Abdullah ibn Revaha ibn Se'alebe El-Ensari iz plemena Hazredž u Medini. Treći vojskovođa koji je poginuo u poznatoj bici na Mu'ti, osme godine po Hidžri, nakon pogibije Zejda ibn Harise i Dže'fera ibn Ebi Taliba, r.a.

Bio je među Ensarijama koji su se susreli sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na Akabi, kada su dogovorili preselenje Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.a., u Medinu.    

Abdullah ibn Revaha je bio hrabri borac u bitkama, pa se kaže da je u bitke uvijek prvi kretao a posljednji se iz njih vraćao. Također je bio poznat kao muslimanski pjesnik, skupa sa Hasanom ibn Sabitom i Ke'abom ibn Malikom, r.a. Oni su svojim stihovima hvalili Poslanika i vjeru islam uzvraćajući tako neprijateljskim pjesnicima koji su svojim stihovima vrijeđali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., njegovu porodicu i vjerske svetinje. Bio je od malog broja pismenih ashaba, pa je bio jedan od Poslanikovih, s.a.v.s., pisara.  

Kada je objavljen kur'anski ajet u kojem Allah, dž.š., kaže: „A zavedeni slijede pjesnike,“ (sura Eš-Šu'ara', 224) Abdullah ibn Revaha se zabrinuo misleći da je i on od takvih pjesnika. Nakon toga je objavljen ovaj ajet: „Osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kada ih ismijavaju...“ (sura Eš-Šu'ara', 227) pa se on nakon te zabrinutosti razveselio i laknulo mu je. Ovi islamski pjesnici trebaju biti uzor i primjer našim pjesnicima i književnicima koji treba da znaju da sve ono što poziva dobru i onome što je dozvoljeno je ponekada poželjno i potrebno a sve pjesme koje u sebi sadrže podstrek na harame i druge vidove nedozvoljenih radnji, to je zabranjeno i pjevati i slušati, jer negativno utječe na naš iman.  

  Abdullah ibn Revaha je svojim stihovima dizao moral borcima i bio im je velika podrška u bitkama. Učestvovao je u bici na Bedru i Poslanik, s.a.v.s., ga je poslao u Medinu sa radosnom viješću o muslimanskoj pobjedi na Bedru. Također je učestvovao u bici na Uhudu, Hendeku, Hudejbiji, Hajberu i ostalim pohodima koji su se odigrali sve do bitke na Mu'ti kada je poginuo.

Četvrte godine po Hidžri Allahov Poslanik, s.a.v.s., je izašao u pohod da se sukobi sa Ebu Sufjanom, u takozvanoj Drugoj bici na Bedru, koja je dogovorena nakon bitke na Uhudu, onda je imenovao Abdullaha ibn Revahu kao svoga zamjenika u Medini. Ebu Sufjan i njegovi sljedbenici su se tada uplašili Muhammeda, s.a.v.s., i njegove vojske i nisu smjeli ni doći na zakazano mjesto.

Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sedme godine po Hidžri obavljao umru i došao u trodnevnu posjetu Kabi, tada je Abdullah ibn Revaha, r.a., išao ispred Poslanika, s.a.v.s., i sricao je stihove u kojima je hvalio Muhammeda, s.a.v.s., najavljujući njegovu pobjedu nad neistinom. Tada mu Omer, r.a, reče: -O Abdullahu, pa zar u haremu u prisustvu Poslanika, s.a.v.s, citiraš stihove!? Poslanik, s.a.v.s., reče Omeru: -Pusti ga neka citira, sadržaj tih njegovih stihova mušrike više pogađa i boli nego udarci stijela.“[ii]

Abdullah ibn Revaha, r.a., je mnogo volio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i iskazivao mu je veliku poslušnost. Tako se prenosi da je jednog dana prilazio džamiji dok je Poslanik držao govor i čuo je Poslanika kako ashabima kaže: „Sjedite!“ On je odmah poslušao i sjeo van džamije gdje je ostao sve dok Poslanik nije završio sa govorom. Kada su o tome obavijestili Poslanika on je rekao: „Neka ti Allah poveća nagradu za poslušnost Allahu i Njegovom Poslaniku!“[iii]

Pored svoje hrabrosti Abdullah ibn Revaha je bio vrlo pobožan ashab. Na to ukazuju slijedeći događaji. 

Njegova supruga za njega kaže: „Abdullah ibn Revaha bi, kad god uđe u kuću klanjao dva rekata nafile namaza i kada god bi htio da izađe uradio bi isto tako i u tome je bio ustrajan.“

Ebu Derda', r.a., pripovijeda da su jednom prilikom bili sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na putovanju i bila je tolika vrućina da su ljudi morali glave pokrivati rukama kako bi se zaštitili od vrućine. Tada su postili samo Poslanik i Abdullah ibn Revaha.“[iv]

Kada je objavljen kur'anski ajet u kojem Allah, dž.š., govori o Džehennemu: „I svaki od vas će do njega stići! Gospodar tvoj se sigurno tako obavezao!“ (sura Merjem, 71) Abdullah ibn Revaha je tada počeo plakati. Prisutni ga upitaše zašto plaće a on im odgovori: -Ne plačem zbog toga što se bojim umrijeti, niti mi je žao dunjaluk ostaviti, ali plačem zbog toga što je Allah, dž.š., rekao da ćemo svi do Džehennema stići, ali ne znam hoću li biti od onih koji će od njega biti spašeni.“[v]

Enes, r.a., kaže: Abdullah ibn Revaha, r.a., je imao običaj reći nekome od ashaba: -Hajde sjedi sa nama da vjerujemo u našeg Gospodara jedan sahat! Kada su ashabi upitali Poslanika, s.a.v.s., o tom njegovom pozivu, on im je rekao: „Neka se Allah smiluje Abdullahu ibn Revahi, on zaista voli sijela sa kojima se meleki ponose.“

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Divan li je čovjek Abdullah ibn Revaha.“[vi]

Nakon bitke na Hajberu Poslanik, s.a.v.s., je poslao Abdullaha ibn Revahu da procijeni prihod palmi, kako bi izračunao koliko toga pripada muslimanima, obzirom da je dogovoreno da se plodovi dijele na pola. Židovi su ga pokušali podmititi dajući mu skupocijeni nakit. Oni su mu rekli: „Ovo je za tebe pa nam obračunaj malo manje. On im na to reče: -O Židovi, tako mi Allaha, nema mi mrži stvorenja od vas, ali me ta moja mržnja prema vama neće učiniti da budem prema vama nepravedan, a mito je strogo zabranjeno. (Vi odaberite koju od ove dvije polovine hoćete!) Oni su se tome začudili i rekli su: -Zbog ovakvih stavova opstoje nebesa i zemlja.“[vii]

Abdullah ibn Revaha, r.a., je poginuo u poznatoj bici na Mu'ti, blizu mjesta zvanog El-Belka', a taj pohod se još zove „vojska emira“, jer je Poslanik, s.a.v.s, imenovao trojicu emira, tj. vojskovođa. To je bilo u mjesecu džumadel-ula osme godine po Hidžri. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je vojskovođu odredio Zejda ibn Harisa i rekao: -Ako Zejd pogine ili bude ranjen, emir će biti Dža'fer ibn Ebi Talib, a ako Dža'fer bude ubijen ili ranjen, emir neka bude Abdullah ibn Revaha. Ako, pak, Abdullah ibn Revaha pogine ili bude ranjen neka muslimani sami sebi odrede emira.“

Kada su krenuli u bitku na Mu'ti, ashabi su ih ispraćali želeći im pobjedu i nadajući se njihovom hajirli povratku, Abdullah ibn Revaha je tada rekao da uistinu želi da pogine kao šehid i da se više ne vraća kući. Kada su muslimani došli do Mu'te bili su iznenađeni mnogobrojnošću neprijateljske vojske, procjenivši da ih ima oko 200000 a muslimana je bilo svega tri hiljade. Neki od njih su predložili da se pošalje poruka Poslaniku, pa da im pošalje pojačanje ili da im naredi šta će raditi. Tada je Abdullah ibn Revaha ustao i rekao: „O ljudi, tako mi Allaha, mi se ne borimo protiv neprijatelja našim brojem, niti snagom niti opremom, nego sa jačinom našeg imana i ovom vjerom kojom nas je Allah počastio. Zato krenimo naprijed, imamo jedu od dvije dobre mogućnosti, ili pobjedu ili pogibiju kao šehidi!“ Tako je i bilo i muslimani su odlučno krenuli u borbu protiv daleko većeg neprijatelja. Nakon pogibije njegove dvojice drugova, bajrak je preuzeo Abdullah ibn Revaha i spjevao stihove u kojima se obraća svojoj duši: „O dušo moja, smrt je neizbježna, zato ti je najbolje da budeš šehidska.“

Poslanik, s.a.v.s., je obavješten o njihovoj pogibiji i to je odmah saopštio ashabima, r.a., rekavši: „Sva trojica su u Džennetu uzdignuti na poseban položaj i tamo me čekaju.“[viii] Abdullah ibn Revaha nije iza sebe ostavio po

[i] Za Abdullaha ibn Ravahu, r.a., se ne spominje godina njegovog rođenja, a poginuo je kao šehid u bici na Mu'ti osme godine po Hidžri, što odgovara 629. godine po miladu. Pogledaj El-E'lam od Zeriklija 4/86 i Sijer e'alamin-nubela' od Zehebija, 1/230.

[ii] Hadis je sahih a zabilježili su ga Tirmizi i Nesai. 

[iii] Sijer e'alamin-nubela' od Zehebija, 1/232.

[iv] El-Istiab od Ibn Abdulberra, 2/288.   

[v] Sijer e'alamin-nubela' od Zehebija, 1/236.

[vi] El-Isabe od Ibn Hadžera, 2/298.   

[vii] Sijer e'alamin-nubela' od Zehebija, 1/237.

[viii] Ljudi oko Poslanika, str. 231.