digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Tradicija

U vjerovanju nema ni bedela ni farz-i kifājeta

Autor: Mustafa Cerić Mart 21, 2017 0
U vjerovanju nema ni bedela ni farz-i kifājeta

Općenito, arapski pojam 'aqīdah, koji se obično prevodi na bosanski jezik kao dogma ili kredo [creed], rezerviran je za ovodunjalučke ugovore ili dogovore[1] između ljudi.

 

Otuda je i sintagma al-'aqd al-idžtimā'ī, [društveni ugovor ili dogovor[2]]. I otuda imamo personaliziranu 'aqīdu ['aqa'id] poput al-'aqīdah al-tahāwijjah [tahavijsko kredo[3]]; al-'aqīdah al-wāsitijjah [vasitijsko kredo[4]]. Ma koliko nastojala, selefijska škola[5] nije uvjerljiva u pokušaju da pojam al-'aqīdah izjednači sa pojmovima al-tewhīd (jednoboštvo), al-Sunnah (autentična Poslanikova tradicja), al-Šerī'ah (opći islamski svjetonazor) i al-īmān (prirodna vjera) u smislu da se može reći da su ovi pojmovi sinonimi za pojam al-'aqīdah (al-'aqā'id). Istina, personalna/lična 'aqīda, kredo, jednog muslimanskog 'ālima sadrži značenja koja podrazumijevaju pojmovi al-tewhīd, al-Sunnah, al-Šerī'ah i al-īmān, ali njegova ukupna 'aqīdah, kredo, nije nužno istovjetna s autentičnim pojmovima  tewhīda, Sunneta, Šerī'ata i īmāna zato što al-'aqidah, kredo, nije uzrok već posljedica, koja proizilazi iz tewhīda, sunneta, šerī'ata i īmāna. Tu leži najbitnija razlika između vjere i dogme (aqā'idskog taqlīda), kojeg nema ili ne smije biti u islamu zato što se vjera ne može ili ne smije dogmatizirati, već se uzao dogme mora odvezivati da bude što jasniji u duši i umu svakog čovjeka, a to znači treba da bude što bliži duhu tewhīda, Sunneta, Šerī'ata i īmāna. Mora se uzao dogme odvezivati poput odvezivanja uzla na Musaovom jeziku pred faraonom. Ne smiju se pojmovi tewhīda, Sunneta, Šerī'ata i īmāna zavezivati u 'aqīdu, kao bezočnu, bezumnu, bezdušnu i bezvoljnu dogmu. Ako riječ Šerī'at znači vrelo čiste vode, onda to znači da čista voda neprestano izvire iz vrela za sve one koji su žedni da se napiju tewhīda, Sunneta i īmāna. Personalna al-'aqīdah, makar bila i od najvećeg 'ālima, je lični gutljaj čiste vode sa izvora Šerī'ata, gutljaj koji može utoliti žeđ dotičnog 'ālima, ali ne nužno i njegove učenike. Zbog toga se svaki učenik mora osobno napiti čiste vode sa izvora Šerī'ata da bi utolio svoju žeđ tewhīda, Sunneta i īmāna. Bedel može biti u nekim ibadetima, kao što je hadž, i može biti  farz-i kifājet u nekim obredoslovljima, kao što je dženaza-namaz i ramazanski i'tikāf, ali u vjerovanju nema ni bedela ni farz-i kifājeta. U vjerovanju svaka duša mora znati svoj vlastiti zavjet Bogu, svako srce mora osjećati svoju vlastitu vjeru, svaki um mora spoznati svog Stvoritelja. U vjeri nema proksija. Svako je dužan da svojom vlastitom rječju položi zavjet Bogu, svako je dužan da svojim vlastitim srcem osjeti vjeru, svako je dužan da svojim vlastitim umom spozna znakove u sebi i znakove oko sebe kako bi spoznao Boga, koji sve stvara i sve rastvara.

            [1] Za pojam čovjekovog zavjeta s Bogom koriste se izrazi "'ahd" i "mīthāq", [Covenont].   

            [2] Najpoznatiji teoretičari društvenog dogovora ("Social Contract") u Evropi su Tomas Hobs (1651.), apsolutna monarhija; Džon Lok (1689.), prirodna prava i Žan Žak Ruso (1762.), opća volja društva.

            [3] Imam al-Tahāwī (853-933.) je jedan od utemeljivača sunnitsko-teološke škole, koja se oslanja na hanefijsku pravnu školu. Tekst "tahivijskog kreda" je pamtljiv zato što je sažeto kratak. Temeljito ga je proširio s dugim teološkim objašnjenjima Ibn Abi-l-Izz (1331-1390.). Nedavno je Ibn Abi-l-Izzov "Šerh al-'aqīdah al-tahāwijjah" prevedan na bosanski jezik i objavljen u izdanju izdavačke kuće "El-Kalem", Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.   

[4] Autor ovoga djela je Teqjuddin ibn Tejmijje (1263-1328.), koji kaže da je napisao ovu svoju wasitijsku 'aqīdu (kredo) na zahtjev jednog kadije u Wasitu, grad u istočnom Iraku. 

            [5] "Selef" je arapska riječ, koja znači "predak", antonim je "khalef", "potomak". Selefijska škola zagovara striktno poštivanje vjerske tradicije, koju su ustanovili "savršeni preci", (al-selef al-sālih), koji nisu odstupali od slova i duha Kur'ana i Sunneta.  Selefije su, ustvari, čuvari kontinuiteta vjerskog i kulturnog pamćenja muslimanske zajednice. Međutim, njihov selektivni pristup vjeri i tradiciji sprječava ih da vide veliku sliku islamske kulture i civilizacije. Zbog toga je njihov pogled sužen i često u sukobu sa racionalnim rezonovanjem. Selefije su, također, na svoj specifičan način protiv taqlīda. Ali su, isto tako, protiv idžtihāda, u kojem se očituje slobodno mišljenje i u kojem se dovodi u pitanje bilo koja tradicija koja ima uporište u Kur'anu, Sunnetu i selef-i sālihu. Zato postoje izabrane selefijske 'aqīdeh (dogme), koje su nesporne, dok su sve duge vjerske dogme sporne i odbacuju se. 

Oznake
« Laž izaziva smrt svake kulture Esencijalna pravila na kojima se temelji islamski krivični sistem »

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine