S obzirom da je islam sveobuhvatna vjera i da u pogledu čovjeka ona predstavlja njegov sistem življenja, kao muslimani dužni smo da svoje ponašanje usklađujemo sa propisima islama od rođenja do spuštanja u kabur. Čuvanjem tih propisa mi zapravo čuvamo svoje i dostojanstvo svoje vjere kroz sve životne situacije, u svakom trenutku i na svakom mjestu. O tome da ćemo biti iskušavani na tom putu, Allah Uzvišeni u Svojoj Mudroj Knjizi podsjeća da je On „Onaj koji je dao smrt i život“ i da ćemo shodno tome biti iskušavani koji će od nas bolje postupati.

Tražiti mjeru stvari u svakom našem postupku, ideal je kojem treba težiti. U Kur'anu stoji da se život, hajat, spominje sto četrdest pet puta, isto koliko i smrt, mevt. Zato naš odnos prema životu i smrti treba da bude izraz našeg poimanja života uopće, ali i naše uloge na Ovom svijetu. Poštujući živu, ali i umrlu osobu, mi veličamo Onoga koji daje život i smrt. Poslanikova, s.a.v.s., praksa tome zorno svjedoči. Ustajući u vrijeme sprovoda jednog židova, on je pokazao duboko poštovanje prema čovjeku kao krunskom Božijem stvorenju. Sam obred dženaza namaza ustanovljen je Sunnetom, praksom i riječima Poslanika, s.a.v.s.: „Klanjajte dženaza namaz svakom, i dobrom i grješniku.“

Čitamo li fetve i radove Huseina ef. Đoze, kao i neke etnološke zapise kao što je onaj Tone Bringe, uočit ćemo kako su se u obilježavanje dženaze uvriježili mnogi primitivni oblici vjerovanja kao suvišni dodaci od kojih mnogi predstavljaju praznovjerje, pa i grijeh. Takvi su: čašćenje alkoholom, naricanja, sahranjivanje umrlog u odjeći, Ostavljanje srpa na umrlog, oblačanje u crninu i mnogi drugi. Svjedoci smo da su neke od navedenih pojava, hvala Bogu, eliminirane i iščezle iz naše vjerske prakse, što ukazuje na to da se preko noći ne može mijenjati svijest ljudi i njihov pristup vjeri. Međutim, putujemo li našim bosanskohercegovačkim krajevima i prisustvujemo li dženazama, vidjet ćemo da i danas gotovo svako selo ima svoje specifične običaje vezane za dženazu. Na njih se treba često vraćati i na njihovu štetnost, ukoliko su u koliziji sa propisima islama, stalno podsjećati, kao i naučno ispitati njihov nastanak. Stoga, naš osvrt na ovu temu upravo ima za cilj to, da skrene pažnju na neke od tih pojava, ali i da podsjeti muslimane na propise islama vezane za ovu materiju. Sve, dakle, u namjeri da takvih pojava bude manje, do njihovog konačnog iskorjenjivanja.

Kao i uvijek polazimo od toga da znanje o vjeri i poznavanje njenih izvora predstavlja generator promjena nabolje i obrnuto. Naše neznanje ili nedovoljno poznavanje propisa islama predstavlja našu prvu i temeljnu slabost. I pored toga, čini se, da često podrazumijevamo da muslimani sve znaju, da im ne treba uputstvo, a onda se u praksi uvjerimo da to nije tako i da su određene smjernice ponašanja uvijek dobrodošle.

Smatramo veoma značajnim da se u pogledu svih aktivnosti vezanih za dženazu ništa ne može ozakoniti ukoliko to nije Kur'anom i Sunnetom propisano. Zato je potrebno odvojiti šerijatske propise od nekih lokalnih običaja i protokolarnih ceremonija, iako neki adete protežiraju da budu preči i od samih ibadeta.

Sve protokolarne aktivnosti i adete važno je učiniti što skromnijim i primjerenijim činu dženaze i dostojanstvenog ispraćaja. Krenimo li od propisa oblačenja, lahko je uočljivo da je određeni broj muškaraca i žena koje prisustvuju ispraćaju umrlog, ili u različitim okolnostima kakav je Dan šehida, posjećuju mezarja u neprimjerenoj i nepropisnoj odjeći. Takvim pristupom očituje se nepoznavanje osnova islama u domenu propisa odijevanja kao i nepoštivanje samog čina dženaze. O tome bi se moralo više govoriti i na to češće upozoravati. Vjerujemo da bi bilo od koristi da se pri ulazu u mezarje postave potrebna uputstva o ponašanju i odijevanju, u prostoru čija se posebnost treba uvijek čuvati.

Primijetno je da porodice koje su pogođene žalošću pripremaju hranu gostima, pa i komšijama, umjesto da bude obrnuto. Takvo što predstavlja pokuđeno djelo i preporučuje se komšijama da za ožalošćenu porodicu, koja u trenucima psihičkog šoka nije u stanju da brine o sebi a kamoli o drugima, pripremi hranu i na taj način pomogne i solidarizira se u bolu. To je preporuka i našeg uzora Muhammeda, s.a.v.s.: „Spremite hranu Džaferovoj porodici, njima je došlo ono što ih je zaokupiralo.“ Ono što se, također, ustalilo u našu praksu jeste oduljivanje sa dženazom iz kojekakvih, često neopravdanih razloga, što stoji nasuprot proporuke Poslanika, s.a.v.s.: „Požurite prilikom nošenja dženaze, pa ako bude dobra osoba, u dobro je i nosite, a ako bude loša, onda se rješavate zla koje skidate sa svojih vratova.“

Pričanje i pušenje cigareta tokom ispraćaja dženaze predstavlja nešto što treba svako od nas da preispita kod sebe. Umjesto šutnje, razmišljanja i učenja dove za umrlog, mi smo više odlučni da vodimo nepotrebne razgovore sa nekim s kime se, najčešće, viđamo svaki dan. I umjesto da se svi priključimo dženaza namazu, a potom zagrtanju mejjita, još uvijek među nama ima onih kojima je draže ostati po strani i baš u to vrijeme razgovarati. Nažalost, sve je manji broj onih koji učestvuju u zagrtanju mejjita, a koje predstavlja pohvalno djelo, te taj posao ostavljaju uglavnom članovima porodice.

Pripremom hrane za porodicu umrlog, izražavanjem saučešća, klanjanjem dženaza namaza i pomaganjem u zagrtanju mejjita mi na izvjestan način pokazujemo saosjećanje u žalosti za umrlim. Dženaza je događaj koji treba da dotakne svačije srce, a muslimanima to treba da bude „najbolji vaiz“. Iskusiti i doživjeti tu Poslanikovu, s.a.v.s., poruku ne možemo ukoliko naše ponašanje ne uskladimo sa propisima islama. Zato je potrebno dženazu vratiti njenoj suštini i u okvire propisa, osloboditi je svih dodataka koji joj ne pripadaju, jer svaki obred u islamu ima svoju jasno utvrđenu formu kojoj se ne može ništa ni dodati ni oduzeti. I dok se tijelo okončanjem života na Ovom svijetu vraća materiji od koje je stvoreno, dženaza i ispraćaj treba da posluže živima kao pouka o kraju života i konačnom susretu sa Allahom, dž.š., i našim djelima.

Piše: Hadis ef. Pašalić, vojni muftija