Često sebi postavim pitanje da li musliman (miritelj) ili mu'min (vjernik) može ili da li ima pravo mrziti? Postoji li u Kur'anu izraz za mržnju? Kada čitate Kur'an naći ćete jasne poruke da Allah (Bog) voli one koji dobro čine i koji se često čiste i pročišćavaju, ali i da ne voli one koji pretjeruju u jelu, piću ili bilo čemu drugom, one koji se grijehu odaju, one koji su hvalisavci...

- razgovarali smo sa profesorom Jusufom Ramićem, dobitnikom ovogodišnje nagrade i priznanja “Muderris Muhamed Seid ef. Serdarević”

- Kako ste doživjeli ovo priznanje, šta ono za Vas znači?

Ramić: Naravno, drago mi je i počašćen sam ovim priznanjem. U svom ekspozeu sam istakao tri oblasti koje su bile u mom fokusu rada, a to je tefsir – tumačenje i razumijevanje Kur’ana, zatim, arapski jezik i književnost, klasična i moderna, te kulturna povijest Bošnjaka u vrijeme Turske imperije u Egiptu. Naime, imao sam namjeru i to je početak nastanka jednog leksikona Bošnjaka, svršenika Al-Azhara, od vremena Turske pa ovamo do naših dana. Naravno, veliki broj Bošnjaka su bili u Egiptu kao namjesnici, naučnici, živjeli su tamo, te su nastala mnoga djela na arapskom jeziku. A u novijem vremenu, poslije događaja koji su se desili u Turskoj, promjene načina života, europeizacije Turske itd., naši ljudi koji su ranije išli na studije u Istanbul okrenuli su se Kairu. I tu počinje naš susret sa Al-Azharom. Jedan veliki broj svršenika Al-Azhara se vratio i ovdje uključio u događaje i kretanja u Bosni kao imami, muallimi, muftije itd. Dakle, imamo veliki broj njih koji su tamo završili, a ovdje su zauzimali visoke funkcije u Islamskoj zajednici.

- Koliko je to “okretanje Kairu” promijenilo paradigmu muslimana u Bosni, dakle, tumačenja i življenja islama u Bosni? Šta je taj zaokret donio u Bosnu?

Ramić: Al-Azhar je otvoren za protok ljudi i ideja. Čini mi se da Istanbul u tom vremenu nije to bio, kada je Ataturk preuzeo vlast. Onda su naši ljudi, na ovim prostorima, okrenuli se Kairu. Tada je počeo susret između Bošnjaka i Univerziteta Al-Azhar. A i danas Al-Azhar je naša orijentacija zbog te otvorenosti. Otvoren je, što nije slučaj sa drugim univerzitetima u islamskom svijetu. Čini mi se da je to bilo presudno u promjeni i tom našem okretanju od Istanbula ka Kairu. Mada, i u vremenu kada se išlo u Istanbul jedan dobar dio naše uleme, među kojima je bio i Džemaludin Čaušević i drugi, preko ferija su išli u Kairo i tamo slušali predavanja na Al-Azharu, a onda bi se opet vratili u Istanbul.

- Poslije su se javile neke nove destinacije. Poslije Drugog svjetskog rata naši studenti studiraju u Iraku, Libiji, Maroku, kasnije i u Saudijskoj Arabiji. Koliko je obrazovanje u tim centarima imalo utjecaj u Bosni?

Ramić: Preporod je pokrenut 1970. godine. Pokretač je bilo Udruženje ilmijje na čijem čelu je tada bio Husein ef. Đozo, a on je svršenik Al-Azhara, a 1977. godine je otvoren Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Utemeljivači tog fakulteta su faktički bili svršenici Al-Azhara: Ibrahim Trebinjac, Husein Đozo, Ahmed Smajlović, Jusuf Ramić, Mustafa Cerić itd. Sve su to ljudi koji su završili svoj studij na Al-Azharu i vratili se na ove prostore. A Azhar i dalje ostaje glavna naša orijentacija, mada je bilo odlazaka i u Bagdad i Kuvajt, to je taj istočni dio, a na zapadnom dijelu, također je bilo odlazaka u Maroko i Libiju, i određene ideje su donijete ovamo iz tog zapadnog i istočnog dijela arapskog svijeta. Ali, i dalje Al-Azhar je bio glavno mjesto gdje su naši odlazili i dovršavali svoje teološke studije.

- Vratimo se vašem sadašnjem radu. Na čemu sada radite?

Ramić: Danas sam uglavnom okupiran našim prijevodima Kur’ana. Imamo ih više od deset. Dosta toga je izravno prevedeno sa arapskog jezika, ali nijedan od tih prijevoda nije verifikovan od strane Islamske zajednice. Bilo je pokušaja da se verifikuje prijevod Kur’ana od Besima Korkuta, međutim, prerana smrt Ahmeda Smajlovića je to onemogućila. Pored toga, danas se intenzivno bavim orijentalizmom i životopisom Poslanika, a.s. A razlog tome jeste što europski orijentalizam nastoji Poslanika islama predstaviti kao ratnika, a ne kao čovjeka koji je čitav svoj život i misiju posvetio miru i uspostavi mira u tadašnjoj Arabiji i njenoj okolini. Također ove godine objavio sam knjigu “Ekskomunikacija i rehabilitacija Ahmeda Smajlovića” u povodu trideset godina od njegove smrti četrdeset godina od osnivanja Fakulteta islamskih nauka. Iznenadilo me je da je knjiga naišla na dobar prijem kod čitalaca, a evo prije neki dan se pojavilo i drugo izdanje ove knjige.

- Vezano za verificiranje prijevoda Kur’ana, da li je dobro ili nije dobro što nemamo verifikovan prijevod?

Ramić: Moralo je to biti verifikovano od strane Islamske zajednice. Sve ovo što imamo je individualno. To su prijevodi subjektivne prirode, onako kako prevodilac razumijeva. Je li to to ili nije, Bog Dragi zna! A Islamska zajednica bi trebala da verifikuje određeni prijevod.

- Imate li vi prijedlog kako to uraditi?

Ramić: Treba oformiti komisiju koja će pregledati te prijevode. A ako se odluče za jedan od tih prijevoda, recimo Korkutov prijevod, trebalo bi ga pročistiti od intervencija Orijentalnog instituta, jer je posthumno objavljen i izvjesni ljudi u tom institutu su vršili neke intervencije.

- Ali, interesantno je da su kasnije vršene i neke, da kažemo, “dogmatske” intervencije u saudijskim izdanjima Korkutovog prijevoda?

Ramić: Da, ima i toga! I naravno, to su problemi koje Islamska zajednica treba da riješi, da oformi komisiju da to pregleda i verificira, da to bude zvanično. To je bolje nego što prave ove, kojekakve zgrade i skalamerije gdje su utrošena ogromna sredstva, a ništa od toga nema. Važno je da Islamska zajednica uradi i verifikuje jedan od ovih prijevoda koji su se pojavili, a ima ih oko deset i to izravnih prijevoda.

- Kao dugogodišnjeg profesora na kraju Vas želim upitati kako gledate na sadašnje stanje u obrazovanju o islamu kod nas?

Ramić: Zaista posmatrajući danas kakva je situacija, ja mogu da govorim o Fakultetu islamskih nauka gdje i danas radim kao emeritus, velika je razlika između onog vremena kada je startovao Fakultet i današnjeg vremena. Dakle, nemamo ljudi kao što smo imali. Nemamo više ni Đoze, ni Smajlovića, ni Trebinjca, to su giganti naše prošlosti. Danas imamo ove koji, eto, tako na vrlo jednostavan način dolaze do ovih titula koje samo imaju samo naziv, ništa drugo.

- Vidite li Vi ovu poplavu i privatnih i javnih univerziteta. Za vrlo kratko vrijeme se dobijaju diplome i visoke naučne titule?

Ramić: To je katastrofa! To je zaista za jednu dobru studiju.

- Koliko će ovo utjecati na islam i muslimane u Bosni, jedna takva degradacija nauke i znanja?

Ramić: Naravno da će utjecati, ne možemo mi to izbjeći. Ima velikih grešaka i neznanja koje uočim čak i u hrestomatijama koje su u upotrebi kod nas na Fakultetu islamskih nauka. To je zaista katastrofa! Ja sam na to ukazivao i pokušao da to ispravim radi studenata koji iz toga uče. Studenti ne znaju da je to pogrešno. Ima jedna vrsta stagnacije i u istraživanjima i u svim drugim oblastima, bilo da se radi o arapskom jeziku, tefsiru, hadisu, i drugim oblastima.

- Također, imamo intenzivno prevođenje. Prevode se zbirke hadisa, prevode se tomovi tefsira.... Nikada se više nije knjiga štampalo, a nikada više nije bilo naučnih titula, fakulteta, medresa, a šta je sa suštinom, sa znanjem?

Ramić: To je, također, jedno od ključnih pitanja. Sve se prevodi i najviše ima šund literature koja je prevedena, na stranu ove zbirke hadisa i tefsira. Ali i tu nema pravog izbora. Poplava jedna tih prijevoda koji ne vode ničemu. Naime, tržište je to koje određuje. Borba je za egzistenciju i prevodi se ono što ima prođu na tržištu: hamajlije, dove, neke stvari koje nemaju vrijednosti, ali imaju prođu na tržištu. Vrlo malo se pojavilo u posljednje vrijeme relevantnih naučnih djela koja zaista vrijede da se predstave.

00Sličica Želim Print

Godine 1997. osvrnuo sam se u jednom tekstu (Takvim za 1997. godinu, El-Kalem, Sarajevo, 1996., str. 33.-42.) na sklonost jednog dijela uleme (nadam se da je ona u manjini) i tzv. običnih vjernika da vlastitu imenicu Allah zamjenjuju općom/zajedničkom imenicom bog. Ta svojevrsna običajnost nije istaknuta samo u verbalnim iskazima, već je ona učestala i u tekstovima, u pisanim materijalima, čak u dijelu literature koja ima ambicije da bude referentna teološka ili islamološka literatura. „Razlika“ u vezi s tim između verbalnih iskaza i (pisanih) tekstova sadržana je u tome što autori ove odveć smjele i veoma pogrešne supstitucije u svojim tekstovima imenicu Allah zamjenjuju imenicom Bog s velikim početnim B, uvjereni da su time riješili „problem“, a zapravo su se tako – što ću pokazati daljom analizom – zaputili ka blasfemiji. Dotle se u verbalnom iskazu „ne vidi“ ni to veliko početno B, pa je supstitucija tamo još dramatičnija s lingvističkog, vjerničkog, teološkog i logičkog aspekta: tamo je šteta totalna. S obzirom na učestalost te supstitucije, čini se da je riječ o svojevrsnom trendu na koji je nužno upozoriti iznova i s nekim novim akcentima.

00Cijeli tekst

Oni koji imenicu Allah „prevode“ u imenicu Bog vjeruju da pisanjem velikoga slova B izražavaju određeni član koji se etimologijom utvrđuje u imenici Allah, ali naporedno postojanje al-’ilāh  i Allah pokazuje da nisu u pravu, jer al-’ilāh i Allah nisu isto na jezičkom ni na teološkom planu, niti tu suštinsku razliku može “pokriti” veliko slovo B. U tom smislu, literatura na arapskome jeziku (vid., npr., Lisān al-‘Arab i Ibn Kesirov Tefsir) vrlo razložno i argumentirano upozorava da je nedopušteno imenicu Allah zamjenjivati imenicom al-’ilāh  (s određenim članom), jer se ovom drugom imenicom nazivaju idoli. Premda je imenica Allah etimološki nastala transformiranjem određenog člana, ona je vremenom postala nešto mnogo više i određenije od imenice s određenim članom, kako u ravni jezika, tako i u ravni religije. Analogno tome, pisanje velikoga slova B (kao neuspjelo izražavanje određenoga člana) kojim bi se htjela zamijeniti imenica Allah nedopušteno je po istoj logici: pripadnik svake religije označavat će svoga boga velikim B, te se u tom slučaju imenica Bog, upotrijebljena kao oznaka za Allaha, ne diferencira od božanstava u drugim religijama, a upravo Njegovo diferenciranje je suštinsko u islamu. Uostalom, sam Allah upozorava da je ovo Njegovo ime najuzvišenije, jer sadrži sva Njegova svojstva: “On je Allah – Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena”.[1] Razumije se da riječ Bog ne samo što Allaha ne izdvaja u Njegovoj jedinstvenosti u odnosu na nekog drugog boga, nego ne sadrži ni ova druga Njegova “opisna” imena, niti ističe jedinstvenu uzvišenost na kojoj upravo On insistira upotrebom ovoga jedinstvenog imena.

 

[1]   Kur’an, 59:23.

 - Naša odgovornost nije da štitimo islam, već da se pobrinemo oko obaveza jednih prema drugima, kazala je u intervjuu za naš list dr. Ingrid Mattson, ugledna kanadska muslimanska aktivistica, profesorica islamskih studija na Huron University College, Western University, jednom od najstarijih univerziteta u Kanadi.

Mislim da je važan način na koji muslimani shvataju ulogu Kur’ana. Recimo, u modernosti, u mehanicističkom dobu, sve metafore su postale mehaničke. To bi bilo, recimo, kao da je Kur’an neki priručnik, korisnički priručnik, ali mi nismo mašine. Da je Allah, dž.š., želio da nam samo umetne informacije, bez mogućih tumačenjskih procjepa, Allah, dž.š., ne bi objavio Kur’an na jeziku, i ne bi učinio da ljudska bića imaju opažanja, različite mogućnosti shvatanja… bili bismo roboti, a Kur’an bi bio neki digitalni kod koji stavlja informaciju u robota ili kompjutor i to je to.

ingrid mattson2

Dr. Mattson u razgovoru za Preporod tokom nedavne posjete Sarajevu

 

Imigranti zasigurno nisu stvarni problem u našim zemljama. Kada, naprimjer pogledamo ko čini najviše nasilja, to nisu imigranti! Studije su to dokazale. Najprije su to bijelci, dakle, ljudi koji su ovdje rođeni. Ali, negativna pažnja koja se usmjerava prema onima koji su crni i smeđi, onima koji su muslimani daleko je veća nego kada bijela osoba učini nešto loše. Mislim da to ljudi počinju uviđati i postaju sve više svjesni tog dispariteta.

Trebamo vratiti govor o etici. A kada to spoznamo, zaista bismo počeli shvatati našu odgovornost. Počeli bismo shvatati prioritete i biti pošteni, kao npr. da ne varamo druge u poslu, da ne lažemo o oblicima vlasti, da ispunjavamo obećanja, kako se odnosimo prema našim suprugama, djeci, roditeljima, onima oko nas, itd.

00Cijeli tekst

KADA SE KNJIGA ZATVORI

Avgust 07, 2018

Znamenitim motivom Kurʼāna, onim da svijet i cijeli Univerzum na svojim stran(ic)ama sadrže znakove (āyāt) iz kojih saznajemo da Bog ima i da postoji Božija svemoć, premrežen je cijeli Kurʼān.

A i sam Kurʼān je, također, knjiga koju sačinjavaju znakovi (āyāt). To nas navodi da naslutimo sljedeće: Listajući Kurʼān mi, u načelu, “listamo“ cijeli svijet! Egzistencijalna pozicija čovjeka na Ovom svijetu je da hodi između dvije vrste Božanskih znakova (āyātu ʼllāh), Božanskih znakova u svetoj knjizi i Božanskih znakova u svijetu, svemiru. Te dvije vrste znakovlja su komplementarne.

Zapravo, davno su komentatori uočili da se iz Kurʼāna jasno pomalja motiv svijeta kao jedne knjige. Svijet se kreće, svjetska ili svemirska knjiga se lista, znamenja se pomaljaju, mnoga, jedno po jedno, na mirijade njih, neizbrojivo. Kao da se zadrže neko vrijeme pred našim očima i ušima, pa potom odlaze u dubine svemira, baš onako kako se i komete jave na svome putu, pređu preko nama susjednog nebeskog svoda i opet odu u dubine svemira, slijedeći svoje tajanstvene puteve. I nama nepoznate zadaće.

Ali, i cijeli svijet, Univerzum u svojoj sveukupnosti, ukratko: svi svjetovi, vidljivi i nevidljivi, u Kurʼānu su na jednom mjestu uprizoreni kao jedna knjiga. Dovoljno je nakratko osmotriti suru al-Anbiyā/Vjerovjesnici (21:104), u njoj se daje moćni proglas o jednoj sceni nastupanja Sudnjeg dana:

“A na Dan kad smotamo nebo Mi

– kao što se smota list knjige

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Na ovom mjestu Kurʼān zbori o tome da je Bogu posve lahko “završiti sa ovim Univerzumom“ tada kad se njegovom ciklusu prikuči kraj. Bog će smotati ili sklopiti i zatvoriti Univerzum (na ovom mjestu za njega se kaže: “nebo“), to će Bogu biti “tako lahko“ učiniti baš kao što je čovjeku lahko smotati ili zaklopiti listove knjige!

Sve ono znakovlje Univerzuma (āyāt) će se sklopiti među korice knjige koju će Bog zatvoriti. Nestaće Univerzuma u kojem smo bili, koji je bio tu unaokolo nas.

Ali, hoće li to biti kraj svega? Hoće li nastati stanje jedne zauviječne “samosti Božije“?

Iz ovog mjesta u Kurʼānu (21:104) vidimo da sa “sklapanjem [knjige Univerzuma]“ neće nastati kraj. Naprotiv, posve jasno slijedi jedan optimističan proglas Kurʼāna:

 

– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,

tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“

Tako će stvaranje opet započeti, tako će se Božija milost opet očitovati u mirijadama stvorenih svjetova. Božanskim tajnama i svrhama neće nikada nastupiti kraj.

(...)

Stranica 1 od 15
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija