Radim to ne samo zato što imam dug prema bosanskom alimu/učenjaku, koji je u Zenici držao Islamsku zajednicu na ramenu dok sam ja kao reisu-l-ulema stolovao u Sarajevu, već i zato što je svojom mudrošću i hrabrošću zadužio moj narod na način vraćanja i oživljavanja nauke hadisa, na način čuvanja tradicije hanefijskog mezheba u Bosni i na način njegove borbe za slobodu i čast bosanske nacije i države protiv agresije na bosansku državu. 

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća muslimanski svijet je odlučio da se fokusira na odgoj i obrazovanje muslimanske mladeži kroz uspostavu tri islamska univerziteta u Medini (Saudijska Arabija), Kuala Lumpuru (Malezija) i Abudži (Nigerija). Cilj ovih univerziteta bio je profilacija budućih alima/učitelja na načelima autentične islamske tradicije i prakse. Otvorila  su se širom vrati studentima iz cijelog muslimanskog svijeta. Studenti iz Bosne (tadašnje Jugoslavije) imali su izvjesnu prednost zato što su dolazili iz zone, gdje se smatralo da je tradicionalna nauka islama ugrožena. Značajan broj bosanskih studenata biva primljen na Islamski univerzitet u Medini. Također, devedesetih godina veliki broj naših studenata bivaju primljeni na Međunarodni univerzitet u Kuala Lumpuru. Abudža nije bila u stanju ispuniti očekivanija. 

Šejh Mahmut bio je među prvim (1974. god.), koji su otišli u Medinu. Naravno, Univerzitet al-Azhar u Kairu, odakle se netom vratio dr. Ahmed Smajlović, ostao je biti glavna destinacija za bosanske studente, ali Medina, prije svega zbog povoljnijih uvjeta za studiranje, preuzima inicijativu.

Koincidencija odlaska bosanskih studenata u Medinu sa povratkom dr. Ahmeda Smajlovića sa al-Azhara u Kairu u Sarajevo te njegovo imenovanje za šefa kabineta reisu-l-uleme Sulejmana Kemure nije bila slučajna. Dr. Ahmed  je zasigurno bio najveće osvježenje za Islamsku zajednicu u modernoj povijesti islama i muslimana na Balkanu. On nije samo dinamizirao jednu učmalu, reklo bi se, fosiliziranu zajednicu muslimana, već je svojim duhom i elanom pokrenuo procese oko islama i muslimana, procese koji dotada nisu bili poznati. Jedan od tih procesa bio je otvaranje Islamske zajednice prema širokom krugu muslimanskog svijeta, posebno prema Kraljevini Saudijskoj Arabiji. Osobni kontakti dr. Ahmeda Smajlovića u muslimanskom svijetu otvarali su ne samo vrata, već i srca uglednih i utjecajnih ljudi bosanskim studentima gdje god bi otišli, posebno u Saudijskoj Arabiji, koja je bila prilično zatvorena za komunističke režime.

Osim toga, dr. Ahmed je otvorio Islamsku zajednicu prema bošnjačkoj dijaspori na zapadu – Americi, Kanadi i Australiji. Zahvaljujući toj Ahmedovoj vidovitosti i prodornosti, ja sam imenovan za imama u Čikagu nakon smrti imama Ćamila Avdića s zadatkom da se upišem na Čikaški univerzitet i vratim se doma s doktorskom diplomom. Ja sam taj Ahmedov zadatak ispunio, ali Ahmed nije završio svoju započetu misiju zato što Sarajevo nije više moglo podnijeti ni njegovu energiju ni njegovu silnu želju da u Bosni odgoji „kur’anskog čovjeka“ kako je govorio. 

Možda će se neko zapitati kakve veze ima šejh Mahmut sa dr. Ahmedom Smajlovićem i njegovim djelovanjem. Ima i te kako. Nakon hadijskih studija u Medini, šejh Mahmut dolazi u Sarajevo za vjersko-prosvjetnog referenta zahvaljujući dr. Ahmedu, a potom i u Gazi Husrev-begovu medresu kao muderris hadisa. Bilo je to veliko osvježenja za učenike Medrese, koji su iz Mahmutovih dersova zavolili hadis, kao nauku i pouku; zavolili su ashabe i ravije, kao životne uzore i vodiče; zavolili su šejha Mahmuta, koji ih je učio kako da sami piju čistu vodu sa tradicionalnog izvora islama, izvora bez kojeg nema pravog razumijevanja Božanske poruke Muhammeda a.s..

A odakle drugo je mogla doći poruka ako ne iz Muhammedovog, a.s., grada Medine da misao i nauka Kanta i Hegela ne mogu biti važnije, ne mogu zamijeniti Poslanikove predaje Buharije (256h/870m), Muslima (261h/875m), al-Nisāʼije (303h/915m), Abu Davuda, (275h/888m), al-Tirmidhija (279h/892), Ibn Mādže-a (273h/ 887m).

Svjesno ili nesvjesno, bila je stvorena atmosfera u Sarajevu, čak i među nekim iz krugova bosanske „uleme“, a da ne govorimo o svjetovnim ili profanim muslimanskim intelektualcima, da je tradicionalno znanje o islamu, naročito hadisu, beskorisno u „modernom dobu“ racionalizma i progresa te da su klasični univerziteti u muslimanskom svijetu poput medinskog nekompatibilni sa „suvremenim mišljenjem“, kojem se muslimani trebaju bespogovorno pokloniti i prikloniti. Umjesto nauke o hadisu, koju je šejh Mahmut izdigao na visoki pijedestal, pobornici profane misli, misli koju su nakon Medrese sticali na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, slavili su sociologiju, kao „nauku svih nauka“. Naravno, po uzoru na Marksa, Engelsa, Hegela…

U međuvremenu, dr. Ahmed Smajlović je pokrenuo sedmični časopis „Islamska misao“, gdje je kur’anska i hadiska misao imala prednost kao odgovor na profanu misao marksističkih politologa i sociologa, koji su dominirali u Islamskoj zajednici. Šejh Mahmut je bio aktivni suradnik u „Islamskoj misli“, gdje je širio pozitivne ideje o hadisu i na taj način vraćao muslimane autentičnoj i tradicionalnoj misli islama. 

No, valja kazati da šejh Mahmut nije bio jedini, koji je vraćao pouzdanje muslimanima u autentičnu tradiciju islama, počevši od šehadeta, namaza, posta, zekata i hadža. Svi koji su studirali u Medini, vraćali su se u Bosnu ispunjeni vjerom i željom da obnove tradicionalno pamćenje muslimana, koje su im sociolozi brisali svojom profanom naukom.

Zbog svog uvjerenja i prakse, koju su poprimili u Medini, medinski studenti su naišli na otpor kod neke bosanske „uleme“ i intelektualaca. Neki od njih su to shvatili na vrijeme pa su se prilagođavali „tradiciji bosanskih muslimana“, posebno u pogledu hanefijskog mezheba u fikhu/obredoslovlju. Neki, pak, nisu odustajali od svog uvjerenja i prakse, koju su naučili u Medini. Oni su zbog toga odbačeni, kao rušitelji „islamske tradicije Bošnjaka“.

No, ostaje pitanje: a šta je to autentična „islamska tradicija Bošnjaka“? Ona prije „ateizacije“ u režiji komunističke ideologije ili ova koja je nastala u sjeni komunističkog režima? Ili je „islamska tradicija Bošnjaka“ upravo ona na kojoj insistiraju medinski studenti, od kojih je šejh Mahmut Karalić, jedan od najuvjerljivijih i najautentičnijih muhaddisa našeg vremena. Ne znam koliko naroda u svijetu ima prijevode šest kanonskih zbirki hadisa na svom jeziku, ali znam da je moj narod imao muhaddisa šejha Mahmuta Karalića, koji je preveo šest kanonskih zbirki hadisa na bosanski jezik.

Da nije ništa drugo uradio, šejh Mahmut je imao rašta živjeti, a mi imamo rašta biti ponosni što smo ga imali među nama, kao jednog od najvećih muhaddisa u našoj bosanskoj povijesti. Imat ćemo kao narod s čime izaći pred Božijeg Poslanika na Sudnjemu danu jer nam je naš šejh Mahmut Karalić osvjetlao obraz. Zato, zahvaljujemo se organizaciji Međunarodne nagrade za prijevod i međunarodno razumijevanje „Shaikh Hamad“ što je za 2018. godinu dodijelila nagradu našem šejhu Mahmutu za njegov prijevod kanonskih zbirki hadisa na bosanski jezik. Na ovaj način šejh Mahmut je upisao svoj narod na listu velikih naroda, koji baštine tradicionalnu nauku hadisa, bez koje nema pravog razumijevanja tradicije islama.

Osobno nisam bio blizak šejhu Mahmutu, ali sam bio upoznat s njegovim stavovima oko očuvanja tradicije hanefijskog mezheba u vrijeme kada je naš bosanski način mišljenja i prakse islama bio pod udarom od nekih struja izvana. Baš zahvaljujući njegovoj medinskoj diplomi, šejh Mahmut je bio moralni autoritet u Zenici u to doba i zato je mogao biti čuvar hanefijskog mezheba kada to nije bilo nimalo lahko.

Šejh Mahmut je bio hrabar čovjek i uvjerljiv alim. Imao je posebnu narav. Nije dopuštao da se iko poigrava sudbinom njegove vjere, nacije i države. Bio je jedan od komandanata u borbi za bosansku slobodu i nezavisnost. Nositelj je najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”. Bio je vojni ataše za zemlje Golfa u Abu Dabiju, Ujedinjeni Arapski Emirati.

Muhaddis šejh Mahmut Karalić je ostavio neizbrisiv trag iza sebe, trag koji će muslimanima i bosanskoj ulemi biti znak pravoga puta po hadisu i sunnetu! 

Žao mi je što se nisam više družio s šejhom Mahmutom, ali sada kad je on na putu do svog Gospodara osjećam ga bliže mome srcu nego ikada.

Ima li išta ljepše i bolje od toga da se čovjek vraća svome Gospodaru s takvim djelom kao što je prijevod šest kanonskih zbirki hadisa?

– O ti smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On neka je tobom zadovoljan, uđi među robove Moje, uđi u Džennet Moj! (al-Fedžr, 27-30)