U takvom svom postupku, vjernik polaže nadu u ostvarenje radosnog nagovještaja za one koji teraviju upotpune sa imamom, a što je preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Zbog značaja i važnosti teravije, ukazat ćemo na neke postupke i propuste koje činimo u vezi s teravijom, ukazujući na sevape koje tako propuštamo, želeći svim muslimanima ono što želimo sami sebi.

1) Fanatično uvjerenje da je teravija vadžib (stroga vjerska dužnost) i verbalno nasrtanje na ljude zbog toga

Primijetno je da je broj klanjača na teraviji u početku ramazana veći, a onda taj broj sve više opada kako ramazan odmiče, tako da se on na kraju svede na mali broj. Isto tako, ima onih koji žestoko zamjeraju onima koji propuštaju teraviju pa ih žestoko kritikuju, i možda ih čak nazivaju pogrnim imenina, kao munafik i sl. Istina je da za teraviju slijedi velika nagrada i sevapi, ali se ne smije ni nakoga nasrtati i nazivati pogrdnim imenima ako je propusti klanjati, jer je ona sunnet koji je dozvoljeno obaviti u džamijama i u kućama, u džematu i pojedinačno. Međutim, ono što je naša dužnost jeste da ljude podstičemo na klanjanje teravije, da im je omilimo i da im ukažemo na veliko nagradu koja slijedi ako je do kraja obavimo za imamom, ne bi li ljudi hrlili u džamije i teraviju obavljali za imamom sve do kraja. Zbog ovog što je rečeno, neophodno je znati, makar u najkraćem, kakav je šerijatski propis i tretman teravije, te stavove naših pravnika o tom pitanju.

1. a) Teravija u džamiji i u džematu je sunneti muekkede (pritvrđeni sunnet); ovo je stav hanefijske i šafijske pravne škole, a postoji vjerodostojno predanje da je imam Ahmed to isto zastupao. Ibn Abdul-Berr, inače malikija, smatrao je da je teravija kolektivni sunnet (sunnetul-kifaje), tj. dovoljno je da je klanja jedan dio džematlija.
2. b) Nije sunnet da se teravija klanja u džematu, nego je bolje da se ona klanja pojedinačno u kući; ovo je Malikov stav, kao i jedan stav koji je prenesen od Šafije. (Ovaj stav ima dodatne uvjete koji su navedeni u djelu Hašijetud-Desūki, a to su: da se takvim postupkom ne poremeti (zanemari) namaz u džematu u džamiji, da čovjek aktivno i uistinu klanja u kući, a ne da mu to bude prilika da nikako ne klanja teraviju, te da ne bude predaleko od džamije. Ako nedostaje bilo koji od ovih uvjeta, klanjanje u džamije je bolje.)
3. c) Klanjati teraviju u džamiji je kolektivna obaveza (vadžibul-kifaje), te ako je u džematu klanja dovoljan broj džematlija, ta obaveza spada sa ostalih. Ibn Abdul-Berr prenosi ovaj stav od Lejsa ibn Sa'da i Ebu Džafera et-Tahavija. Lejs je zastupao stav da treba ljude natjerati u džamiju na namaz ako bi je stalno izostavljali.

Dakle, niko od učenjaka nije rekao da je teravija stroga pojedinačna obaveza (fardi ajn), a najoštriji stav od svih jeste ovaj treći. Međutim, najispravniji je stav da je ona pritvrđeni sunnet iz čega proizilazi da se trebamo međusobno podsticati da je obavljamo u džematu, u džamiji. Napadati nekoga i vrijeđati ga pogrdnim imenima zbog toga što izostavlja teraviju nije dozvoljeno.

2) Napuštanje teravije prije nego imam završi vitre

Pouzdano je preneseno da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: (مَنْ قَامَ مَعَ الْإِمَامِ حَتَّى يَنْصَرِفَ كُتِبَ لَهُ قِياَمُ لَيْلَةٍ)”Ko klanja zajedno sa imamom sve dok ne završi s namazom, bit će mu upisano kao da je klanjao cijelu noć.“ U drugoj verziji stoji dodatak: kao da je klanjao ostatak noći. (رواه الترمذي والنسائي وابن ماجه وغيرهم، وهو حديث صحيح صححه الألباني وغيره.) Ovaj hadis bilježe: Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i drugi. Hadis je vjerodostojan, a takvim ga je ocijenio i Albani.)

Prema tome, nije dobro da muktedija (klanjač) napusti teraviju prije nego imam u cjelosti završi s namazom, tj. nakon što se klanjaju i vitre, jer tako propušta veliku nagradu, a to su sevapi koji mu se pišu kao da je cijelu noć klanjao noćni namaz. Neki klanjači imaju namjeru kod kuće klanjati noćni namaz, pa zato ne klanjaju vitre sa imamom, na što imaju pravo, ali moraju znati da takvim postupkom propuštaju spomenutu nagradu.

Drugi, pak, možda klanjaju manje od dvadeset rekata (npr. osam) jer slijede u tome određeni mezheb, i to je u redu, ali i oni moraju znati da propuštaju spomenutu nagradu. A i šta bi im falilo da klanjaju dvadeset rekata ako se nađu u džematu u kojem se teravija klanja dvadeset rekata. Isto tako, ako bi se onaj ko klanja dvadeset rekata našao u džematu u kojem se klanja recimo osam, klanjat će toliko s njima, a onda neka kod kuće klanja još koliko smatra da treba klanjati. Islam je ovakav, lahak i tolerantan, a takvi su i naši istinski učenjaci.

Evo šta je o tome rekao Ibn Baz, Allah mu se smilovao. Naime, upitan je ovako: „Ako bi neko uz ramazan klanjao teraviju s onima koji klanjaju dvadeset tri rekata, te on klanja samo jedanaest rekata ne upotpunjavajući namaz sa imamom, da li je takav čovjek postupio u skladu sa sunnetom?“ Odgovorio je: „Sunnet je upotpuniti namaz sa imamom, pa makar on klanjao dvadest tri rekata, jer je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:  (مَنْ قَامَ مَعَ الْإِمَامِ حَتَّى يَنْصَرِفَ كُتِبَ لَهُ قِياَمُ لَيْلَةٍ) Ko klanja zajedno sa imamom sve dok ne završi s namazom, bit će mu upisano kao da je klanjao cijelu noć. U drugoj verziji stoji dodatak: kao da je klanjao ostatak noći.

Prema tome, bolje je da klanjač ostane sve dok imam ne završi, makar klanjao jedanaest, trinaest ili dvadeset tri rekata, ili neki drugi broj rekata. Ovo je ono što je bolje: završiti namaz sa imamom! Klanjati dvadeset tri rekata, također, je sunnet i to sunnet hulefai rašidina, a no to ukazuje hadis koji Ibn Omer prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a glasi: Noćni namaz je dva po dva rekata, a ako se neko boji da će nastupiti sabah, neka klanja jedan rekat koji će mu biti vitre. (Buharija i Muslim) Dakle, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odredio tačan broj rekata noćnog namaza nego je rekao: Noćni namaz je dva po dva rekata. Iz ovoga što je rečeno, vidimo da će musliman biti uskraćen za nagradu koju mu je obećao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ako ne ostane do kraja sa imamom.

3) Iz ovog se nameće i treće pitanje iz kojeg proističe zbunjenost i greške klanjača, a to je kako će postupiti čovjek koji nakon teravije želi klanjati noćni namaz kod kuće? Šta će uraditi sa vitr-namazom? Kako uskladiti hadis u kojem se kaže: "Neka vaš zadnji namaz noću bude vitr", sa hadisom koji bilježi te Muslim bilježi predaju od Aiše, radijallahu anha, u kojoj se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata nakon vitr-namaza, te hadisom u kojem stoji da nema dva vitr-namaza u jednoj noći? Da li je klanjanje dva rekata nakon vitara bila specifičnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Šta uraditi s hadisom koji Sevban, radijallahu anhu, prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a glasi: "Put je zaista napor i opterećenje, pa kada jedan od vas klanja vitr, neka nakon toga klanja dva rekata, ako se ne probudi, to će mu biti (umjesto noćnog namaza)"?

Sagledavajući mišljenja učenjaka, dolazi se do zaključka da o ovom pitanju možemo postupiti na dva načina:

1) da klanjamo vitre sa imamom i da nakon što on preda selam ustanemo i klanjamo jedan rekata kako bi ukupan broj rekata bio parni, te onda kod kuće klanjamo koliko hoćemo rekata te ih završimo s vitrama, neparnim brojem. Međutim, bojati je se da ovim postupkom ne izgubimo obećanu nagradu o kojoj govorimo;

2) da uskladimo ove hadise na način da kažemo da predaje u kojima se spominje namaz nakon vitara ukazuju na ispravnost i dozvoljenost namaza u tom vremenu, iako je bolje i preče da zadnji namaz u noći bude vitr, što je bila najčešća praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Uzimajući u obzir mogućnost gubljenja nagrade ako bi postupili na prvi način, te činjenicu da je dozvoljeno i ispravno klanjati namaz i nakon vitara, najbolje bi bilo završiti namaz sa imamom, a potom onaj ko želi može ponovo klanjati noćni namaz bez ponavljanja vitara, a Allah najbolje zna.