Ovaj mladić je završio medicinsku hemiju na DIT ( Dublin Institute of Technology) kao najbolji student, a danas priprema doktorat istražujući povezivanje magnetnih nanočestica sa antikancerogenim lijekovima.

"U toj poslijeratnoj Bosni koja je preživjela sve užase rata nije bilo puno perspektive za normalan život a kamoli neku 'svijetlu budućnost' i kao mnoge propasti u to vrijeme, propala je i firma gdje je otac radio. Mi smo bili među sretnima koji su imali porodicu van Bosne, rođaka koji nam je pomogao da odemo 'preko bijela svijeta', priča za Klix.ba 24-godišnji Ensar Mulahmetović.

Muzička škola na Ilidži u vječnom sjećanju

U Irsku su stigli 1999. godine. Mlada porodica u potrazi za novim početkom sa nadom za bolji život.

"Sjećam se prvog dana kada smo krenuli za Irsku, ispratili su nas najbliži. Sjećam se tog skupa i pomiješanih osjećanja, uzbuđenosti, straha, tuge, jer ipak smo napuštali sve što smo imali, znali i voljeli. Bez riječi engleskog krenuli smo u daleku zemlju, kao u novi svijet“.

Ensar, tada dječak od osam godina, nije ni slutio kako će mu se život promjeniti iz korijena.

"Kad smo stigli u Irsku prva stvar koju sam primjetio su bile palme. Učinilo mi se da ih je bilo u svakoj ulici, a prije toga samo sam ih vidio na TV-u na nekim egzotičnim ostrvima, mislim da je to ostavilo neki dobar, prvi utisak na mene. Sve dok nisam shvatio da je irsko more prehladno za kupanja, barem za našu bosansku krv“, priča Ensar.

Nikada nije zaboravio neke detalje iz života prije Irske, da je išao u muzičku školu na Ilidži i svirao harmoniku.

"Znam da smo dva puta selili i da sam zato prvi razred išao u dvije škole. Možda je to bio neki rani znak stvari koje slijede ali bez obzira, muzičku nisam nikad napustio prije odlaska u Irsku. Kamo sreće da mi harmonika nije bila preglomazna za avion i danas bih je svirao za svoju dušu“.

Iako je tada bio dijete kao kroz san se sjeća i rata u Bosni.

"Sada mi sve te scene djeluju kao neki strani film koji sam davno pregledao. Ne sjećam se podruma u kojima sam bio kao beba sa mamom u onim najtežim vremenima rata ali sjećam se pucanja pri kraju i granatiranja kuće na Bistriku odmah do naše u kojoj je stradala naša komšinica“.

Ensar kaže da je sreća što su uopšte preživjeli rat a onda i stvorili novi život u Irskoj. Roditelji su smatrali da je dobro baviti se nekim aktivnostima i mimo škole kako bi mogao steći prijateljstva i usavršavati jezik.

"Upisali su me na glumu, a ona je postala jedan veliki dio mog života. Od prvog dana mi se svidjelo. Stekao sam dosta sjajnih prijatelja i imao fantastičnu profesoricu koja mi je pored roditelja bila najveća podrška. Prva polovina godine se provede u pripremama portfolija za glumačke ispite što uključuje priprema recitacije poezije, prozodija, mimika, solo gluma, imrpovizacija I razgovora, dok drugu polovinu godine provedemo na različitim takmičenjima I predstavama, pojedinačnim i grupnim u većim teatrima“.

Bosanski jezik u predstavi

Tako su najuzbudljiviji i najponosniji trenuci u Ensarovom životu bili oni na sceni.

"Čak sam jednom imao priliku da uvrstim bosanski u jednu našu predstavu što je sigurno bio prvi put da naš jezik odjekuje zidovima jednog pozorišta u Irskoj“, sjeća se Ensar.

Iz godine u godinu uspješno je prolazio školu glume dok nije došao do kraja. Profesorica glume mu je sugerisala da uz kvalifikacije koje je stekao u dvanaest godina glume doda još jednu na fakultetu Griffith College kako bi postao učitelj glume za djecu.

"U to vrijeme bio sam treća godina medicinske hemije kao redovan student na DIT’u (Dublin Institute of Technology) i želio sam da održim svoj visoki prosjek ocjenea tako da sam žrtvovao i ono malo slobodnog vremena što sam imao kako bih stigao vanredno na glumu dok studiram redovno hemiju". 

Ensar je diplomirao 2011. na Griffith College’u i sa 20 godina postao profesor glume.

"Gluma je oduvijek bila moja kreativna strana gdje sam se mogao slobodno izraziti, ali akademski me privlačila nauka, medicinska hemija. To je jako fascinantna oblast gdje se primjenjuje biologija i hemija za proizvodnju novih lijekova za liječenje bolesti. Želio sam biti u vrhu i mislim da me to moje duševno stanje guralo da dajem maksimum. Rezultati i uspjesi su bili najbolji pokazatelji mog rada. Od prve do treće godine sam nagrađivan novčano i diplomama za najbolji akademski uspjeh u svojoj oblasti, dok sam u završnoj godini dobio diplomu za najbolje ocjene, najbolji diplomski rad i najuspješnijeg studenta te godine“, priča Mulahmetović.

Tokom studija proveo je i šest mjeseci u Njemačkoj u jednom federalnom institutu za istraživanje. Njegova ambicija je otkriti nešto novo i steći zvanje doktora.

"U mnogim državama da bih konkurisao za doktorat moraš prvo biti magistar ali u Irskoj, ako je prosjek dovoljno visok, onda možeš konkurisati za finansiranje doktorata direktno nakon završetka fakulteta. Sa preporukom jedne drage profesorice dobio sam intervju na završnoj godini za doktoratsku poziciju u DCU (Dublin City University) gdje mi je zapravo bilo ponuđeno da radim doktorat. Međutim, nakon uspješne aplikacije na svom fakultetu prihvatio sam ponudu da nastavim doktorat i budem dio istraživačkog centra CREST gdje sam trenutno druga godina od četiri“, pojašnjava mladić.

Nauka i gluma najveće ljubavi

U svom doktoratu bavi se istraživanjem povezivanja magnetnih nanočestica sa antikancerogenim lijekovima i katalizatorima sa ciljem kontrolisanja kretanja I akumulacije lijeka na mjestu tumora.

Ujedno je i asistent na fakultetu pa ima dosta obaveza na vlastitom istraživanju ali i prema studentima. Ipak, smatra da se uz maksimalan trud sve može postići. Tako se uz nauku i glumu jedan period bavio i karateom I košarkom.

"Svoje prvo odijelo za karate, koje sam koristio u Irskoj dok sam trenirao, poklonio mi je goraždanski karate trener Mensur Ćurović-Roka. Karate sam počeo čisto onako da znam neku borilačku vještinu jer čovjek što više zna sve je bogatiji a to važi i za fizičku aktivnost.Tu sam došao do smeđeg pojasa i nažalost zadobio jednu povredu zbog koje sam duži period bio odsutan. Ta povreda me i u košarci spriječila tako da sam nakon oporavka svu svoju snagu usmjerio akademiji i glumi.

Iako je rođeni Sarajlija koji je djetinjstvo proveo na Bistriku, kroz cijeli život bila je i ostala veza sa Goraždem.

"Moj otac je iz Goražda i pola moje porodice živi tu. Većinu godišnjeg odmora provodim u tom gradu. Pošto sam mnogo vezan za svoje istraživanje i fakultet a i nisam baš tako blizu BIH, nisam u prilici da ga posjetim kad god poželim. Ali čim dobijem neku slobodnu priliku ja se nađem u svom rodnom kraju. Odmaći se od sve buke i svih obaveza jednog grada poput Dublina i doći u jedan prelijep kraj svijeta sa svom prirodom i ljepotom koju imamo pogotovo u Goraždu je prava poslastica“, mišljenja je Ensar.

Bosna u srcu

On kaže da mu je Irska pružila mnogo u životu, ali Bosna je u srcu.

"Sve što sam postigao, sve prilike koje sam dobio, svo znanje koje sam pokupio i iskustvo koje sam stekao mi je dala Irska i ja sam zbog toga neizmjerno zahvalan. Ali ja se osjećam kao Bosanac u srcu. Ja svoju Bosnu nosim ponosito sa sobom i trudim se da budem njen najbolji ambasador koliko god je to moguće. I dužan sam to biti, ne samo ja, nego svi Bosanci i Hercegovci koji žive vani. Mi smo dužni da je predstavimo u najljepšem mogućem svijetlu, jer kakva god da je, naša je, i trebamo se ponositi onim što jesmo, a to je jedan jak, pametan, tolerantan Evropski narod sa tužnom prošlosti ali ako Bog da boljom budućnosti“, smatra Ensar.

Mladić kaže da bh. građanima samo fali prilika.On je imao šansu, baš kao i njegov brat Muhamed, na kojeg je veoma ponosan jer je uspješan fudbaler a osim toga na fakultetu TCD (Trinity College Dublin) studira medicinsku hemiju.

"Gdje god da sam otišao, kada sam se god predstavio uvijek mi kažu ´'zvučiš kao Irac ali ti ime nije Irsko, odakle si?' Tako da samim imenom ja nosim dio Bosne gdje god da koračam. Čak sam nedavno imao priliku da se upoznam sa ministrom obrazovanja Južne Afrike, koji je došao u naš istraživački centar i kad me mentor malo opisao i rekao da sam iz Bosne, ministar mi je rekao da sam ja prvi Bosanac kojeg je upoznao I kroz šalu onako konstatovao da mora da smo svi Bosanci jako inteligentni. Zatim mi je ponudio posao kod njega. Želim još samo poručiti mladim u Bosni da iskoriste svoj trenutak. Da nastoje uvijek da napreduju i da se usavršavaju i da se ponose svojim porijeklom, isto kao i mi što živimo van naše domovine", poručuje Ensar.

klix.ba