POBJEDA: Nedavno ste napisali da će „požar koji je potpaljen i bukti u Siriji mnogima doći u dvorište“. Da li su teroristički napadi u Berlinu i ubistvo ruskog ambasadora u Ankari posljedice radikalizacije terorizma? Postoji li opravdan strah od „mutacije zlih crnih ideologija“?

Kovač: Kazao sam to za vrijeme teške humanitarne krize u Halepu, koji je sada već osvojen od strane režimskih snaga Bashara Assada i njegovih saveznika Irana i Rusije. Svjedoci smo da već šestu godinu sukob u Siriji ulazi u sve težu situaciju. Prema posljednjim procjenama preko 11 miliona ljudi je interno i eksterno raseljeno. Sukob je odnio preko pola miliona života, a više od milion je ranjenih. U Siriji, kao i u Iraku i Jemenu, nema pobjednika, imaju samo poraženi. K tome, stvorena je opća nesigurnost i strah u svakom uglu zemaljske kugle. Prije nekoliko sedmica sjedio sam na večeri u tom elitnom klubu-restoranu Reini u Istanbulu. Prekrasan i ekskluzivan ambijent, a već u prvim satima nove 2017. godine gledamo krvoločni pir u kojem su stradali uglavnom strani turisti. Pitanje koje danas nesvjesno svi postavljamo: Da li je igdje sigurno ići? Ipak, moramo nastaviti bez straha, jer ukoliko bismo poklekli to bi bio najveći dobitak terorista.
U geopolitičkom preslaganju i haosu na Bliskom Istoku svjedočimo pojavu opasnih reakcionarnih ideologija koje su terorizam, ubijanje i taj haotični nered prihvatili kao svoj modus vivendi. Na svjetskoj sceni ne vidimo viziju kako riješiti, smiriti i zatvoriti taj konflikt. Zašto? Zato što sadašnje vodeće sile svijeta koje su na ovaj ili onaj način umiješane u konflikt prije svega gledaju svoje geostrateške interese. Nikoga ne brine budućnost i prosperitet tih društava koja su teško razorena i pitanje je ko će i kako ta društva ponovno ustrojiti da funkcioniraju. Mislim da su pred nama decenije krvavih sukoba, sve dok arapski narodi sami ne uvide da moraju naći neku svoju "Westfaliju" – mirovni okvir koji će priznati razlike, poštovati suverenitete i regionalni balans snaga. Dok se to ne desi, nažalost, gledaćemo još teže humanitarne katastrofe, rijeke izbjeglica i očajnih ljudi koji će hrliti ka Zapadu i tražiti spas za sebe i svoje porodice, dakako, oni koji uspiju preživjeti prepreke na putu, od onih vještačkih žičanih ograda, do onih prirodnih – hladnih voda Mediterana.
Teroristički napadi u Istanbulu, Berlinu, ubistvo ruskog ambasadora u Ankari i mnogi oni koji će se, nažalost, još desiti – samo potvrđuju realnost našega globaliziranog svijeta: Ili će svi živjeti u miru, ili neće niko! Danas se svi slažu da je tzv. "svjetski poredak" poljuljan. Njega gotovo da nema! U tom vakuumu terorizam kao taktika postao je glavno oružje crnih ideologija, poput one ISIL-ove čiji su sljedbenici svoju glavnu šansu upravo vidjeli u kreiranju haosa i upravljanju njime. Na koncu, njihov operativni manifesto se tako zove "Idarat at-Tawahhush" (Upravljanje divljaštvom). Ta ideologija zasigurno će morati doživjeti vojni poraz. Ali, veći problem je kako tu ideologiju poraziti idejno, odnosno, kako sačuvati hiljade mladih, razočaranih i nezadovoljnih ljudi. Zapad očigledno za ovo nema rješenje, muslimani će ga morati naći snagom novog intelektualnog promišljanja osnovnih temelja svoje vjere, njenog tumačenja i prakticiranja.

POBJEDA: U Evropi se danas islam i Muslimani doživljavaju kao prijetnja. Vi smatrate da izbjeglice iz Sirije, paradoksalno, traže utočište u zemljama čije su vlade manje ili više izazvale njihov metež zbog politike intervencionizma. U kojoj mjeri je to politika, propaganda i zloupotreba religije?

Kovač: Već duže vrijeme tvrdim da je islam danas najbrutalnije zloupotrijebljena religija, najistureniji krivac za sve loše što se danas dešava u svijetu. I Zapad ima svoju krizu i ona je itekako duboka. Vidjeli smo to kroz Bexit, izbor Trumpa, te rast popularnosti desničarskih stranaka. Stoljećima su zapadni filozofi pokušavali odgovoriti na pitanja u kojem smjeru se kreće historija, ima li početka ili kraja, krećemo li se ka kraju historije i da li je, na koncu, takvo pitanje uopće moguće postaviti. Često se pitam kako je moguće da su nas sile ljudske historije bilo da ih promatramo po Hegelovom naputku kao "motor historije" ili po očigledno propalom proročanstvu Fukuyame "logiku moderne nauke" i "borbu za priznanjem" dovele do novog uskrsnuća najmračnijih njihovih demona iz prošlosti? Jer, kako drugačije shvatiti gromoglasnu šutnju na svakodnevne masakre koje danas gledamo u najstarijim gradovima, koljevkama civilizacije na Istoku. Jesu li to, ne daj Bože, najave da ćemo takve grozote možda gledati po gradovima na Zapadu sutra? Smatram da je sadašnja dominantna neoliberalna matrica globalnog poretka itekako osiono nastupila sa idejom o "kraju historije". Potrebno je ipak promisliti da li svijet s nama počinje ili završava, odnosno, razmisliti da takav stav nije arogantan i da on upravo generira aroganciju u sadašnjem posrnulom poretku svijeta. Možda nije kraj historije, možda se ona samo "zagubila" kako to poentira izvrsni američki autor Michael Hamilton Morgan u svojoj knjizi Izgubljena historija (2008) kada kaže: "Za neke ljude historija je nevažna; oni vjeruju da su doživjeli kraj historije i stigli u novi, bezvremeni svijet brzine i napretka. Oni vjeruju da mogu savladati duboke strukture historije uz pomoć pukog bogatstva, moći i tehnologije. Prečesto, oni osjećaju da ne trebaju poštovati povijest ili sebi mogu priuštiti da ne znaju ništa o njoj. Za druge, prošlost je tako aktuelna kao da se desila prije nekoliko trenutaka, i ona je intenzivna i snažna te prožima svaki aspekt njihovog života. Oni još nisu zavedeni snagom sadašnjosti. Za njih, prošlost može izgledati veća od sadašnjosti i prečesto može biti izvor ljutnje, ogorčenosti i osvete. Oni neće stati dok ne isprave stvarne ili zamišljene nepravde i zločine iz prošlosti. Šta nam donosi budućnost, kada je čovječanstvo tako podijeljeno oko historije i vremena? Postoji li treći način da se izgradi budućnost, način koji priznaje realnost sadašnjosti i vrijednost prošlosti?" Smatram ovo promišljanje itekako korisnim, jer, kolikogod bilo sujevjerno gledati na krvava geopolitička preslojavanja na Bliskom istoku u smislu da se takva zla mogu "vratiti" i zapaliti Zapad – usuđujem se, gledajući slike stradanja civila jučer u Halepu, sutra vjerovatno u Mosulu, Idlibu i drugim mjestima koja su zauzeli teroristi, kazati da strahujem u nekoj dubokoj osobnoj intimi da se takve slike vrlo lahko, opet ne daj Bože, mogu desiti i na Zapadu. Mi ovdje u Bosni smo se u to na samom kraju 20. stoljeća itekako uvjerili. Možda je vjera u liberalne ideale izgubljena na Istoku upravo zbog neprincipijelnosti i abortiranja demokratskog pokušaja na Bliskom istoku. Međutim, zasigurno rješenja za budućnost i stabilna društva ovog regiona, time i svijeta u cjelini nisu autokratski obrasci koji se danas uspinju i potiru sve što im staje na put.

Tu prije svega mislim na potrebu da se u dominantnoj vjerskoj organizaciji na Balkanu – Srpskoj pravoslavnoj crkvi moraju desiti velike promjene. SPC nosi veliki dio odgovornosti za zločina koji su na Balkanu počinjeni u ime pravoslavlja. Danas, recimo svi pričaju o strašnim egzekucijama koje sprovodi ISIL nad zarobljenicima. Stravični su HD snimci pogubljenja koja ovi zlotvori sprovode nad drugima i drugačijima. Međutim, u mojoj Bosni mi smo takve snimke već odgledali samo je njihova tehnologija bila u VHS formatu, sadržaj je po količini strave i užasa gotovo identičan. Kao što meni kao muslimanu smeta što neko danas časnu vjeru islam zloupotrjebljava, vjerujem da svakom čestitom pravoslavcu itekako smeta činjenica da je neko časnu kršćansku poruku mira i ljubavi tako brutalno koristio za sprovođenje nekih hegemonističkih genocidnih politika. Ni katolička strana tu nije nimalo bez grijeha. Moju familiju s majčine strane pobile su specijalne postrojbe Hrvatske vojske i HVO-a u zločinu u Ahmićima. Rane su još uvijek svježe, a od tih rana samo je bolnije da još uvijek nemamo spremnosti na suočavanje sa prošlošću. Vjerujem da ćemo snagu za to naći u mlađima koji će nas povesti ka boljoj i sigurnijoj budućnosti. A ona je zasigurno u EU i NATO. Jer, upravo su to savezi koji su pomirili neke od najvećih historijskih rivalstava i animoziteta.

POBJEDA: Moskva se otvoreno protivi članstvu Crne Gore u NATO. Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov je tokom posjete Beogradu izjavio da je Crna Gora izdala Rusiju. Pojedini analitičari tu izjavu tumače kao poruku Srbiji da ne ide ka EU i Alijansi. Da li će ulazak Crne Gore u NATO smanjiti uticaj Rusije u ovom regionu?

Kovač: Daleko veću "moć" Rusija projektira, nego što to stvarno može po svojim ekonomskim i vojnim parametrima "pokriti". Ustvari, njihovi potezi u posljednjih nekoliko godina nisu učinkoviti zbog sopstvene strategije, naime Rusija nema jasnu dugoročnu strategiju. Nastojanje da povrati stari imidž supersile realno nije moguć, a trenutna pozicija Rusije više je rezultat izostanka jasno definirane politike i vizije međunarodnih odnosa kod sjeverno-atlantskih saveznika. Kakogod, Kremlj je svjestan svoje ograničenosti i problemi kod kuće se već gomilaju. Rusija se dugoročno mora okrenuti saradnji sa Evropom, ali taj odnos izgleda želi uvjetovati prvo Ukrajinom, a sada Sirijom. Nisam siguran da će ekonomski moći izdržati za stolom geopolitičkog pokera. Sankcije itekako djeuluju i to se dugo neće moći skrivati. Vremena ponestaje, a troškovi rata u Siriji su sve veći, da ne govorimo o brojkama poginulih i ranjenih ruskih vojnika i osoblja. Realno, Rusija po pitanju širenja NATO-a na Balkanu ne može učiniti mnogo, osim što možda može podsticati neke desničarske politike u Srbiji i u Bosni koje će tim koketiranjem samo sebi nanijeti štetu. Mislim da je interes svih zemalja Balkana posebno zbog burne i ne tako davne prošlosti uđu u EU i NATO kako bi osigurale svoju stabilnost i prosperitet. Vrijednosti neliberalne demokratije, represivnog policijskog i obavještajnog aparata, korupcije, tajkuna i neslobodnih medija ipak nisu nešto za što bi vas neko mogao optuživati da ste "izdali"!? Ako je to izdaja, onda građani Crne Gore trebaju biti ponosni na svoju odluku, jer je Crna Gora zemlja koja je uvijek imala jednu od najjačih diplomatija na Balkanu.

POBJEDA: Evropska unija se suočava sa brojnim krizama - terorizmom, migrantima, Brexitom. Može li biti govora o proširenju EU i da li će opstati vizija ujedinjenje Evrope?

Kovač: Unatoč svim krizama koje su evidentne, te unatoč zabrinjavajućem rastu desnice u Evropi, ipak sam optimista. Recimo nedavni izbori u Austriji su dobar znak da Evropljani ipak vjeruju u budućnost EU. Dug put i veoma mnogo sredstava se uložili u jedan tako star i veliki san da se Evropa ujedini. Veliki projekti imaju velike izazove, ali mene je tokom nedavne posjete EU institucijama u Briselu ipak obradovala vizija koja je prisutna kod ključnih lidera EU. Naime, EU koncept zamišljen je da bude klub u kojemu svako nešto posebno donosi kao vrijednost, te da koristi privilegije kluba. Ipak, u sklopu dugoročnog razvoja vizije moraće se malo bolje povesti računa o ravnomjernom raspoređivanju privilegija koje donosi jedna takva supra-nacionalna tvorevina i smatram da će ona jedino tako moći odgovoriti izazovima euro-skeptika i raznim dezintegracijskim silama. Na koncu, vidljivo je sada u Velikoj Britaniji da je ova zemlja daleko više izgubila nego što je dobila. Također, vidjećemo kako će se stvari razvijati sa novom Američkom administracijom predsjednika Trumpa. Ujedinjena Evropa će izgleda sada biti potrebnija Americi, nego što je to ranije bio obrnut slučaj.

POBJEDA: Vašington post je objavio, pozivajući se na tajne dokumente CIA, da se Rusija uplela u američke predsjedničke izbore kako bi pomogla Donaldu Trampu da pobijedi. Kakve odnose očekujete između velesila - SAD i Rusije? Da li je izvjesna promjena politike prema Balkanu?

Kovač: Razumljiv je strah od promjena koje su se desile na vrhu još uvijek najmoćnije države svijeta. Posebano zbog neodmjerenih i nekada potpuno neizvodljivih izjava koje je Trump imao tokom kampanje. Ipak, vjerujem da Sjedinjene Države imaju svoje institucije koje će se u ovom periodu pokazati koliko su jake i otporne na da izdrže i jednog Donalda Trumpa sa svim onim što on donosi. Za očekivati je da će doći do relaksiranja odnosa i to bi moglo biti dobro po cijeli svijet. A kada je u pitanju politika prema Balkanu ne očekujem tu veliku promjenu budući da je Balkan izvan fokusa međunarodne politike zbog drugih žarišta u svijetu, što opet ništa ne isključuje. Vidjećemo kako će se nova Administracija postaviti spram Balkana, a realno je očekivati da će se Amerika posvetiti više sebi iznutra.

POBJEDA: Zemlje Balkana još uvijek nijesu napravile otklon od zapaljive retorike, što možemo vidjeti na primjeru Hrvatske i Srbije. Još uvijek postoje otvorena pitanja i među ostalim državama regiona. Da li je budućnost Crne Gore, BiH, Srbije i Makedonije u EU i NATO-u?

Kovač: Volio bih kada bismo na Balkanu dobili jednu novu garnituru politika koje bi ovaj region povele u neku sretniju budućnost, jer smatram da je previše boli i patnje našim narodima nanijeto u proteklim decenijama. Budućnost ove regije je u Evropi, neprirodno je geostrateški da se ove zemlje traže u nekim drugim alijansama. Ono što je od velike važnosti za budućnost jeste zdravo suočavanje sa prošlosti, a ne njeno politiziranje i kreiranje novih narativa mržnje i netrpeljivosti. Zbog toga su nam potrebne promjene, nove generacije koje će reći ne mržnji i predrasudama. Taj proces je potreban na širem planu uključujući i vjerske zajednice koje moraju prestati gajiti isključivosti i umjesto toga raditi na inkluzivnosti i zajedničkim vrijednostima. Tu prije svega mislim na potrebu da se u dominantnoj vjerskoj organizaciji na Balkanu – Srpskoj pravoslavnoj crkvi moraju desiti velike promjene. SPC nosi veliki dio odgovornosti za zločina koji su na Balkanu počinjeni u ime pravoslavlja. Danas, recimo svi pričaju o strašnim egzekucijama koje sprovodi ISIL nad zarobljenicima. Stravični su HD snimci pogubljenja koja ovi zlotvori sprovode nad drugima i drugačijima. Međutim, u mojoj Bosni mi smo takve snimke već odgledali samo je njihova tehnologija bila u VHS formatu, sadržaj je po količini strave i užasa gotovo identičan. Kao što meni kao muslimanu smeta što neko danas časnu vjeru islam zloupotrjebljava, vjerujem da svakom čestitom pravoslavcu itekako smeta činjenica da je neko časnu kršćansku poruku mira i ljubavi tako brutalno koristio za sprovođenje nekih hegemonističkih genocidnih politika. Ni katolička strana tu nije nimalo bez grijeha. Moju familiju s majčine strane pobile su specijalne postrojbe Hrvatske vojske i HVO-a u zločinu u Ahmićima. Rane su još uvijek svježe, a od tih rana samo je bolnije da još uvijek nemamo spremnosti na suočavanje sa prošlošću. Vjerujem da ćemo snagu za to naći u mlađima koji će nas povesti ka boljoj i sigurnijoj budućnosti. A ona je zasigurno u EU i NATO. Jer, upravo su to savezi koji su pomirili neke od najvećih historijskih rivalstava i animoziteta.