da će uspješan i spašen biti onaj ko svoju dušu očisti vjerovanjem i pokornošću, a neuspješan i upropašćen onaj ko je izgubi nevjerovanjem i grijesima. Zatim navodi primjer Semuda, naroda Salihova, i onoga što je njih zadesilo, kako bi iz toga izvukao pouku svako onaj ko Božije poruke smatra lažnim. Narod Semud je, nakon što su osporili istinitost svoga poslanika i zaklali devu koja im je data kao iskušenje, Allah sve uništio, ne strahujući za posljedice njihova uništenja i kazne koju je spustio na njih, budući da Njega niko ne može pitati za ono što čini, a On je na njih spustio samo ono što su zaslužili.

وَالشَّمْسِ وَضُحَاهَا (1) وَالْقَمَرِ إِذَا تَلَاهَا (2) وَالنَّهَارِ إِذَا جَلَّاهَا (3) وَاللَّيْلِ إِذَا يَغْشَاهَا (4) وَالسَّمَاءِ وَمَا بَنَاهَا (5) وَالْأَرْضِ وَمَا طَحَاهَا (6) وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا (7) فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا (8) قَدْ أَفْلَحَ مَنْ زَكَّاهَا (9) وَقَدْ خَابَ مَنْ دَسَّاهَا (10)

1-10. Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je razastrtom (širokom) učini, i duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini – uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! 

U ovoj suri imamo najveći broj zakletvi u Kur'anu časnom na jednom mjestu, ukupno jedanaest zaklinjanja Allaha Uzvišenog: prvo je zaklinjanje Suncem i svjetlom njegovim, zatim Mjesecom, danom i noći, potom nebom i Onim koji ga je tako uspostavio, zatim Zemljom i Onim koji ju je širokom i razastrtom učinio, i konačno dušom i Onim koji ju je tako savršeno stvorio, pa joj put dobra i zla razumljivim učinio. Razlog ovih zaklinjanja je ukazivanje na to da će spašen biti samo onaj ko svoju dušu očisti vjerovanjem i pokornošću Uzvišenom Allahu, a propast će i kažnjen biti onaj ko to zanemari, pa svoju dušu, ili, mogli bismo reći, svoju osobnost ili svoje unutarnje biće, ostavi ukaljanim nevjerovanjem i grijesima. Glagol dessā دسَّى u desetom ajetu: ..ve kad hābe men dessāhā, u drugoj glagolskoj vrsti arapskog jezika ima ova značenja: zavesti, pokvariti, prevariti, a u prvoj vrsti znači: zakržljati, ne rasti (vidjeti Muftićev Arapsko-bosanski rječnik, str. 439), tako da nam se ovdje Korkutov prijevod čini najprikladnijim. Međutim, kod tumačenja šestog ajeta (..ve-l-erdi ve mā tahāhā) odustali smo od njegovog prijevoda: ...i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, jer glagol tahā طحى koji je upotrijebljen u ovom ajetu ima slijedeća značenja: prostrijeti, ispružiti, raširiti, a iz istog korijena je izveden pridjev tāhin طاح koji znači: rasprostranjen, koji sve prekriva, širok, velik itd. (vidjeti Muftićev Rječnik, str. 869). Dakle, glagol tahā ne ukazuje na to da je "Zemlja ravna", kao što sugerira Korkutov prijevod. Interesantno je da su istaknuti bošnjački alimi rahmetli reis Džemaludin Čaušević i hafiz Muhammed Pandža, još davnih tridesetih godina prošlog vijeka, ovaj ajet preveli ovako: ...tako Mi zemlje i Onoga koji ju je raširio. Stoga smo se i mi odlučili da ajet tako protumačimo: tako Mi Zemlje i Onoga koji ju je razastrtom (širokom) učinio. Treba znati da se posljednjih godina na našim prostorima prilično često pojavljuju i oni koji nastoje dokazati kako Zemlja nije okrugla već da je "ravna ploča", a neki od njih posežu čak i za Kur'anom časnim kako bi to dokazali koristeći ovakav Korkutov prijevod. Naravno, takva nastojanja su besmislena jer Kur'an časni nikada nije bio u koliziji sa naukom i njenim dostignućima. Naprotiv, prvi imperativ Kur'ana je bio: Ikre'ǃ, što znači: Uči, čitaj, tj. otkrivaj i dešifruj znakove Allahove moći i Njegovog stvaranjaǃ A u ovim ajetima na početku sure Eš-Šems (Sunce) upravo se govori o velikim znamenjima Allahovog stvaranja. 

Interesantna su razmišljanja rahmetli M. Asada, u vezi sa 7. i 8. ajetom ove sure, koje on prevodi ovako: "I razmišljaj o ljudskoj osobnosti – kako je oblikovana u skladu s onim što je namijenjeno da bude, i kako je prožeta moralnim slabostima kao i sviješću o Bogu", a potom u popratnom komentaru ističe da je pozivanje na čovjeka i ono što je oblikovalo 'ljudsku osobnost', kao i implicirana aluzija na ekstremno složeni fenomen životne biti u kojoj su tjelesne potrebe i porivi, emocije i intelektualne aktivnosti tako tijesno isprepletene da su nerazlučive, organski se nastavlja na poziv da se razmišlja o neobjašnjivoj veličanstvenosti svemira – onakvog kakav je zamjetljiv i shvatljiv čovjeku – kao neodoljivi dokaz Božije stvaralačke moći. On, potom, naglašava da je čovjek jednako sposoban da se vine do velikih duhovnih visina kao i da padne u potpunu nemoralnost, što je bitna odlika ljudske naravi kao takve. To znači da je čovjekova sposobnost da djeluje krivo popraćena njegovom sposobnošću da djeluje ispravno. (Poruka Kur'ana, str. 977-978) 

كَذَّبَتْ ثَمُودُ بِطَغْوَاهَا (11) إِذِ انْبَعَثَ أَشْقَاهَا (12) فَقَالَ لَهُمْ رَسُولُ اللَّهِ نَاقَةَ اللَّهِ وَسُقْيَاهَا (13) فَكَذَّبُوهُ فَعَقَرُوهَا فَدَمْدَمَ عَلَيْهِمْ رَبُّهُمْ بِذَنْبِهِمْ فَسَوَّاهَا (14) وَلَا يَخَافُ عُقْبَاهَا (15)

11-15. Semud je zbog obijesti svoje poricao: kad se jedan nesretnik između njih podigao, Allahov poslanik im je doviknuo: "Brinite se o Allahovoj kamili i vremenu kad treba da pije!", ali mu oni nisu povjerovali, već su je zaklali – i Gospodar njihov ih je zbog grijeha njihovih uništio i do posljednjeg istrijebio, i ne strahujući zbog toga od odgovornosti. 

U ovom odjeljku se navodi da su pripadnici naroda Semud poricali i u laž utjerivali svoga vjerovjesnika Saliha, a.s. Iz jedanaestog ajeta se razaznaje da su to oni činili zbog svoje obijesti i pretjeranog griješenja (bi tagvāhā). Kada se jedan njihov nesretnik podigao i nasrnuo da počini svoje nedjelo, Allahov poslanik Salih, a.s., im je rekao je da je to kamila koja pripada Allahu, te da se trebaju pobriniti o tome kada se ona treba napojiti, jer ona ima vrijeme kada u toku dana treba piti, a to je njima bilo poznato. Međutim, oni se nisu povinovali, već su ga u laž utjerali i zaklali su kamilu. Allah ih je zbog njihovog grijeha kaznio potpunim uništenjem: svima im je jednaku kaznu odredio, niko od njih je nije izbjegao. A On, Allah Uzvišeni, ne boji se posljedica tog njihovog uništenja, jer On, neka je slavljen, čini šta hoće i nikome računa ne polaže.

Tumačeći ovu suru, rahmetli Sejjid Kutb, autor čuvenog Zilāla, iznosi veoma lijepe i nadahnute misli, koje ćemo u nastavku spomenuti, u skraćenoj i rezimiranoj formi. Uvodeći čitaoca u tematiku ove sure, on veli da ova kratka sura, sa jednom rimom i jedinstvenim muzičkim taktom, sadrži nekoliko emotivnih dodira koji proistječu iz prizora kosmosa i njegovih fenomena kojima započinje sura i koji se pojavljuju kao okvir za veliku istinu koju sadrži ova sura, a to je istina o ljudskoj duši, njenim prirodnim predispozicijama i ulozi čovjeka kada je u pitanju njegova duša i njegova odgovornost za njenu sudbinu. Ovu istinu kontekst sure veže za kosmičke fenomene i njihove stabilne prizore. Sura sadrži i kazivanje o Semudu i njihovom poricanju vjerovjesnika Saliha, a.s., njihovom klanju deve i strašnoj kazni koja ih je nakon toga zadesila. To je primjer izgubljenosti koja pogađa onoga ko ne očisti svoju dušu, već je prepušta griješenju, ne nastojeći da je privoli na bogobojaznost, kao što se navodi u prvom dijelu sure: uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodiǃ Kutb potom pojašnjava da je čovjek biće ili stvorenje sa dvojnom prirodom, dvojnom predispozicijom i dvojnog usmjerenja. To znači da je čovjek po naravi svoje konstrukcije (od zemljine ilovače i udaška Allahovog Ruha) opskrbljen podjednakim predispozicijama i za dobro i za zlo, i za Uputu i za zabludu. On je sposoban da razlikuje šta je dobro, a šta je zlo, kao što je, isto tako, sposoban da se usmjeri ka dobu i ka zlu. Ova sposobnost je skrivena u njegovom biću, u njegovoj nutrini, a pored ove prirodne i pojmljive predispozicije postoji svjesna, spoznajna i usmjeravajuća snaga u samom čovjeku za koju se veže odgovornost. Onaj ko upotrijebi ovu snagu u čišćenju i rafiniranju svoje duše, razvoju njene sklonosti za dobro i njenom nadvladavanju predispozicije za zlo, bit će spašen, dok će onaj ko zatomi ovu snagu, prikrije je i oslabi, biti izgubljen. Dakle, postoji odgovornost proistekla iz davanja čovjeku ove spoznajne moći koja predstavlja mogućnost izbora i usmjeravanja; usmjeravanja prirodnih predispozicija prijemčivih za razvoj na polju dobra i polju zla, sposobnost kojoj odgovara zaduženje i dar kojem odgovara dužnost. Ali, Allah Uzvišeni, iz Svoje milosti prema čovjeku, nije ga prepustio nadahnuću njegove naravi, niti spoznajnoj snazi koja kontrolira ponašanje, već ga je potpomogao slanjem Svojih poslanika koji mu postavljaju stabilne i precizne kriterije i koji mu otkrivaju dokaze Upute u njemu samom i na horizontima oko njega. To čovjeku uveliko pomaže da od sebe otkloni naslage raznih hirova, strasti i zabluda, te da Istinu vidi u njenom autentičnom obliku. Nakon toga, u suri se prezentira jedan od primjera propasti u kojoj skončava onaj ko uprlja svoju dušu, pa je zakloni od Upute i onečisti, a to je upravo ono što je zadesilo nevjernički narod Semud. Tako se istina o ljudskoj duši veže za velike istine ovog Bitka i njegove stabilne prizore, kao što se i za jedno i za drugo veže Allahova zakonitost u kažnjavanju poricatelja i silnika u granicama mudrog određenja koje za svaku stvar određuje rok, za svaki događaj vrijeme, svakoj stvari svrhu i svakom određenju smisao. Jer, Allah Uzvišeni je Gospodar i duše, i kosmosa, i određenja. (U okrilju Kur'ana, str. 215-222, uz sažimanja)