tek u maju, 1915. U selu Lepena na Soči još uvijek možete vidjeti spomen ploču na kojoj piše da su prva odjeljenja mostarske BH4 regimente u to selo došla u maju 1915. godine, a položaje su napustili oktobra 1917. Austro-Ugarska je maksimalno iskoristila ratnički potencijal BiH. U vojnim formacijama su bili većinoma muslimani i katolici, dok su pravoslavni zbog nepovjerenja vlasti prevladavali u radnim jedinicima. Pred kraj 1917. godine BH trupe su brojale već 298,773 vojnika. U prvom svjetskom ratu je Austro-Ugarska mobilizirala 17.2% cjelokupne muške populacije u BiH između 16 i 70 godina.

Broj vojnika iz Bosne

Pred kraj 1917. godine BH trupe su brojale već 298,773 vojnika. U prvom svjetskom ratu je Austro-Ugarska mobilizirala 17.2% cjelokupne muške populacije u BiH između 16 i 70 godina.

Na liniji

Odlazak na bojno polje mnogim Bošnjacima je predstavljao novo iskustvo. Brojni vojnici su bili sa sela i ranije nisu putovali vozom, tako da je vožnja bila znatiželjna. Dolazak u velike gradove poput Beča i Budimpešte je bila fascinantna stvar za Bošnjake sa brda, međutim kada su ugledali liniju na frontu, veoma brzo su shvatili da će se njihovi životi promijeniti nagore. Boravak u brdima poput Dolomita i Karpata je vojniku značio u neku ruku olakšicu jer su imali dosta drva s kojim su mogli učvrstiti odbranu, što je prosto bilo nemoguće u nepreglednim ravnicama Galicije i Rusije. Tamo su kopali u dubinu, kako bi dobili što bolju zaštitu od artiljerije, a ujedno su tako dobili dobru zaštitu od vjetra. Prirodne neprilike poput poplava, lavina i mraza su odnijele brojne živote. Zbog lavine, gromova i padova sa visine, samo na Soči je u toku rata umrlo 140 pripadnika BH jedinica. U podnožju planine Zagreben u Sloveniji postoji ploča na kojoj piše da je na tom mjestu zbog lavine umrlo 27 vojnika regimente BH4. Uniforme su bile na početku dobre i kvalitetne, međutim kako je rat sve duže trajao, tako je i oprema bila sve slabija. U ofanzivi na Piavi pred kraj rata, Bošnjaci su na sebi imali više zarobljene talijanske robe nego vlastite, a dobro su se najeli tek, kada bi zarobili talijansku kuhinju. Dodatni problem boravka u brdima je bio nedostatak hrane. Vojnici, pogotovo na vrhovima brda, su bili više gladni nego siti. U toku ofanziva njihov je život zavisio od konzervi ili hrane koje su našli u torbama poginulih vojnika. Logistika je bila od životnog značaja za jedinice u brdima. Radnici su u tom slučaju upotrjebljavali pse i konje za prijevoz. Tu je do izražaja došao strpljivi bosanski brdski konj koji je na linije donosio municiju, hranu i lijekove, a u dolinu odnosio ranjenike. U brdima se puno ginulo zbog artiljerije, zato se uvelo kopanje kaverni i jama, koje su spasile mnoge živote. Bošnjaci su bili nemilosrdni i veoma hrabri u ratu, ali esktremno solidarni između sebe. Mnogi ih opisuju kao sljedbenike sudbine koji su u bitku odlazili sa razmišljanjem da će se desiti ono što Bog odredi. Evo jednog primjera kako su se Bošnjaci od mirnih ljudi u jarku u sekundi pretvorili u žestoke ratnike. Priča se desila na istočnom ratištu gdje se tuzlanska BH3 sukobila sa Rusima:

"Jednog dana ruski je stražar, samo nekoliko metara od austro-ugarske linije, viknuo bošnjačkom vojniku: Hej, Bošnjak! Kada je Ahmet Babić pogledao prema njemu, u istom trenutku ga je pogodio metak u čelo. Bio je mrtav u trenutku. Do tada mirni Bošnjaci su poludjeli! Odmah su napali rusku liniju na koju su bacali sve što su imali, od bombi do granata. Grupa dobrovoljaca je napala rusku jedinicu i pobila cijelu posadu, kako bi osvetili rahmetli Ahmeta. Njihovi napadi su trajali cijelu sedmicu, tako da je informacija stigla i do komande u zaleđu. Kada sam im rekao šta se desilo, štab je naredio topničko bombardiranje ruske linije, kako bi ih kaznili za njihovo djelo.”

Bili su iznimno lojalni svojim oficirima. Kada su vidjeli svog lidera u napadu, krenuli bi za njim bez ikakvog straha. Jedne prilike, pripadnici ugarske vojske su ukrali kokoš austrijskom oficiru koji bi trebao jesti piletinu za večeru. Bošnjaci su se odmah digli i otišli do Mađara, dobro se potukli i donijeli kokoš nazad. Od drugih su se razlikovali po uniformi i oružju. Za razliku od drugih vojnika su nosili fes sivo-zelene boje, dok su u bitkama upotrjebljavali buzdovane. Kolika je bila njihova reputacija, svjedoči i informacija da su prije njemačke ofanzive na Kobarid jedinicama podijelili fesove, kako bi Talijani mislili da ih napada veći broj Bošnjaka. Poslije masovnih predaja Slavena na ruskom ratištu, austro-ugarska je komanda veći dio jedinica sa Slavenima prebacila na Soču i Dolomite, gdje su pokazali nevjerovatnu hrabrost jer su ratovali protiv Talijana prema kojima su osjećali prijezir. Bili su poznati i po tome, da su voljeli rezbariti u vrijeme odmora ili uklesavati svoja imena na zidovima kaverni. Brojni natpisi se još uvijek mogu vidjeti na brdima iznad Soče.

Zarobljeništvo i povratak kući

Kada je rat završio, Bošnjaci su bili zbunjeni. U neku ruku im je bilo drago što je rat završio pa se mogu vratiti kućama, dok su po drugoj strani smatrali, kako ih je zadesila izdaja i da bi se borba morala nastaviti. Ne zna se tačna brojka, koliko Bošnjaka je poginulo ili bili ranjeno u toku rata. Pojavljuju se grube ocjene da je živote izgubilo, odnosno bilo ranjeno 170,000 Bošnjaka i Hrvata, što predstavlja veoma visoku cifru. Oni koji su zarobljeni na Soči, odvedeni su u logore u južnoj Italiji i Francuskoj, čak do Sicilije, odakle su se u BiH vratili 1920. godine. Situacija je bila drukčija na istočnom ratištu. Tamo su zarobljene austro-ugarske vojnike prebacili do Darnice u Kijevu, Odesu ili Harkov. Pred kapitulaciju Rusije su ih odvezli dalje, prema centralnoj Aziji, gdje su uslovi za boravak bili užasni. Kada je rat završio, većina Bošnjaka se u tom trenutku zadesila na teritoriju današnjeg Uzbekistana i Tadžikistana. Zbog enormne udaljenosti putovanja nazad u BiH su znala trajati i po nekoliko godina.

Najljepše su očuvana vojna groblja u Logu pod Mangartom, imena poginulih u crkvi na Javorci (zapadna Slovenija), mezarluci u Trstu i Lebringu, vojnička groblja u Krakowu i Kielcima u Poljskoj. Čak i u Tirolu možete naći lijepo održavana groblja sa nišanima. Nedavno sam u Ljubljani otkrio grobnicu u kojoj se nalaze kosti 89 bošnjačkih vojnika. Potpuno drukčija je slika u Srbiji, Rusiji i Galiciji gdje je većina grobalja nestala zbog neodržavanja. Spisak poginulih na tim područjima se može dobiti samo u određenim muzejima i arhivama.

Kako dobiti podatke o rođacima koji su služili austro-ugarsku vojsku?

Često me ljudi pitaju: “Kako mogu naći mezar mog pradjeda?” Linije u prvom svjetskom ratu, pogotovo u ravnicama Galicije, Rusije i Srbije, su se često pomjerale, što znači da vojska nije imala vremena adekvatno ukopati poginule vojnike ili urediti imena na groblju. Dešavalo se da su veći broj vojnika ukopali u jednu grobnicu, postavili spomenik bez imena, dok se spisak umrlih nalazio u arhivi ili komandi. Mnogo vojnika je poginulo od granata, pa se dešavalo da su našli samo dio tijela, ne znajući od koga je. Sve to je prouzrokovalo da su rijetka groblja iz tog perioda koja imaju imena na pločama, odnosno nišanima. Jedno od rijetkih koje ima puna imena je Log pod Mangartom u zapadnoj Sloveniji. Jedina institucija koja bi mogla danas imati bilo kakve podatke o vašoj rodbini je Vojna arhiva u Beču. Možete im poslati elektronsku poštu sa podacima koje imate. Oni će pregledati arhivu i u roku 7-10 dana javiti šta su našli. Svoju uslugu, bez obzira na to da li su nešto našli ili ne, će vam naplatiti 35€. Kontakt arhive je:

Kriegsarchiv
Nottendorfer Gasse 2
A-1030 Wien
Tel.: +43-1-79540-452
Fax: +43-1-79540-109
E-Mail: Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.