PREPOROD: S obzirom na protekle praznične dane u novembru i decembru koje poruke i vrijednosti Hanuka promiče u tradiciji i u kakvom ozračju ovaj praznik dočekuju Jevreji u Bosni?

Hanuka je jedan od rijetkih veselih jevrejskih praznika koji ne obilježava tužan, već radostan događaj koji se desio 165. godine prije nove ere kada su Makabejci oslobodili Hram, koji su Grci okupirali u Jerusalemu i uspjeli da nađu u jednom ćošku samo malo ulja za svijećnjak. Međutim, desilo se čudo jer to ulje je gorilo osam dana. Zbog toga je Hanuka praznik svjetlosti, praznik koji se slavi uz svijećnjak koji ima devet mjesta za svijeće, od kojih je jedno poslužitelj iz kojeg se pale sve ostale svijeće, svaki dan po jedna. Pošto je jevrejski kalendar, kao i islamski, baziran na lunarnom kalendaru Hanuka pada u zimske dane, kad su dani kratki i noći duge, pa je na neki način trebalo okupljenoj djeci dati da se nečim zabavljaju: pjeva se uz paljenje svijeća svaku večer, a malo se igra zvrk. To je zvrk koji ima četiri znaka, slova koja označavaju: veliko čudo desilo se tamo, pošto se u dijaspori slavi pa riječ tamo označava Izrael, a u Izraelu stoji: veliko čudo desilo se ovdje. U svakom slučaju to je jedan praznik koji se kao takav u Bosni očekuje i slavi nekoliko stotina godina, jer su prije više od 450 godina Jevreji doselili u Bosnu i Hercegovinu. Jevrejska opština formirana je davne 1565. godine i Jevreji se osjećaju ovdje kao svoji na svom. Ujesen počinju i drugi praznici, kada i druge vjere imaju praznike pa su neki običaju preuzeti. Hrišćanska djeca dobivaju paketiće bilo od Djeda Mraza ili Svetog Nikole. Bez obzira što u judaizmu to nije tradicija ovdje je postao običaj: ako sva djeca dobivaju paketiće, hajdemo da i jevrejskoj djeci damo paketiće uz Hanuku. Isto tako se ustalio običaj da se daje Hanuka-gelt, novčići za Hanuku, uglavnom je to vrijednost do deset maraka koje date djetetu da ono ima pravo raspolagati njima i može kupiti žvake, klikere ili šta god želi. Ono ima svoj vlastiti novac kojim može raspolagati. Uz Hanuku se razmjenjuju čestitke, ali sada zbog opće situacije nije bilo nikakvih velikih okupljanja, pored toga pandemija nas je s maskama odvojila jedne od drugih i nema onih okupljanja. Nama za redovnu vjersku službu treba deset odraslih muškaraca, to nije problem, ali velikih okupljanja koja smo ranije imali kao Hanuka-sijelo već drugu godinu izostavljamo zbog pandemije.

Kvantitet ne prelazi u kvalitet. To što je ubijeno osam hiljada ljudi ili šest miliona nema velike razlike. Ljudi su ubijeni ni zbog čega. Ubijeni su samo zbog svoje nacionalne pripadnosti ili vjeroispovijesti. To je srž zločina, a ne: ima malih genocida, velikih genocida koji zavise od broja ubijenih.

Ne može biti Izborni zakon stariji od Ustava

PREPOROD: Kada kažemo ozračje u Bosni, nepošteno je izbjeći pitanje koje je, nažalost, i ogledalo Bosne u Evropi, a to jeste presuda Sejdić-Finci. Šta kazati nakon svih ovih godina o tome?

Rekao bih da je iznenađenje čak i za Evropu što će uskoro biti punih dvanaest godina da ta presuda nije implementirana. Poslije toga su došle i ostale presude, u slučaju Azre Zornić, Ilijaza Pilava i sve su to presude koje ukazuju na pogreške Dejtonskog ustava. Sve što čovjek napravi pa pogriješi može i ispraviti, tako je i s Ustavom. Sud za ljudska prava u Strazburu tom presudom je ukazao da građani BiH nisu ravnopravni, jer ovisi da li pripadaju konstitutivnim narodima. Ko pročita detaljno Dejtonski ustav - koji nažalost do dana današnjeg nije preveden na naš jezik i zvanično objavljen pa većina ljudi nije imala priliku da ga pročita – tamo piše da u Bosni i Hercegovini postoje tri konstitutivna naroda, ostali i građani. Kasnije se u tekstu ti ostali i građani više uopšte ne spominju, ali se na 53 mjesta govori šta imaju prava i mogućnosti konstitutivni narodi. Bošnjaci i Hrvati koji žive u RS-u ili Srbi koji žive u Federaciji nemaju sva ista prava kao i takozvani ostali i građani. Međutim konstitutivni narodi imaju lijek za nepravdu, a to jeste da presele u drugi entitet i da postanu ravnopravni građani. Međutim, ako ste ostali, ako niste pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda ili se osjećate građaninom kao gospođa Zornić, Evropski sud vam je dao pravo da se i vi natječete za mjesto u Predsjedništvu i Domu naroda. To još nije implementirano. Svima je jasno da je to nepravda i da se to treba ispraviti. Imao sam više kontakata sa strancima koji redom pitaju ko je najveća opstrukcija da se presuda implementira. Onda kažem da je to jedan od bosanskih apsurda: sve političke stranke kažu da se slažu, sve vjerske zajednice se slažu da je to potrebno uraditi, većina nevladinih organizacija se isto tako zalaže za implementaciju, ali kada se svi slože oko nečega onda je nama komplikovano jer mi ne znamo kako to uraditi, iako je naš Ustav vrlo jednostavan, naš Parlament ima svega 42 zastupnika. Dvotrećinska većina je dovoljna da promijeni Ustav, ali ni tih 29 se ne može okupiti i usaglasiti, jer kao ne znaju kako bi to napravili da oni ne budu oštećeni, a za druge ih nije briga. Tako smo dvanaest godina proveli u čekanju te implementacije i čini se da je voda došla do vrata. Sada bi se htio mijenjati i Izborni zakon, što ima, opet, neke druge probleme. Neki narodi su zainteresirani da se promijeni Zakon, ali ne možemo mijenjati Izborni zakon dok ne promijenimo Ustav. Ustavom je određeno kako se biraju članovi Predsjedništva i Doma naroda. Ne može biti Izborni zakon stariji od Ustava. Mi se sjetimo time baviti obično nekoliko mjeseci prije izbora. Šest mjeseci prije izbora morate izvršiti sve promjene zakona, jer inače bi to bilo kao da na poluvremenu utakmice mijenjate pravila igre. Mi smo tri puta , nakon presude Evropskog suda za ljudska prava, imali izbore i uvijek je bilo sve kao u redu. Nismo implementirali odluku kad je donesena krajem 2009. godine pa se trebala prevesti odluka da parlamentarci razumiju šta čitaju, onda su konstatovali da do izbora u oktobru 2010. godine ne mogu sprovesti odluku i tražili su od Vijeća Evrope saglasnost da izbore održe po starom zakonu pa će pristupiti promjenama. Dobili su saglasnost i izbori su održani, ali je trebalo preko 500 dana da se napravi Vijeće ministara, jer se stranke nisu mogle dogovoriti. Kad su se dogovorili, počeli su raditi, a onda je parlamentarna komisija zadužena za odluku kazala da im ne trebaju ni domaći ni strani pravnici, jer je implementacija odluke političko, a ne pravno pitanje. Bez obzira što su Venecijanska komisija i drugi stručnjaci nudili pravnu pomoć. Tako smo dočekali 2014. godinu. Vijeće Evrope je zaprijetilo da neće priznati rezultate izbora ako se odluka Evropskog suda ne implementira, što su političari dočekali u smislu: odlično, ne moramo više nikad imati izbore! Pa im je, naravno, kazano da nema demokratske zemlje bez izbora svake četiri godine. Tako su provedeni i izbori 2014. godine. Onda su izbori 2018. godine treći put, zaredom, kako ne treba i protivno odlukama Evropskog suda održani. Čini se da pravu krizu izaziva ono što se nazivaju rezultati izbora pa kod političara važi: ako sam nezadovoljan rezultatima zakon treba mijenjati, a ako sam zadovoljan zakon je uredu. Sad se neke političke stranke bune što nisu izabrane, odnosno što nisu izabrani njihovi delegati pa čak ni federalni rezultati nisu implementirani jer nismo dobili novu Vladu Federacije - nisu htjeli bilo šta  mijenjati pa ona djeluje u tehničkom mandatu, što je smiješno: da jedna zemlja, štaviše samo veća polovica nje, ne može implementirati rezultate izbora koje je sama ona raspisala i napisala kako trebaju da se sprovedu.

Zabrana negiranja genocida je civilizacijsko pitanje

PREPOROD: To sve diže tenzije u zemlji?

Sad se dešava situacija da su tenzije oko promjene Ustava i Izbornog zakona da više nije glavno pitanje hoće li zalediti cesta, hoće li biti žestoka zima, već hoće li biti rata, trebamo li pakovati kofere i ići iz ove zemlje prije nego zapuca, jesmo li kupili rezervne hrane za tri mjeseca... Niko više ne razmišlja i ne govori o normalnim pitanjima. Zbog bojkota jedne strane državne institucije ne rade, jer je nekima i bojkot kao rad. Mislim da smo u situaciji da nam se približavaju izbori i da bi bilo najbolje da se dogovore, ako se mogu u bilo čemu dogovoriti, da se zaustave rasprave, da pokušamo raščistiti gomile dokumentacije koje Parlament i Vijeće ministara trebaju usvojiti i potpisati, jer kasnimo na putu ka Evropskoj uniji. Evropska unija nudi velika sredstva i grantove, ali nema ko da usvoji odluke i nama propadaju veliki novci. Ako smo mogli tri puta imati izbore protivno propisima, hajde da ih održimo i četvrti put, ali da u međuvremenu Parlament, Vijeće ministara i Predsjedništvo radi svoj posao i da se političke stranke obavežu da će neposredno nakon izbora pristupiti ustavnim promjenama za koje nam treba tri-četiri mjeseca, promjeni Izbornog zakona, ali da se zadovolje svi građani BiH, a ne samo politički lideri tri konstitutivna naroda, kako se sami predstavljaju, jer, zapravo, nije niko birao narodne lidere već članove Predsjedništva iz tri naroda, a osim toga niko od njih nije zvanični predstavnik cijelog naroda. Ako to ne uspijemo, to će produbiti krizu i bit ćemo kao u živom blatu.

PREPOROD: Skoro je izašao članak na Haaretzu u kojem se tretira negiranje genocida u BiH. Ne možemo govoriti zašto zlo slično onom iz Drugog svjetskog rata još uvijek ideološki i institucionalno živi na području Evrope, ali možemo li govoriti kako ga zaustaviti?

Zabrana negiranja genocida je nešto što postoji u velikom broju evropskih zemlja. Čak i u našim susjednim zemljama postoje zakoni o zabrani negiranja genocida. Mi se nismo mogli dogovoriti kad se postavljalo to pitanje šta je genocid. Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u svojim presudama definisali su da je u Srebrenici počinjen genocid. Zahtjev je bio da se prizna genocid u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, ali sud je ostao na tome da je u Srebrenici bio genocid. Kada nismo to mogli zakonski uobličiti, visoki predstavnik je iskoristio Bonske ovlasti i nametnuo taj zakon. Mi ga možemo promijeniti pod uslovom prvo da ga usvojimo u Parlamentu. Onda Parlament može donijeti odluku da taj zakon ne važi ili da ga mijenja. Možda bismo svi bili zadovoljni da ga prepišemo iz Krivičnog zakona Srbije gdje je, također, zabranjeno negiranje genocida. Ni Republika Srpska ne bi mogla kazati da ijedan zakon Republike Srbije nije uredu, a zabrana negiranja genocida stoji u zakonu Srbije. Ako se pažljivije slušaju i čitaju izjave političkih lidera iz RS-a ni oni više ne negiraju da se desio genocid, već im se ne sviđa način kako je donesen. Evo imamo priliku da ga usvojimo i promijenimo i sami ga donesemo ili prepišemo od susjeda pa da vidimo hoće li onda biti problema. Nesporno je da je u Srebrenici počinjen genocid, to su dosudili i međunarodni sudovi i oko toga, barem u Jevrejskoj zajednici nema nikakvih dvojbi, jer je i Svjetski i Evropski jevrejski kongres, i Američki jevrejski komitet svi su oni podržali takav zakon i naravno apsolutno se slažu sa zabranom negiranja genocida, počevši od holokausta naovamo. Međunarodni sudovi nisu formirani od jedne strane u Bosni i Hercegovini, već međunarodne zajednice u najširem smislu te riječi. Pored toga, zabrana negiranja genocida je jedno civilizacijsko pitanje.

Nema malih i velikih genocida

 PREPOROD: Svaka priča o holokaustu, poput one o preispitivanju broja ubijenih Jevreja, ima za cilj dehumanizaciju, diskreditaciju međunarodnih sudova i otvaranje rana. U tom kontekstu, kako vam se čine ove nesuvisle izjave predsjednika Republike Hrvatske da genocid u Srebrenici jeste genocid, ali ne baš „pravi“ ili da nisu isti genocidi zbog broja ubijenih?

Kako god zovemo stradanje ljudi mi naše mrtve nećemo vratiti. Međutim, iz pijeteta prema žrtvama svaku žrtvu treba cijeniti. Kvantitet ne prelazi u kvalitet. To što je ubijeno osam hiljada ljudi ili šest miliona nema velike razlike. Ljudi su ubijeni ni zbog čega. Ubijeni su samo zbog svoje nacionalne pripadnosti ili vjeroispovijesti. To je srž zločina, a ne: ima malih genocida, velikih genocida koji zavise od broja ubijenih. Mislim da je dosta tih izjava vrlo kontradiktorno i oni koji su to govorili ustvari su promijenili mišljenje, drukčije se izrazili ili jednostavno pokušavaju iskoristiti priliku za plasman svojih političkih ideja i dobivanje političkih poena, jer ne zaboravimo svaki političar više misli za sljedeće izbore nego za prošle. Za naredne izbore političar želi napraviti takvu atmosferu da pokaže da je on taj koji brani nacionalne vitalne interese svoga naroda time što neće prihvatiti da su oni napravili neki zločin. Jasno da genocid nije napravio cijeli jedan narod, već pojedinci ili političke stranke jednog sistema koji snose odgovornost.

Jevreji i muslimani jako dugo žive zajedno

PREPOROD: Ove godine izašla je knjiga "Suživot jevreja i muslimana u Bosni i Hercegovini“. U slučaju Jevreja i muslimana u našoj domovini možemo govoriti o suštinskom suživotu koji nije vještački.

Jevreji i muslimani jako dugo žive zajedno. Zajedno smo bili u Španiji u zlatno doba Andaluzije. Istjerani smo zajedno. Tada je Otomansko Carstvo prihvatilo sve Jevreje iz Španije koji su došli u Bosnu. Taj petovjekovni suživot pokazuje da nije bilo nikakvih etničkih sukoba, svako se bavio svojim poslom, u miru s komšijama, poštujući propise države koja je tada bila. Ako želite zavaditi ljude onda izvadite iz bilo kojeg svetog teksta polovične rečenice koje govore o drugome. Ako pročitate cjelokupan tekst vidjet ćete da u tim vjerskim tekstovima nema mržnje uperene protiv drugoga, nema naloga da treba druge iskorijeniti, ubiti, otjerati. Ne postoji nalog za etničkim čišćenjem teritorija protjerivanjem ili ubijanjem onih koji nisu kao vi. U Nuhovim propisima, preko Deset zapovijedi, Talmuda do Kur'ana govori se da treba poštivati bližnjeg svog, dugome činiti ono što želimo da drugi nama čine i to je ono na čemu se bazira suživot na ovoj planeti. Ima onih koji žele da Evropa bude samo hrišćanska i da nije mjesto ovdje svima koji nisu hrišćani. Mislim da su Jevreji putem organizacija već davno kazali da su antisemitizam i islamofobija isti problem, dva lica istog novčića koji se zove rasna mržnja. Nama, koji ovdje živimo godinama, normalno je da živimo zajedno, preuzimamo djelimično i običaje jedni drugih. Pogledajte jela: počeli smo priču sa Hanukom za koju se u Zapadnoj Evropi prave krofne, a u Bosni je običaj da se za Hanuku pravi halva. Nju je jednostavno napraviti, svako ima malo šećera, ulja i brašna, jer nekada nije bilo sredstava da se pravi nešto sjajnije, a halva je izuzetno ukusna, slatka i meni lično vrlo draga.

Povratak jevrejske imovine

 PREPOROD: Islamska i Jevrejska zajednica imaju zajednički problem u vezi s povratkom svoje imovine oduzete u bivšoj državi. Na koji način se Jevrejska zajednica bavi ovim pitanjem?

Pitanje restitucije je nešto što stoji pred državom i to ne može nijedna vjerska zajednica sama uraditi. Treba nas u rješavanju tog problema voditi činjenica da ne smijemo dozvoliti da se jedna nepravda, to jeste oduzimanje imovine, zamijeni drugom nepravdom, a to jeste restitucija bez kompenzacije onima koji su godinama održavali tu imovinu. Ako pitate Jevrejsku zajednicu, mi imamo četiri grupe imovine koju očekujemo da se vrati. Na prvom mjestu je imovina same vjerske zajednice. Interesantno je da su prije holokausta jevrejske opštine u BiH imale razna društva, poput La Benevolencija koja je oživjela ’91. nakon političkih promjena u Jugoslaviji, čija je imovina nacionalizovana. Međutim, u normativnim aktima tih organizacija koje su tada postojale stajalo je da u slučaju prestanka djelovanja tih organizacija, nakon podmirenja svih obaveza, preostala imovina pripada Jevrejskoj opštini Sarajevo. Tako da mi imamo papire svih tih organizacija koje su nacionalizovane. Nema spora ko je pravni nasljednik, jer je Jevrejska opština ta od koje je to sve oduzeto. Druga grupa je imovina privatnih lica kojima je nacionalizovana trgovina, kuća itd. Penzioni sistem nije ovako bio ustrojen pa smo gradili veću kuću s recimo pet stanova. U jednom smo stanovali naprimjer ja, u drugom nasljednici, a ostali su iznajmljivani kako bi se od tih kirija moglo u poznim godinama živjeti. Treća grupa jeste imovina bez nasljednika, jer je holokaust odnio živote preko 85 % jevrejskog stanovništva tako da su tako cijele familije izbrisane s lica zemlje i nemaju nikakvog pravnog nasljednika. Nije fer kazati da ako nema nasljednika da sve pripada državi. Četvrta grupa jeste imovina koja je prisilno poklonjena državi kada je 1948. godine formiran Izrael. Tada je bila napeta situacija sa Sovjetskim savezom i svi su očekivali napad s Istoka. Ljudi su se okupili i htjeli ići u Izrael, ali uvjet je bio da sve nekretnine poklone državi. To je bio prinudan poklon koji smo vidjeli devedesetih godina kao kod nekih ljudi koji su bili etnički očišćeni, odnosno cijena izlaza je bila da poklone svoju imovinu. Kada ovo saberete zajedno to su velike vrijednosti. Ne možemo se pravdati time da nemamo sredstava za kompenzaciju. Uzmimo za primjer jedan značajniji objekat, samu zgradu La Benevolencije u kojoj se nalazi Sekretarijat Ministarstva unutrašnjih poslova. Ne mislimo da se treba vratiti da Sekretarijat izađe. Mi smo pomalo ozbiljno, ali u šali govorili ako plaćaju Gradu kiriju 20 maraka po kvadratu mi ćemo biti zadovoljni da nama plaćaju 10 maraka. Ne moraju izlaziti, mogu nam dati jednu prostoriju da znamo da smo svoji na svome, a bit će sve ozvučeno pa će moći znati sve što govorimo. A ne govorimo sigurno ništa protiv države.

 Iz printanog izdanja 2022.