PREPOROD: Kada se analizira vjerski život muslimana u Jugoslaviji i institucionalno djelovanje Islamske zajednice da li bi se mogla napraviti određena periodizacija? Je li odnos države prema Islamskoj zajednici isti npr. pedesetih i osamdesetih godina?

DURANOVIĆ: Periodizacija je svakako moguća, ali i potrebna. S jedne strane, potrebna je kao „tehnički alat“koji stvara pretpostavke za lakše istraživačko upravljanje temom odnosa Islamske zajednice i države u širem vremenskom rasponu od nekoliko decenija, ali i da bi se pokazala njihova dinamika, odnosno, da bi se vidjelo kako odnosi nisu jednaki u prvoj deceniji poslije Drugog svjetskog rata i/ ili tri decenije poslije. Kada to kažem, tu konkretno mislim na vrijeme od početka 1950-ih pa do kraja 1970-ih godina 20. stoljeća, u kojem je vidljivo nekoliko faza. Prva, u kojoj je Islamska zajednica pod strogom državnom kontrolom, kada je državna represija prema crkvama i vjerskim zajednicama veoma prisutna, zatim faza liberalnijih odnosa - faza dijaloga te svojevrsna emancipacija u odnosu na državu, ali i dalje u intenzivnoj komunikaciji s državnim strukturama. Kazano drugim riječima, jezikom historijskih izvora „u svom razvojnom putu poslije rata Islamska verska zajednica prošla je kroz nekoliko faza: od direktne povezanosti vrhova zajednice s organima državne uprave, preko izvjesnog osamostaljivanja i razvijanja šire aktivnosti, pa do sadašnjeg stepena emancipacije od državne uprave“. To dalje znači da su odnosi imali nastavak ovog puta koji nije uvijek išao uzlaznom putanjom, ali je veoma bitno razumjeti da jugoslavenska država, kao ni društvo, nije bilo isto odmah poslije Drugog svjetskog rata i četrdesetak godina poslije.

IZ, Tito i Egipat

PREPOROD: Je li Tito imao ikakvih privatnih kontakata s bilo kojom vjerskom zajednicom ili vjerskim licima i je li se ikada lično bavio time kako bi vjerske zajednice trebale izgledati ili djelovati u državi?

DURANOVIĆ: J. B. Tito je bio neprikosnovena ličnost jugoslavenskog političkog i društvenog života. To, naravno, znači da su njegovi postupci doživljavani kao ispravni, usmjerujući i otvorena kritika „njegova djela“je teško zamisliva izvan okvira koje je sam Tito smatrao dopustivim. Odnose države i crkve su regulirali ustav, zakoni, pravilnici i druga akta, pravne ili političke prirode, ali je dominantan prostor za interpretaciju tih propisa bio u rukama Saveza komunista, najznačajnije političke i društvene snage. Tito je, u takvom slučaju, bio krajnja instanca, posljednja osoba koja se uključuje u rješavanje konkretnih pitanja ili prati tok odnosa države i vjerskih zajednica. Uobičajeno je, prilikom praznika i/ili dočeka nekih delegacija, Tito imao radne sastanke s istaknutim ličnostima. U slučaju Islamske zajednice tokom 1960-ih i 1970-ih godina imao je više različitih sastanaka s reisul-ulemom Kemurom i njegovim saradnicima, ali je imao i „direktnu komunikaciju“s vjernicima na način da su mu se obraćali pismima, peticijama, molbama i sl. Naprimjer, s Kemurom je razgovarao nakon njegovog izbora za reisa. Početkom 1958. godine, Kemura je sa Sulejmanom Filipovićem i Murat-ef. Šećeragićem posjetio Tita. Kada su delegirali pitanje školovanja kadrova za potrebe Islamske zajednice, Tito se interesirao s kim Islamska zajednica planira raditi na kadrovskom jačanju Zajednice. Nakon što su rekli da je to Egipat, Tito ih je podržao kazavši: „Dobro, vi to rješavajte samo s Egiptom, to je naša prijateljska zemlja, mi nemamo ništa protiv, naprotiv kao država mi ćemo vas pomoći“. Nekoliko godina kasnije otišla je prva generacija studenata na El Azhar. Većina iz te generacije više nije među živima, ali svi su poznati po tome što su po povratku ostatak karijere proveli u aktivnom doprinosu radu i razvoju Islamske zajednice. S druge strane, zabilježeno je i da su članovi Islamske zajednice, profesori Gazi Husrev-begove medrese pisali pismo Titu tražeći njegovu podršku rješavanju pitanja smještaja medrese početkom 1960-ih godina i sl.

Džemal Bijedić i Islamska zajednica

PREPOROD: Koliko su političari iz muslimanskog kulturološkog kruga participirali u politici Jugoslavije ako se izuzmu Džemal Bijedić i Pozderci?

DURANOVIĆ: Aktivno su bili uključeni u više različitih faza odnosa između Islamske zajednice i države, odnosno, komunističkog pokreta tokom Drugog svjetskog rata i muslimana, ali i u poslijeratnom periodu. Naprimjer, izuzetan je značaj i uloga Nurije Pozderca u pridobijanju muslimana na stranu NOP-a. U prvoj poslijeratnoj deceniji, Avdo Humo je najznačajnija politička figura u Bosni i Hercegovini, a bio je uključen i u aktivnosti oko imenovanja Ibrahim-ef. Fejića za prvog poslijeratnog reisul-ulemu. Ta je epizoda ostala historiografski nedovoljno istražena, ali je veoma značajna. Humo i Fejić su imali komunikaciju prije rata, pa i poslije, bili su Mostarci i taj je njihov odnos bitno olakšao odnos između države i Islamske zajednice u jednoj veoma složenoj deceniji kakva je bila prva poslijeratna. Potom je tu Džemal Bijedić kao najznačajnija politička figura od sredine 1950-ih do smrti 1977. godine. Većina odnosa između države i Islamske zajednice direktno je, ili indirektno, bila unutar Bijedićeve „zone odgovornosti“bez obzira na to na kojoj se konkretnoj političkoj poziciji on nalazio. Dakako, tu je i Sulejman Filipović, koji je obnašao i funkciju predsjednika Sabora. Uz navedene, ne treba zanemariti ni Osmana Karabegovića, Hajru Kapetanovića, Pašagu Mandžića, Raifa Dizdarevića, Selmu Hašimbegovića, pa ni Mustafu Kamarića, Hamdiju Ćemerlića itd.

Međusobno sporenje o granicama, nepostojanje potpisanih i ratificiranih ugovora o granicama, otvara prostor diskursu o teritoriju, umjesto da se, u procesu evropskih integracija više govori o tome koliko politički neovisne i profesionalne državne institucije mogu i trebaju biti. Ovaj primjer pokazuje da su duhovi prošlosti još uvijek žive i okružuju nas.

Politička participacija muslimana je bila vidljiva

PREPOROD: Kakav je bio odnos utjecajnih političara iz muslimanskog kulturološkog kruga prema Islamskoj zajednici, s obzirom da je teško primijetiti neku njihovu posebnu naklonost prema Islamskoj zajednici.

DURANOVIĆ: Kako sam prethodno naglasio u odgovoru, muslimanska participacija u političkom životu poslijeratne Jugoslavije nije bila marginalna pojava, kako se to danas u nekim krugovima nastoji predstaviti, jer je, još tokom Drugog svjetskog rata, unutar partizanskog pokreta postalo sasvim jasno da „rješenje rata“ leži u Bosni i Hercegovini, kao i osiguravanju muslimanske podrške NOP-u. To je pitanje suštinski identificirano i dijelom riješeno kroz ZAVNOBiH, a svoj je vrhunac doživjelo u vremenskom rasponu od 1968. do 1974. godine. U tom je vremenskom periodu došlo do „priznavanja muslimanske nacije“, zatim je organiziran popis stanovništva 1971. godine koji je rezultirao jasnom „vidljivošću Muslimana“ te je pozicija Bosne i Hercegovine kao republike značajno ojačana ustavnim rješenjima 1974. godine. U navedenim je procesima i politička participacija muslimana bila vidljiva. Ono što nije moguće vidjeti, ali ni očekivati, jeste upravo ta navedena „posebna naklonost prema Islamskoj zajednici“. To je praktično značilo ući u krug međusobno isključujućih lojalnosti, ukoliko bi se prema jednoj vjerskoj zajednici, konkretno Islamskoj zajednici, iskazivala „posebna naklonost“. „Lojalnost zajednici“ nije mogla biti iznad lojalnosti državi, ideologiji, političkoj partiji. Razumjeti takvu paradigmu, pak, i unutar nje surađivati s Islamskom zajednicom, pa i podržavati je, ne samo da je bilo moguće, nego i politički neophodno. I to je ono što su političari „iz muslimanskog kulturološkog kruga“radili. S manje ili više vidljivim uspjehom.

Važna pitanja IZ u Jugoslaviji

PREPOROD: Jeste li mogli kao istraživač identificirati koji su bili ključni unutarnji izazovi, ali i rasprave, u Islamskoj zajednici?

DURANOVIĆ: Po mom sudu, dva su izuzetno krupna pitanja s kojima se suočavala Islamska zajednica poslije Drugog svjetskog rata. Prvi je bio pronaći funkcionalnu formulu za saradnju s državom. To je značilo ne samo ostvariti početnu komunikaciju s državnim tijelima, nego i unutar Zajednice obezbijediti prohodnost novim načinima komunikacije i saradnje. Tom su rješenju obje strane, i država i Islamska zajednica, dale aktivan doprinos. Kada to kažem, uvijek treba imati na umu da se radi o državi kojom upravlja Savez komunista, a koji nastoji izgraditi socijalistički društveni poredak. Obje navedene činjenice, odnosno pojave, bile su istovremeno i prvo iskustvo s kojim su se ovdašnji muslimani suočavali. Nikada prije u povijesti nisu bili pod komunističkom vlašću, niti su ikada prije participirali u izgradnji socijalizma. A to znači da su promjene kroz koje su prolazili sredinom 20. stoljeća bile izuzetno krupne i s dugoročnim posljedicama. Drugi izazov, povezan s prvim, tiče se praktične funkcionalnosti Zajednice u uvjetima u kojima je, ratom značajno stradala i oštećena Zajednica, poslije rata nacionalizacijom imovine ostala bez finansijskih pretpostavki za stabilno funkcioniranje. To je praktično značilo ovisnost o državi, koja suštinski nije bila naklonjena tradicionalnim vjerskim zajednicama. Unutar tog okvira Islamska zajednica traga za konkretnim rješenjima u oblasti obrazovanja, izgradnji infrastrukture, kadrovskih jačanja i drugih pitanja u kojima su nove okolnosti zaista tražile sasvim nova rješenja.

PREPOROD: Postoje krugovi koji su oštro kritikovali reisul-ulemu Sulejman-ef. Kemuru, više tajno nego javno, a i danas se s određenom zadrškom gleda na djelovanje ovog reisul-uleme od 1957. do 1975. godine. Šta bi trebalo uzeti u obzir kada govorimo o njemu i njegovom mandatu?

DURANOVIĆ: Prvo što treba uzeti u obzir prilikom ocjene njegovog mandata jeste kontekst u kojem je djelovao, a koji sam opisao u prethodnim odgovorima. „Oštre kritike“uglavnom su dolazile iz onih krugova koji su svojim (ne)djelovanjem tokom Drugog svjetskog rata i sami doprinijeli vlastitoj izolaciji i marginalizaciji nakon Drugog svjetskog rata. Današnji „pogled sa zadrškom“ili svojevrsna „šutnja“ o Kemuri u vezi je s onim društveno-političkim strukturama koje su, nakon raspada Jugoslavije do vlasti došli i na „antijugoslavenskom i antikomunističkom“diskursu. I jedno i drugo, „opozicioni pogled“ prema Kemuri, kako tada, tako i danas, povezan je i s manjkom kritičkog pogleda na „vlastitu ulogu u povijesti“.

PREPOROD: Je li Islamska zajednica mogla utjecati na tokove svijesti kada je u pitanju nacionalni identitet?

DURANOVIĆ: Islamska zajednica je mogla djelovati u ovom pravcu onoliko koliko je to odgovaralo Savezu komunista. Odnosno, kako je to i bio slučaj, njena infrastruktura, mediji i kadrovi bili su dijelom instrumentalizirani u tom procesu. „Mudriji“dio Zajednice, po mom sudu, odlično je razumio taj trenutak i maksimalno iskoristio tu poziciju na korist muslimana kao zajednice vjernika. U slučajevima prelaženja „zamišljene crvene linije“, Savez komunista je znao reagirati pritiskom. I takvih je slučajeva bilo.

Savremeno oslobađanje od fašizma

PREPOROD: Nakon kandidatskog statusa nadate li se da će se ozbiljnije pristupiti oslobađanju našeg društva od fašističkih simbola i manifestacija koje su očigledne u nekim mjestima? Također, šta nam njihovo prisustvo govori o (ne)uspjehu borbe protiv fašizma tokom trajanja Jugoslavije? Gdje se „skrivao“taj fašizam?

DURANOVIĆ: Nisam u potpunosti siguran da će sama „činjenica kandidatskog statusa“ pozitivno djelovati u tom pravcu. Tim prije jer i države članice EU imaju problema koji dolaze iz krajnje desne političke perspektive. Tu, dakako, treba razumjeti da politički radikalne varijante mogu doći iz lijevog političkog spektra. No, ono što treba očekivati i čemu treba težiti jeste institucionalna i pravna borba protiv svih oblika fašizma i radikalizma bilo koje vrste. Drugim riječima kazano, kandidatski status i put prihvatanja pravne stečevine EU treba omogućiti da u našem društvu ne bude nedodirljivih, te da bilo koji oblik radikalizma i fašizma u pravednom pravnom postupku dobije odgovarajući sudski epilog. Historijska perspektiva s tim u vezi, značajna je kroz prizmu suočavanja s prošlošću. „Oživjeli duhovi prošlosti“ kod nas u vezi su s nespremnošću da se društvo suoči s vlastitim slabostima, krizama, problemima, u krajnjoj instanci i zločinima.

PREPOROD: Vidjeli smo devedesetih godina kako politika može oživjeti i zloupotrijebiti historiju. Barem se deklarativno u političkim krugovima govori kako je riječ o prošlosti kojoj se ne treba vraćati. No, prepoznajete li na Balkanu određene historijske teme ili nerazriješena pitanja u (dnevnoj) politici?

DURANOVIĆ: Uobičajeno se kaže kako se „prošlosti ne treba vraćati“ ili kako je „ne treba živjeti“. Ipak, prošlosti se ni jedno društvo ne može osloboditi na način da društvo funkcionira kao da je nije bilo. „Oslobođenje“može doći samo s iskrenim suočavanjem, a potom s „okretanjem nove stranice u životu“. Kako na širem području jugoistočne Evrope društva imaju istih ili sličnih problema, to pokazuje da smo kao region, praktično na „istom brodu“. To, naravno, ne znači da smo svi jednako odgovorni za pravac kojim se kreće brod i način na koji putujemo, ali bismo svi trebali težiti uplovljavanju u mirnu luku jer će to značiti „novu stranicu naše povijesti“. Ipak, postoje procesi koji traju i čiji je kraj teško pretpostaviti jer je nezahvalno skicirati bilo kakvu projekciju budućnosti. Ono što jeste evidentno u vezi je s pojmom države. Međusobno sporenje o granicama, nepostojanje potpisanih i ratificiranih ugovora o granicama, otvara prostor diskursu o teritoriju, umjesto da se, u procesu evropskih integracija više govori o tome koliko politički neovisne i profesionalne državne institucije mogu i trebaju biti. Ovaj primjer pokazuje da su duhovi prošlosti još uvijek žive i okružuju nas.