Među najdražim uspomenama na djetinjstvo u Divičanima kod Jajca su mi salavati koji su se uoči petka, ponedjeljka, povodom mubarek dana i noći, svaku ramazansku noć prije jacije i petkom prije džume učili s minareta naše džamije. Posebno lijepo bilo je tokom mjeseca ramazana kada se, prema odabiru našeg plemenitog efendije Ibrahim-ef. Babića, grupa dječaka penjala na munaru gdje su nekoliko minuta prije ezana učili salavate koje su okupljeni u haremu džamije ocjenjivali. Naravno, svi su učili lijepo, ali je Memćo svojim jakim, ali u isto vrijeme milozvučnim glasom najbolje učio salavate. Uživao smo slušajući Memćine salavate i tada nisam mnogo razmišljao o tome zašto se salavati uče baš tada? Da li je to vjerska obaveza? Zašto se salavati ne uče prije svakog namaza? Ta pitanja došla su kasnije, a i odgovori na njih. Nedavno mi je, čitajući sjajan tekst dr. Fuada Sedića „Donošenje salavata i selama na Poslanika, s.a.v.s.“, objavljen u Takvimu za 2012. naumpalo zašto se tako mnogo uče salavati petkom, pogotovo prije i tokom klanjanja džume, odnosno zašto bi neko ko zna arapski jezik, a ne zna šta je džuma pomislio da je osnovna svrha džume učenje salavata i podsjećanje prisutnih džematlija da i oni uče salavate.

Na osnovu vjerodostojnih hadisa svima je poznata velika vrijednost učenja salavata. Enes ibn Malik, r. a., prenosi da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Ko na mene donese jedan salavat, Allah, dž. š., na njega donese deset salavata, oprosti mu deset grijeha i podigne mu ugled za deset deredža (stepen).“ (Nesai, El-Mudžteba, 1313)

Preporučeno je i lijepo, stoga, učiti salavate u svako doba i na svakom lijepom i čistom mjestu. Ipak, Allahov Poslanik, a. s., izdvojio je jedan dan preporučivši vjernicima da u njemu uče mnogo više salavata nego u drugim danima. To je petak, najbolji dan u sedmici. Ebu Davud (1046) u vjerodostojnom hadisu prenosi od Evsa ibn Evsa, r. a., da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Petak je jedan od najboljih dana: u njemu je stvoren Adem, u njemu je umro, u njemu će se puhnuti u Rog i u njemu će se desiti krik. Zato petkom donosite što više salavata na mene, jer će oni doprijeti do mene.“ Prisutni upitaše: „Allahov Poslaniče, kako će naši salavati doprijeti do tebe kada će tvoje tijelo propasti, tj. istruhnuti?“ On reče: „Allah je zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnika.“

O značaju učenja salavata petkom Ibn Kajjim el-Dževzi u svom čuvenom djelu Zadu-l-me’ad, kaže: „Allahov Poslanik, a. s., prvak je stvorenja, a petak je prvak dana. Tako je donošenje salavata na Poslanika, a. s., u ovom danu posebna počast za Poslanika, a. s., koja ne obuhvata nikog drugog.“

Naši dobri prethodnici prepoznali su želju i nakanu Allahovog Poslanika, a. s., pa su ibadete petkom, a posebnu džumu namaz, ukrasili mnogobrojnim salavatima. Tako se u pojedinim mjestima i danas, a širom Bosne i Hercegovine dva tri desetljeća unazad, s minareta džamija uoči petka prije ezana za jaciju može čuti mujezin kako uči:

Es-salatu ve-s-selamu alejke, ja Resullalah, Es-salatu ve-s-selamu alejke, ja Habiballah... podsjećajući slušaoce da je nastupio mubarek petak u kojem je preporučeno učiti što više salavata.

Isto se ponavljalo i pred ezan za džumu. Nakon ezana za džumu, kao i iza svakog ezana, prisutni uče salavat i dovu u kojoj mole Allaha, dž. š., da podari Muhammedu, a. s., priviligovano mjesto u Džennetu na osnovu hadisa kojeg bilježi Muslim (384): „Kada čujete mujezina izgovarajte ono što uči mujezin. Zatim donesite salavat na mene...“

Kada se klanjaju četiri rekata sunneta džume mujezin naglas uči euzu, bismilu i ajet: Innellahe ve mela’iketehu jusallune ‘ale-n-nebijji... u kojem se vjernicima naređuje da uče salavate na Vjerovjesnika, a. s., nakon čega mujezin uči salavat: Allahumme salli ve sellim ‘ala sejjidina ve nebijjina Muhammedin ve ‘ala ali sejjidina ve nebijjina Muhammed. Tako se prisutni, zapravo, pozivaju da uče salavat na Allahovog Poslanika, a. s., ponavljajući riječi za mujezinom.

Mujezin potom uči tri puta naglas: Amin, amin, amin, ve-l-hamdu lillahi Rabbi-l ‘alemin. Ko ne zna o čemu se ovdje radi opravdano se može zapitati: Zašto mujezin tri puta uči amin kada niko u džamiji ne uči dovu? Odgovor je naravno u konstantnom podsticanju okupljenih da što više uče salavate petkom. Naime, Ibn Huzejme (1888) prenosi od Ebu Hurejre, r. a., da se Allahov Poslanik, a. s., jedne prilike popeo na minber i rekao: „Amin, amin, amin.“ Neko ga je upitao: „Allahov Poslaniče, zašto si tako postupio?“ Odgovorio je: „...Rekao mi je melek Džebrail: ‘Ponižen je onaj u čijem prisustvu se spomene tvoje ime (Muhammed, a. s.), a on ne prouči salavat na tebe.’ Tad sam rekao amin (po treći put).’“

U isto vrijeme dok mujezin uči ajet u kojem se naređuje učenje salavata, imam uči salavate penjući se na svoje mjesto na minberu.

Na početku prve hutbe, odmah nakon zahvale Allahu, dž. š., imam donosi salavat na Allahovog Poslanika, a. s., njegovu porodicu i plemenite ashabe. Imam slično čini i prilikom učenja druge hutbe, s tim što u ovom slučaju nakon zahvale Allahu, dž. š., i kratkog salavata na Muhammeda, a. s., imam s minbere opominje džematlije da što više donose salavate na Vjerovjesnika, a. s., riječima: Ta’zimne li nebijjihi... Iz poštovanja prema Vjerovjesniku i počasti prema njegovom visokom, časnom i čistom položaju, Uzvišeni obavještava i naređuje: „Zaista Allah i Njegovi meleki... Imam potom s minbere naglas uči salavate: Allahumme salli i Allahumme barik, a džematlije ponavljaju za njim.

Taj zadivljujući niz salavata koje od početka do kraja džume zajednički uče imam, mujezin i džematlije najljepši je dar koji vjernici mogu poslati svome voljenom Poslaniku, a. s. Otkriva nam to, također, kako su naši dobri preci poruke iz Kur’ana i Hadisa razumijevali na najbolji način, kao da su njima objavljene, pa su nastojali da ih kroz pokornost Bogu, dž. š., oživotvore i učine sastavnim dijelom svoje vjerske prakse.

Memćo danas ne uči salavate u divičkoj džamiji. Rijetko se u današnje vrijeme uče salavati povodom mubarek dana i noći, prije teravije ili prije džume. Tek poneko prouči salavat i kada se u džamijama prije učenja drugog ezana na džumi zaori glas mujezina: Innellahe ve melaiketuhu..., kao da dovoljno da samo mujezin prouči salavat, a nije. Sa nestajanjem salavata, polahko iz naših srca curi ljubav prema Allahovom Poslaniku, a. s., jer onaj/ona/ono što se voli neprestano se i s ushićenjem spominje, što je osnovna svrha salavata.