Rekao je Muhammed, a.s.: “Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se međusobno ne zavolite. Hoćete li da vas uputim na nešto zbog čega ćete se - ako se toga budete pridržavali – međusobno voljeti? Onda širite i nazivajte selam među sobom.” (Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže)

 Muhammed, a.s., je neizmjerno bio pokoran Allahu, dž.š., jer ga je volio više nego ikog i išta. U ime Njega je činio sve i bio u stanju žrtvovati i svoj život ispunjavajući časnu misiju Allahovog oslanika. Kad bi pao na sedždu i ostao duže nego obično, čuo bi se glas njegove skrušene dove. To bi činio stoga što bi bio u stanju velike čežnje i stalne ljubavi za Njim.  Zato je sa žudnjom očekivao namaz. A kad bi nastupilo vrijeme namaza, rekao bi mujezzinu: “Bllale, obraduj nas njime!” Obraduj nas njime, a ne opterećuj nas. Ovo je ta razlika između ljubavi i obaveze. Obaveza se ponekad nerado izvršava, dok ljubav s uživanjem može riješiti i najteže probleme. Muhammed, a.s., je u brizi za problemima drugih i njihovom rješavanju osjećao užitak. Ljubav kod Muhammeda nije strast, već karakter. Takav je bio iz razloga što je u sebi nosio ogromnu ljubav.

Zahvaljujući ovom svojstvu i najveći neprijatelji su mu postajali odani prijatelji. Silnik je uvijek postajao dobroćudniji kad bi ga ugledao. Mnogo je onih koji su se uputili da ga spriječe od širenja islama, ali čim su ih dotakli pogledi njegovih blagih očiju i sami bi prihvatali islam. Jedan od takvih je i Omer ibni Hattab, koji mu je otišao sa isukanom sabljom, a ljudi navalili da vide taj veliki događaj, ali silni Omer nestade kao što nestaju kapljice vode u komadiću šećera. Rastopi se prije nego je na njega palo Muhammedovo oko, rastopio se kada su njegove oči pale na kur’anske ajete!

Učeći ih, potekla jo njegova ljubav, prečistila se duša za iman, koji je učinio neprocjenjivu korist mladoj generaciji prve islamske zajednice. Ovakvih primjera jo mnogo, jer je Muhammed, a.s., volio Allaha, ljude, vremena i prostore, volio je sve što postoji u prostranom kosmosu.

Pomenuli smo da je zavolio Allaha neizmjernom ljubavlju. Allah je tvorac svemira i svih živih bića. Uzvišenost kojom zrači ogromnost kosmosa ispunjavaju Muhammedovo, a.s., srce ljubavlju i veličanjem Stvoritelja, Pokretača i Uzdržavatelja svemira.

Njegova ljubav prema Gospodaru nije ništa drugo do odbljesak same Božije volje.

Jednog dana Muhammed, a.s., je ušao kod svog drugog sina Ibrahima koji je ležao smrtno bolestan. Poslanikova nježnost počela je da navire i izlijeva se, ali on očiju punih suza, ne kaže ništa do ovo: “Oči suze, srce tuguje, a ne kažemo ništa s čime naš Gospodar ne bi bio zadovoljan!”. Vrlina njegove ljubavi prema Gospodaru naročito se  ogleda u njegovom obračanju i skrušenosti koju osjeća prema Njemu. On se zalaže da naša ljubav prema Allahu bude iskrena i da naša djela budu isključivo u ime njega. Vezu sa Allahom uzdiže na takav nivo da dvoličnost smatra širkom. Kada analiziramo njegov odnos prema ljudima srećemo toplinu i iskrenost. Muhammedova, a.s., misija i jeste rezultat ljubavi prema svim ljudima. Samo onaj ko istinski voli postaje odgovoran za sudbinu onih koje voli. Tako je i on na sebe preuzeo odgovornost svoje velike ljubavi. On nije volio samo svoje bliže, svoju rodbinu. Nije volio samo Arape. Volio je sva Božija stvorenja. Sveobuhvatnost njegove misije nije znak prevlasti niti želje za prestižem. To je odgovornost ljubavi koja mu je urođena. On nije želio da gospodari. On samo poziva na pravi put one koje voli i saopštava im pouku i put spasa. Njegovu sobu u džamijskom kompleksu od mimbere i mihraba gdje je predvodio muslimane djelilo je svega nekoliko koraka. Ovo rastojanje prelazio je prilikom svakog namaza. I zavolio je te korake. Zavolio je tih nekoliko metara zemlje, jer je to bio njegov put Allahu, staza njegove radosti – namazu.

Pored toga što je volio ovih nekoliko koraka, on ih je neizmjerno cijenio, poštovao i veličao, pa je između ostalog rekao: “Ovo između moga mimbera i moje kuće, jedna je od džennetskih bašči...” Prije nego što je napravljen mimber Alejhisselam se petkom za vrijeme hutbe peo na palmino deblo. Kad je napravljen mimber i kad se prvi put popeo na njega, okrenuo se u pravcu debla na kojem je ranije stajao a u očima su mu se pojavile suze. Sišao je sa mimbera i uputio se prema palminu deblu pun neutoljive čežnje i zagrlio ga. Kada je završio sa govorom i namazom, preporučio je svojim drugovima da palmino deblo iz poštovanja ugrade u tavanicu džamije kako ne bi bilo upotrijebljeno u nešto drugo.

Sine Abdullahov, ko to poput tebe zna tako dobro da voli? Ovaj prizor niko nije pozvan da komentariše. Treba samo zastati, zadivljeno i ganuto.

S obzirom da svađa predstavlja napad na veze bliskosti, Muhammed, a.s., je zabranjuje i na nju upozorava. Poručuje da nikome nije dozvoljeno da napusti svoga brata više od tri dana.

S obzirom da se svađe i prepirke ponekad rađaju iz suvišnih rasprava, on želi da očisti ljubav i prijateljstvo od svih ovih mahana. Ono što produžava vijek miru i slozi među ljudima jeste da jedni drugima praštaju, jer priroda društvenog života to zahtijeva. On osuđuje i prijeti onom koji razdvaja prijatelje. Baš prijatelje. Izbor oblika množine nije slučajan. Riječ, “prijatelji” EHIBBEH puna je nježnosti, topline, blagosti i velikodušnosti. Ona, u stvari, održava dubinu Muhammedovog, a.s., sjećanja ljubavi.

Ovo su samo neki od mnogih primjera koji govore, koliko je on volio ljubav i kako je shvatao svoju ulogu. Zato je i cijeli svoj život proživio u njoj.

Neka je na njega salavat i selam!

 “Čovjek će na budućem svijetu biti s onim koga je voilo.” (Buharija, Muslim, Ahmed i Taberani)

“Ni jedan od ljudi neće biti pravi vjernik (mu’min), dok mu ja ne budem draži od njegove djece, roditelja i ostalog svijeta.” (Buharija, Muslim, Ahmed, Nesaija i Ibn Madže)