Zavoljeti nije lahko, srce – moraš žrtvovat' se,

pločicu ljubavi ne smije palica strasti potresati. (G, 263)

Sve papige u šećernom polju, u šećeru stalno uživaju,

al' za muhu što poganluk voli, šećer-polje sv'jet je užasa! (G, 263)

Sjedi na obalu rijeke, prolaznost života gledaj,

o prolaznosti svijeta to znak je za mene zaista. (G, 264)

Sufi, ma i znalac bio, treba tevekul pored ibadeta. (G, 273)

  Ako želiš da ti vrijeme ne našteti,

mahni se laži, praznih riječi, uzaludnih nada!

O Hafize, da je želju ostvariti lahko,

Džemšid bi na tronu ostao da vlada! (G, 288)

Kose drage i šopovi, sve je varka i prevara,

zbog toga se arifi ne bore i ne haju za čari ženske. (G, 289)

Nit strpljenja presjek'o sam nožićem tuge zbog Tebe,

al' se smijem kao svijeća što srce ljubav prema Tebi osjeća. (G, 292)

Bez ljepote kojom svijet ukrašavaš, dan je k'o noć,

voleći Te savršen sam, ipak nestajem kao svijeća. (G, 292)

Malo osta da će lađa života mi potopit' se,

od valova čežnje u beskrajnom moru rastanka. (G, 294)

Svijet i stvari na svijetu – od ništa je ništavnije;

sve sam ja to ispitao jednog časa nasušnog. (G, 295)

Svevišnji Bog put iz ovog svijeta tako veza,

da iz njega puta nema, osim u podzemni zagrljaj. (G, 297)

U očima svijeta Hafiz drag postaje onog časa,

kad na zemlji praga Tvoga lice spusti do svoje sjene. (G, 298)

Zaklecale noge već su, a stan Drage predaleko,

prekratke su ruke moje, a hurma je povisoko! (G, 305)

O rastanku šta da kažem – ja sam ptica iz Dženneta,

kako padoh, i ne znam, u zamku sa ovoga svijeta! (G, 314)

Ako Hafiz stvarno jeste nešto dobro napravio,

to je bilo samo kad je po Kur'anu postupio! (G, 316)

Šta na nebu ima, pitaj moje oči,

jer su one budne svake redom noći. (G, 322)

 Veo sa lica Drage, to prah je moga tijela;

divan li bit će časak kada je lišim vela!

Taj kafez nije mjesto za bulbula kakav sam ja,

u bašču Rizvana idem, ja tamo pripadam. (G, 339)

Šetati svijetom uzvišenim – kako to da se kuša,

kad za svijet ovaj tvarni vezana mi je duša!? (G, 339)

Dođi, ne daj da Hafiz diči se jastvom svojim;

ne kaže jesam niko ko zna da Ti postojiš! (G, 339)

Ljubav čuvaj, ona znak je iskrenoga pobožnjaka,

kod velikaša u ovom gradu ja ne vidim toga znaka. (G, 354)

Sve što živi živo je dok za Tobom vehne. (G, 358)

Oba svijeta tek su odraz lica moje Drage vrle. (G, 359)

Baš me briga, poderat ću ovu hrku licemjerja,

jer razgovor s nečovjekom ne mož' dušu da zagrije. (G, 360)

Pameću se jedni hvale, drugi da su suf'je zbore;

no, nije me briga za njih – Sudija ih čeka gore! (G, 370)

Ako kaz'o zavidnik je nešto da bi srca slam'o,

reci drugu da se smije – mi budale ne slušamo! (G, 373)

Šejhu lažnom ko cjeliva ruke – na kraju će tužan biti! (G, 389)

Ljepota je Tvoja veo pred očima spoznaje,

dođi, i sunce jače zasjaji od ljepote Tvoje. (G, 393)

Ljubav skriti, ja pomislih, najbolje bi sada bilo,

ali suza iz oka mi odala je ono što srce je krilo! (G, 396)

Sloboda je za me biti blažene ljubavi zarobljenik,

zar ne vidiš kako čudno mnije ovaj zaljubljenik!

Druženje sa prijateljem Hafizovo srce bistri,

e to ti je vjernik pravi i to ti je himmet čisti. (G, 399)

''Ljubav!'', reče jedan meni, ''sve što nudi – jeste tuga!''

A ja rekoh: ''Pa dovoljno – zar ti treba radost druga?!'' (G, 400)

Posij vjeru i ljubav kad bude vrijeme sjetve;

vidjet ćeš plodove toga – kad dođe doba žetve! (G, 401)

Ako na nebo kao Isa odlaziš čist od ljage svake,

od tvog će sjaja i sunce primiti zlaćane zrake. (G, 402)

U predvorju Tvome čemu riječi vajne,

kad pred Tvojim znanjem ne postoje tajne! (G, 406)

Misao je na Te uv'jek meni ispred svake druge. (G, 407)

Ključevi riznica mudrosti jesu Hafiza riječi,

no žalost vremena niskog moć mu govora priječi. (G, 410)

Ništa ljepše od strpljenja onda kad se ludo voli;

da strpljenjem obdari te Boga moli, Boga moli. (G, 413)

Ko pametan radio bi što budala k'o ti čini:

pravu kuću ostavio, dižeš šator u pustinji?!

Strah me, nikad znati nećeš šta je kuća prava,

jer dok snuješ lažnu sreću – prolazi ti java. (G, 417)

Ne zahvataj iz bunara ljudske naravi svoje,

tu zemlje mora biti, nečista voda to je. (G, 418)

Allaha mi, gdje ukora nije, tu ljubav ne gori! (G, 421)

Pusti oholost svaku i riječi ponosa pune;

vrijeme je davno zakopalo careva mnogih krune! (G, 424)

Ruža jeste lijepa al' to nek te ne opčini:

uskoro će latice joj vjetar vitlat' po prašini! (G, 424)

Spoznaje sigurno nema ko se pameću hvali;

slušaj me: spašen ćeš biti ako se vidiš malim!

Nek te se ne tiču drugi, u svoj se pos'o zadubi,

svaka je kibla bolja no kad se sebe ljubi! (G, 429)

Kad dervišku hrku nose licemjeri – to svijet ništi,

put da pravi pokaže mi – pošten treba, treba čisti! (G, 430)

Džemova je čaša ništa ako u nju slijepac gleda! (G, 437)

Riječ sufije siromaha da prozborim, daj dozvoli:

vidu oka, od ratova i sukoba mir je bolji. (G, 446)

O čovječe oholi, umišljen si jako;

ne znaš šta je ljubav, pa je zato tako! (G, 447)

Karavan krenu, a ti spavaš, kroz pustinju put te čeka;

jao tebi – kad ne čuješ zvona što čuju se izdaleka! (G, 450)

Svaki list u bašči drugu ti priču zbori;

šteta da čitati ne znaš ono što Svevišnji stvori! (G, 451)

Kako Hafiz ljepotu Ti u stihove da pretoči

Kad Božija svojstva razbor razumjeti neće moći! (G, 456)

Na putu sam ljubavi svoju pamet probao:

bješe k'o da u okean kap sam rose dodao! (G, 463)

Čvrsta stijena budi, ne voda što srlja,

pa svaku boju prima i lahko se prlja! (G, 468)

Nebo ti ispuni želju, a već ti valja mrijeti,

koristi sretne dane, smrt ti vječito prijeti! (G, 473)

Kad Ademu sedždu čini, melek sedždu čini Tebi,

jer kod Tebe nađe ono što kod ljudi nikad ne bi! (G, 474)

Ako ćeš, Hafize, poslove svoje u Bož'je ruke dati,

Bog će tvoje povjerenje svakom srećom vratit'. (G, 475)

U ruci ti palica, pa po lopti udari,

na ramenu soko – a lovom se ne baviš! (G, 476)

Iz ovog ćeš vrta, vidim, vratiti se praznih šaka,

jer tebi – zbog trna – smeta ruža svaka! (G, 476)

Gospodine, dobro slušaj šta u pjesmi slavuj veli:

ko ne klone u svome trudu, ostvarit će što poželi!

Sretan ćeš uvijek biti uz ove savjete kratke:

veseli se i ljudima ne traži nedostatke! (G, 481)

Znanja nemaš, zato nastoj što više naučiti;

dok sam putem ne prođeš – gdje ćeš druge voditi! (G, 482)

Noću spavaš, danju jedeš, pa gdje bi ljubav otkrio:

do ljubavi doći ćeš kad pospan budeš postio! (G, 482)

Bude li Božije Lice jedino za čime žudiš,

tek ćeš onda moći reći da pravo sudiš! (G, 482)

Hafize, ne tuži se na ono što vrijeme nosi;

Bog planove svoje ima, Njemu ne prkosi! (G, 488)