Islamsko krivično pravo pored primarnih, poznaje i sekundarna ili partikularna pravila koja regulišu posebne segmente njegovog krivičnog zakonodavstva. Najvažnija od njih su:

– Prvo, svako je nevin sve dok se ne dokaže njegova odgovornost. Iz ovog pravila su nastala dva partikularna: a) greška u oprostu je bolja od greške u kazni i b) fiksne kazne se anuliraju radi sumnji.

– Drugo, nema zločina, a niti kazne bez pravnog teksta.

– Treće, krivični zakoni ne mogu imati retroaktivni karakter osim u dva slučaja: 1) u teškim krivičnim djelima koja se tiču opće sigurnosti i javnog reda i 2) kada se radi o interesu zločinca.

– Četvrto, svi građani su jednaki pred zakonom.

– Peto, niko nema pravo oprostiti krivična djela koja imaju status Allahovih prava, npr. fiksne šerijatske kazne – el-hudud.

Prvo pravilo: Svako je nevin sve dok se ne dokaže njegova odgovornost

Islam zagovora individualnu odgovornost, tj. da je svaki čovjek odgovoran samo za svoja djela i snosi posljedice za njih. I nijedan grešnik neće grijehove drugog nositi. (Fatir, 18.) Svaki čovjek je odgovoran za ono što sam čini. (Et-Tur, 21)

Ova kur'anska načela zahtijevaju posebnu provjeru pri utvrđivanju i pripisivanju krivičnog djela okrivljenom. Velika briga i pažnja islama za ovaj segment krivičnog prava vidi se i kroz sredstva i metode utvrđivanja samog zločina. Na tom putu islam je propisao pravila koja neupitno potvrđuju i objelodanjuju preciznost njegova zakonodavstva po pitanju zločina za koje su propisane šerijatske fiksne kazne – el-hudud.

Od tih pravila je i pravilo da je u osnovi svako nevin – koje bez sumnje potvrđuje nastojanje islama da do krajnjih granica zaštiti načelo ljudske nevinosti koje mora biti uvaženo i poštovano u svim prilikama, situacijama i vremenima sve dok se ne dokaže i utvrdi suprotno, tj. odgovornost i krivnja.

Primjenu ovog generalnog pravila naći ćemo u svim segmentima islamskog krivičnog zakonodavstva, kao i druga dva partikularna koja su proistekla iz njega: Pogreška u oprostu je bolja od pogreške u kažnjavanju i šerijatske fiksne kazne se zbog sumnji poništavaju.

Navedena pravila su nastala kao produkt ogromne težnje i nastojanja da se uspostavi pravda i jednakost, s jedne strane, te bojazan od nepravde pri primjeni krivično – pravnih tekstova, s druge strane. Njihovo zanemarivanje i ignoriranje bez sumnje će implicirati krivičnu nezaštićenost svih ljudi, jer će se u tom slučaju primjenjivati suprotna pravila koja će rezultirati nepravdu poput pravila po kom je svako kriv sve dok mu se ne dokaže nevinosti, kako se, nažalost, radi i danas u mnogim državama svijeta koje se busaju da su rasadnici i čuvari demokratije u svijetu.

a) Greška u oprostu je bolja od greške u kažnjavanju

Ovo pravilo je ustvari pozitivizacija jednog hadisa u kojem je Poslanik, a.s., rekao: „Vladaru je bolje da pogriješi u oprostu nego u kažnjavanju.“ (Tirmizi, Hakim, Bejheki)

Hadis eksplicite ukazuje na to da vladaru nije dozvoljeno donositi bilo kakvu sankciju prije utvrđivanja da je optuženi počinio zločin, te prije nego što se ustanovi da se pravni tekst uistinu i odnosi na dotični zločin. U slučaju da postoji bilo kakva sumnja oko legalnosti zločina ili oko kompatibilnosti teksta sa djelom koje mu se pripisuje, vadžib je optuženog osloboditi i presuditi da je nevin. Islam uči da je nevinost osumnjičenog u situaciji sumnje bolja za opći interes – društvo i više podstiče na realizaciju pravde od kažnjavanja nevinog na osnovu sumnje. To je u stvari i bit i intencija Šerijata koji preferira realizaciju općeg interesa, a koji se sigurno ne može realizirati ako se čovjek sumnjiči za djelo koje nije počinio, ili, ako se kažnjava za zločin koji nije izvršio.

Ovo načelo važi za sve vrste zločina, kako za delikte za koje je propisana fiksna šerijatska kazna, tako i za one za koje je propisana odmazda, krvarina ili diskreciona kazna.

b) Šerijatsko-fiksne kazne se anuliraju zbog sumnji

Osnova ovog pravila je hadis: „Zanemarite fiksne kazne zbog sumnji.“ (Sujuti, Ibn Hazm) Osvrćući se na ovo pravila Omer, r.a., je rekao: „Više bih volio ukinuti fiksne kazne zbog sumnji, nego ih primijeniti na osnovu njih.“

Drugo pravilo: Nema zločina, a niti kazne bez pravnog teksta

Ovo pravilo je u stvari implikacija dva generalna šerijatsko-pravna pravila ili regule:

1) u osnovi su sva djela i postupci dozvoljeni. Po ovom pravilu pravni adresat ima pravo izbora po pitanju nenormirani postupaka i to na osnovu principa praiskonske dozvoljenosti – pravne presumpcije. Dakle, pitanja za koja ne postoji pravni tekst o njihovoj zabrani, nema odgovornosti za njihovog počinioca.

2) djela pravnih adresata se smatraju nenormiranim sve dok ne dođe pravni tekst. Na osnovu ovog pravila, djela ne mogu biti klasificirana na zabranjena ili dozvoljena ukoliko od Zakonodavca ne postoji pravni tekst koji normira njihov pravni status. Stoga je u ovakvoj situaciji – pravnoj praznini pravnom adresatu dozvoljeno činiti ih ili ih apstinirati sve dok ne dođe pravni tekst koji bi definirao njihov pravni status.

Ovi pravni tekstovi su kategorični da u islamu nema zločina prije njegova propisivanja, a niti sankcije prije upozorenja, jer Allah ne kažnjava ljude prije nego što im objasni zabranjene stvari, tj. upozori ih na njih putem poslanika, kao što ih i ne zadužuje iznad njihovih mogućnosti. Treba još istaći da islamsko pravo ovo pravilo ne primjenjuje na jedan te isti način na sva krivična djela. Način njegove primjene zavisi od vrste zločina, tj. da li se radi o fiksnim kaznama, odmazdi, krvarini ili diskrecionim zločinima.

Oba pravila ukazuju na isto značenje i imaju istu intenciju – da je nemoguće uvažiti bilo koje djelo ili zanemariti bilo koji zločin bez postojanja jasnog pravnog teksta. Prema tome, ukoliko ne postoji pravni tekst koji zabranjuje neko djelo ili postupak, onda nema kazne za njegova počinioca, jer po Šerijatu se zločinom smatraju samo ona djela za koja je Zakonodavac propisao kaznu, što implicira da nema zločina, a niti sankcije bez pravnog teksta.

Ova metodološko-pravna pravila potvrđuju posebni pravni tekstovi kao npr.: A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (El-Isra, 15) A Gospodar tvoj nikada nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. (El-Kasas, 59) Da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. (En-Nisa, 165)

Ovi pravni tekstovi su kategorični da u islamu nema zločina prije njegova propisivanja, a niti sankcije prije upozorenja, jer Allah ne kažnjava ljude prije nego što im objasni zabranjene stvari, tj. upozori ih na njih putem poslanika, kao što ih i ne zadužuje iznad njihovih mogućnosti. Treba još istaći da islamsko pravo ovo pravilo ne primjenjuje na jedan te isti način na sva krivična djela. Način njegove primjene zavisi od vrste zločina, tj. da li se radi o fiksnim kaznama, odmazdi, krvarini ili diskrecionim zločinima.

Primjena pravila da nema zločina ni sankcije bez pravnog teksta

U nastavku ćemo se ukratko osvrnuti na primjenu ovog pravila na najvažnije vrste zločina.

1. Djela za koja su propisane fiksne šerijatske kazne – džeraimu-l-hudud

 S obzirom na posebnu važnost ovih zločina, te njihovih kobnih posljedica koje ostavljaju na društvo i zajednicu, kao i posljedica koje njihovo izvršenje ostavlja kako na pojedinca tako i na društvo, pravilo – nema zločina, a niti sankcije bez pravnog teksta se u njima primjenjuje sasvim dosljedno i precizno. To se potpuno jasno vidi iz samih pravnih tekstova koji govore o tim zločinima. Za neke od tih zločina definirana je kazna u samom pravnom tekstu kojim se objašnjava zabranjen čin, dok su kazne za ostale prijestupe određene u drugim pravnim tekstovima. U isto vrijeme, ni nadležnim organima, a ni sudstvu ovdje nije ostavljena nikakva sloboda pri odabiru vrste kazne ili njena obima. Na osnovu toga, moguće je reći da su te kazne pravno jednoobrazne i pored toga što su se po svojoj prirodi neke od njih mogle tretirati dvoobraznim.

b) Krivična djela za koje su propisani odmazda i krvarina – džeraimu-l-kisas ve-d-dije

Islamsko zakonodavstvo je ovdje slijedilo i uvažilo ista pravila kao i kod prethodne vrste zločina. Dakle, islam je u njima definirao zločin kao i sankciju, s tim što je žrtvi ili njenom zastupniku ovdje dao pravo da ga u potpunosti i oprosti.

c) Krivična djela koja se sankcionišu diskrecionom kaznom

Islamsko zakonodavstvo je ovdje bilo nešto tolerantnije pri primjeni predmetnog pravila, i to većinom nauštrb sankcije, a vrlo rijetko nauštrb zločina.

Tolerantnije je bilo nauštrb sankcije ondje gdje se ne uslovljava u zločinima koji se sankcioniraju diskrecionom kaznom da za svaki od njih mora biti propisana i određena kazna. Pravo na propisivanja prikladne kazne prepušteno je nadležnim vlastima da za svaki zločin odaberu odgovarajuću sankciju između seta sankcija koje su kandidovana za diskrecione prijestupe. Obim diskrecioni kazni oscilira od savjeta pa sve do zatvora ili smrtne kazne zavisno o kakvim krivičnim djelima se radi. Međutim, to niukom slučaju ne znači da se spomenuto pravilo ne primjenjuje na diskrecione prijestupe, jer su i u njima formalno – pravno zločin i kazna određeni. Sudija ovdje ima pravo samo da odabere odgovarajuću kaznu sa liste odobrenih kazni. Cilj takve nadležnosti je da se nadležnim omogući utvrđivanje opasnosti zločina i odabir prikladne sankcije za njega. Ona je sasvim dovoljna da se realizuje pravda, potisne nepravda i postave stvari na njihovo pravo mjesto u društvu.

A što se tiče tolerancije nauštrb krivičnog djela, ona se ogleda u tome što je u nekim zločinima dozvoljeno da se eksplicite precizno i tačno ne imenuju, nego je dovoljno na njih ukazati općenito. Ovo se dešava kada nadležni ne donesu zakon koji definira kaznu. A kada se donese, sudija će prvo po njemu postupiti, a gdje ne bude teksta, rješavat će to svojim idžtihadom.