Kad smo strpljivi u nedaćama i zahvalni na blagodatima, otkrivamo pravu vrijednost onoga što nam je dato, kao i Onoga koji nam je to darovao. Neki alimi smatraju da je u ove dvije osobine sadržana suština vjerovanja. Abdullah ibn Mesud, r.a., kazao je: „Iman se sastoji od dva dijela, jedan je strpljenje, a drugi zahvalnost.“ El-Kasimi kaže: „Strpljivost i zahvalnost su drugo ime za vjernika. U ajetu se prvo spominje strpljivost, pa onda zahvalnost, jer je zahvalnost posljedica strpljivosti.“ Biti zahvalan i njegovati osjećaj zahvalnosti veoma je važno u životu. Zahvalnost je čarobna vrlina koja defi nira naš odnos prema ljudima i stvarima.

Posebno je zaslužna za naše zadovoljstvo i uspjeh, jer se preko nje usmjeravamo na sve ono pozitivno što nam se događa i što nas okružuje. Samim usmjeravanjem na pozitivnosti u životu, bilo naše bilo drugih ljudi, mi to dobro primjećujemo, podržavamo i tako i sami postajemo sve bolji, uspješniji i zadovoljniji. Biti zahvalan znači snagom vjere, odnosno Božijom milošću, kao i vlastitim nastojanjem, pobijediti negativnost, sivilo, apatiju te učiniti naš život ne samo podnošljivijim nego i istinski lijepim. Biti zahvalan znači biti svjestan Božijih blagodati koje su neizmjerne. Neke od njih, poput zraka i vode, tijela i duše, dobili smo bez ikakvog ličnog truda i zasluge, kao nedugovani dar Božiji. Takav je dar i život, najveći i najljepši dar Onoga koji nas je stvorio u najljepšem obliku. Neke Božije blagodati iziskuju naš trud. Takve su blagodati, naprimjer, kuća, obrazovanje, porodica, potomstvo... Vrijednosti nekih Božijih blagodati nismo svjesni dok ih ne izgubimo. Nekada Božije blagodati tražimo, ali nam budu uskraćene. Uzrok tome mogu biti grijesi koje činimo. To je znak da se trebamo kajati i tražiti Njegovog oprosta. Nekada nam Božije blagodati dolaze, a mi ih ni ne tražimo. To je znak da smo postali posrednici Božije milosti i da ih trebamo podijeliti sa drugima. Nekada Božije blagodati dolaze odakle se i ne nadamo. To je znak da nam je iman čvrst i da nas Allah, kao bogobojazne, opskrbljuje. Zahvalnost nije uvjetovana količinom Božijih blagodati koje su nam darovane, nego našim odnosom prema njima. Prenosi se da je neki sultan pitao svog vezira zašto se ne osjeća sretnim, iako ima sve što poželi, dok je njegov sluga stalno nasmijan i sretan, iako živi veoma skromno. Vezir ga je posavjetovao da te noći pred vrata slugine kuće krišom pošalje kesu sa 99 zlatnika, na kojoj će pisati da mu poklanja stotinu dukata. Sutradan je sluga došao na posao mrzovoljan i nesretan. U toku noći pronašao je kesu dukata pred vratima, i sve do jutra je sa porodicom tražio stoti zlatnik. Onda je vezir kazao: „Razlog što su ljudi nesretni je taj što oni ne vide nebrojene blagodati koje im je Bog dao, već traže one koje im je uskratio.“ Prema tome, lični osjećaj sreće i zadovoljstva ne zavisi od toga šta imamo, nego kako doživljavamo ono što nam je dato. Kad to imamo na umu, onda možemo shvatiti puninu mudrosti sadržane u savjetu koji je Poslanik, a.s., dao Sa’lebi: „Malo imetka na kojem si zahvalan svome Gospodaru bolje je od mnogo imetka na kojem Mu nisi zahvalan!“ Zahvalnost je ibadet Božijih odabranika, poslanika, najboljih ljudi koji su hodali zemljom. Abdullah b. Abbas r.a. navodi kako je Adem a.s., nakon što mu je Allah dž.š. udahnuo dušu, kihnuo, i rekao: „Elhamdulillah“; Nuh, a.s., opisan je kao zahvalni rob: ‘’Mjesto Mene – Gospodara drugog ne uzimajte, o, potomci onih koje smo s Nuhom nosili! On je, doista, bio rob zahvalni.“; Ibrahim, a.s., govorio je: „Hvala Allahu koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka. Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe.“; Davud i Sulejman, a.s., rekli su: „Hvala Allahu koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih“. Aiša, r.a., prenosi da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao noću sve dok mu stopala na nogama ne bi otekla. Ona bi ga upitala: „Allahov Poslaniče, zašto to činiš? Allah ti je oprostio i prijašnje i potonje grijehe?“ Na to joj je Allahov Poslanik, a.s., odgovorio: „Zar da ne budem zahvalan rob?“ U predaji od hazreti Aiše također je zabilježeno da je Poslanik, a.s., kada bi vidio nešto što mu se sviđa, govorio: „Hvala Allahu čijim blagodatima se upotpunjuje svako dobro.“ Kada bi vidio nešto što mu ne godi, kazao bi: „Hvala Allahu na svakoj situaciji.“ Ukratko, bio je zahvalan Božiji rob u svim okolnostima, a oni koji su takvi slijede njegov sunnet i sunnet svih Božijih poslanika. Zahvalnost je osobina stanovnika dženneta. U zahvalnosti je mudrost života. Allah, dž.š., kaže: „A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: ’Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan — pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.“

Lukman je jedna od tajanstvenih kur’anskih ličnosti, kojeg islamska tradicija ne označava Božijim poslanikom, nego mudracem, onim kome je Allah, dž.š., darovao mudrost - hikmet. Suština mudrosti koja mu je data oslikana je u zahvalnosti. Zahvalnost je govor kojim progovara srce puno ljubavi. Gdje je ljubav na prvom mjestu, tamo nema ogorčenja. Ljubav koja od Boga dolazi pretvara se u snagu koja sve podnosi i oplemenjuje. Sva velika ljudska ostvarenja nastala su upravo iz savladavanja prepreka i problema, a ne iz njihovog izbjegavanja. Stoga trebamo biti zahvalni i na problemima jer preko njih rastemo; rješavajući ih postajemo zreliji, pomažući drugima postajemo sretniji. Ramazan je prilika da, izvršavajući ibadet posta, otvorimo svoje duše za svijest o Božijim blagodatima i ispunimo naša srca istinskom zahvalnošću. Samo zahvalna srca mogu izbjeći ponorima beznađa i malodušnosti. Samo zahvalna srca mogu osjetiti zadovoljstvo dijeleći Božije blagodati sa drugima.