Britanski pisac i intelektualac pakistanskog porijekla Ziauddin Sardar u eseju pod naslovom Ponovno čitanje života poslanika Muhammeda ukazao je na jednu važnu činjenicu o kojoj vrijedi neprestano razmišljati dok čitamo životopise o poslaniku Muhammedu, a.s. Naime, u većini popularnih biografija o Poslaniku primijetno je pretjerano oslanjanje na rane historijske i vojne izvore. Posljedično tome, sîre i životopisi Muhammeda, a.s., opširno i detaljno govore o Poslanikovim bitkama, vojnim pohodima, uspjesima i manevrima dok istovremeno ekonomski i društveni život Mekke i Medine, kao i Poslanikov lični i porodični život, u tim djelima ostaju poprilično nerasvijetljeni i zapostavljeni.

Iako je, primjerice, po mišljenju Ziauddina Sardara, za šest decenija života Muhammed, a.s., proveo ukupno nešto manje od jedne godine u svim bitkama i fizičkim sukobima, muslimanski autori Poslanikovih životopisa više od polovine svojih djela ispisuju detaljima i dramatičnim scenama s Bedra i Uhuda .

Na kakvim teorijskim i ideološkim osnovama muslimani danas grade svoje znanje i odnos prema poslaniku Muhammedu, a.s ?

Možemo li se, uprkos činjenici da su na bosanski jezik prevedene mnoge Poslanikove biografije i sve temeljne zbirke Poslanikovih, a.s., hadisa pohvaliti našim podrobnim i cjelovitim razumijevanjem i slijeđenjem Poslanikovog, a.s. života u njegovoj egzistencijalnoj razuđenosti i punini?

Mustafa el-Meragi upozoravao je da ništa ne bi bilo tako pogrešno kao mjeriti mogućnosti Muhammedove, a.s., poruke životom i mislima današnjih muslimana. Jer, jedno je ukazivati na Poslanikove vrline, poput skromnosti, blagosti i hrabrosti, a posve drugo je integritetom vlastitog bića, snagom svoga deklarativnog i stvarnog vjerovanja ovladati informacijama, odnosno hadisima koji o tim vrlinama govore. Poslanikov put započeo je mijenjanjem sebe, uz duhovno uzdizanje zajednice, sadašnji muslimanski reformatori nameću vanjske zakone i pravila islama prije nego što preobraze sami sebe.

U silnoj želji da poslanika Muhammeda, a.s., u svakom detalju njegovog života predstave historiografski vjerodostojno muslimani su nerijetko propuštali uočiti i razumjeti ono što je u Poslanikovom pozivu i praksi predstavljalo univerzalno i svevremensko. Nauštrb nekog detalja kojeg bi poslije u tumačenjima predimenzionirali žrtvovali bi suštinu i smisao, zaboravljajući na općeprihvaćeno hermeneutičko pravilo da su tekst i kontekst u nerazlučivoj povezanosti.

Naši roditelji, naše dede i nane koji su nenametljivo i tiho svjedočili islamske vrijednosti, najčešće nisu bili u stanju da napamet citiraju hadise kojima bi teorijski potkrijepili svoje ponašanje. Njihovo teorijsko znanje Hadisa i Sunneta bilo je skromno. Je li zbog te činjenice njihovo slijeđenje Poslanika, a.s. bilo manje ili više dosljedno od našeg intelektualnog cjepidlačenja o hadisima ili mehanički besprijekornog praktikovanja Sunneta? Da li je njihovo nepoznavanje kategorija vjerodostojnosti hadisa i podjele na sahih, hasen i da’if imalo ikakvog negativnog utjecaja na snažnu i iskrenu emocionalnu povezanost koju su iskazivali prema svakom Poslanikovom postupku ili savjetu?

Stoga, u našem razumijevanju Sunneta nužno je prepoznati činjenicu koju olahko i nekritički ispuštamo iz vida: naše knjige, manifestacije, ilahije i predavanja o Poslaniku i naše angažirano i aktuelno znanje, razumijevanje i življenje Sunneta u očitom su neskladu i raskoraku. To statistički dokazuje neumoljiva stvarnost koja je u znaku društvenih bolesti i zala (alkohol, droga, prostitucija, nezakonito bogaćenje), razne vrste kriminala i nasilja, kao i sveprisutne manifestacije nebrige, arogantnosti i egoizma kako kod primitivnih i neukih, tako i kod onih koji se diče svojim zvanjem, znanjem i titulama. Svojevremeno je napisao Muhammed Ikbal da je Poslanik, a.s. milost svjetovima i najmirisnija ruža na drvetu poslanstva. Muslimani bi, također, morali biti znak Milosti za ljude svih svjetova.

Savremeni trend poistovjećivanja informacije sa znanjem izlaže nas iluziji kako se jednostavnim procesom povećavanja informacija o Poslaniku, a.s., automatski povećava i naše razumijevanje njegovog života i misije.

Šta uopće znači čitanje i memorisanje informacije koje ne prati istinsko supstancijalno znanje? Tek sa supstancijalnim znanjem, koje nije samo mehanički memorisano, nego je promišljeno, proživljeno i najzad usvojeno može se graditi životni svjetonazor. Samo one činjenice iz Poslanikovog, a.s. života koje su integrirane, sintetizirane i analizirane mogu biti predočene u principe i modele našeg savremenog života. Zato je među mnogim detaljima Poslanikovog života za Huseina Đozu najbitnije u ličnosti, životu i ponašanju Muhammeda, a.s., “predstavljalo njegovo realistično ljudsko ponašanje u životu i svijetu uopće. Otvoren i okrenut čitavom svojom dušom, čitavim bićem prema apsolutnoj istini, on je istodobno, isto tako bio otvoren i okrenut prema svijetu koji nije ništa drugo nego odraz i znak te istine.’’

Za cjelovito razumijevanje Poslanikove poruke i prakse nije dovoljno samo znati i konstatovati neki Poslanikov postupak nego i dati smislen odgovor zašto je Poslanik, a.s. nešto u određenom trenutku upravo tako rekao i kako je svoje riječi i misli pretakao u život. Formalnim navođenjem činjenica iz Poslanikovog života bez pokušaja da se te činjenice sagledaju i razumiju u jednom širem psihološkom i društvenom kontekstu Poslanikov život postaje sve manje živi, dinamični i pokretački uzor i inspiracija, a sve više model slijepog oponašanja. Ili da se poslužimo Sardarovom argumentacijom: „ Poslanikov izgled, brada i odjeća pretvoreni su u fetiš. Tako je sada ne samo obavezno da ‘dobar musliman’ nosi bradu nego da oblik i dužina brade zadovolje diktiranu formu. Poslanik Muhammed, a.s., sveden je na znakove i simbole.“