digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Tradicija

Kritika čiste vjere: Muslimanski junak protiv “diktata dogme”

Autor: Piše: dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993.-2012. Maj 22, 2017 0
Kritika čiste vjere: Muslimanski junak protiv “diktata dogme”

Ustvari, povijest islama je uvijek više vrijednovala jasan i čvrst stav, nego bilo šta drugo. Imam Hanbel je imao stav o tome da se vlast, pa makar to bila i muslimanska vlast, nema pravo miješati u vjerska ili doktrinarna pitanja muslimana. Sloboda savjesti i vjere je jedna od najviših vrijednosti islamskog moralno-etičkog učenja.

Nisu ni muslimani mogli izbjeći dogmatsku podjelu zato što nisu mogli zaobići ljudsku sudbinu, prema kojoj se određuje ljudska sposobnost da čovjek u sebi prepozna vrijednost čiste vjere. U tome je smisao hadisa o dogmatskoj podjeli - upozorenje muslimanskom umu da shvati razliku između čiste vjere, koja je spasonosna i čiste dogme koja je smrtonosna. Na Prvom nicejskom saboru 325. god. većinom glasova izglasna je kršćanska dogma o porijeklu i naravi Isaa, a.s., (Isusa) u odnosu na Boga, ali nije definiran njegov status u odnosu na čovjeka. To pitanje u kršćanskoj teologiji nije ni do danas riješeno, već je ostalo u domenu dogmatskog mišljenja, koje ni onda ni sada nije bilo nužno konačno ispravno mišljenje, već je bilo i ostalo kontigentno, tj. “može biti i ovako i onako”. Za razliku od kršćana, muslimani svoje dogmatske dileme nisu rješavali koncilom, tj. kolektivnim teološkim umom. Pitanje “dogme” (al-’aqīdah) kod muslimana je bilo i ostalo individualno pitanje. Pokušaj sedmog abbasijskog halife al-Ma’mūna (786 - 833) da u Bagdadu normira islamsku dogmu nije do kraja uspio, kao što je to uspjelo rimskom caru Konstantinu da u Niceji normira kršćansku dogmu. No, nekima se ipak činilo da je halifa al-Ma’mūn bio uspješan 833. god. u Bagdadu kao i car Konstatin prije četiri stoljeća 325. god. u Niceji. Činilo se, čak, da se obistinjuje proročanstvo o tome da će muslimani u stopu slijediti prethodne narode u normiranju dogmatskog diktata. No, u Bagdadu se dogodilo čudo. Muslimanski junak protiv “diktata dogme” u korist “diktata vjere” bio je niko druge već Ahmed ibn Hanbel (780–855). Za razliku od prezbitera Arija, imam Ahmed ibn Hanbel je u konačnici uspio, sam protiv svih, spasiti “diktat vjere” od “diktata dogme”, koji je, zapravo, bio diktat politike. Dakle, dok se prezbiter Arije u Niceji predao, imam Ahmed ibn Hanbel u Bagdadu se snažno usprotivio da halifa, kralj ili car propisuje vjersku dogmu. Cijena njegove borbe za slobodu čiste vjere bio je bagdadski zatvor.  Imam Hanbel je sve izdržao da bi primijenio princip diktata vjere, a to je da “nema prisile u vjeri ili vjerovanju”. Nisu svi muslimani potpuno svjesni važnosti hanbelijske borbe za slobodu čiste vjere, a oni koji jesu znaju da se imam Hanbel nije htio izjasniti o vještački nametnutom pitanju oko naravi Kur’ana ne zato što je to bila tabu tema, već zato da postavi jedan od najbitnijih načela za ukupan razvoj islamske misli, kulture i civilizacije, a to je da politika, odnosno država, pa makar to bio i Hilafet, nema pravo diktirati spekulativnu dogmu, jer vjera mora ostati čista od dogme, koja je misaono promjenljiva. Taj teološki diskurs između mu’tezilita, podržanih od halife al-Ma’mūna i imama Ahmeda ibn Hanbela ostat će trajna vrijednost slobode savjesti i vjere, slobode koja je u povijesnom smislu spriječila uspostavu islamske formalne inkvizicije.

Cijeli tekst u štampanom izdanju “Preporoda”

« IZ PEJGAMBEROVE, S.A.V.S., RIZNICE: PRIPREME ZA RAMAZAN Tefsir - NEFS »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine