PREPOROD: Ove godine dočekujemo 11. juli u specifičnim okolnostima. S jedne strane imamo Rezoluciju o Srebrenici, a s druge strane ne samo negiranje već promoviranje negatorskog narativa prema genocidu i nikad spremnije djelovanje da se pokaže kako „srpski svet“ nije nestao ni s papira ni iz glava ljudi. Kako uopšte reagirati na ovu realnost?

MEDIĆ: Ako govorimo o naučnom pristupu, one osobe koje negiraju dokazano - bio to genocid ili bilo koji drugi zločin - treba u potpunosti zanemariti. Njihovi radovi su rezultat nastojanja vladajućih struktura da negiraju ili relativiziraju genocid i druge zločine i kada se politika upetlja, nauka strada. Također, takvi radovi za razliku od naših ne dopiru do indeksiranih časopisa i to je jako važno. Prema tome, to nama treba da bude jasno. A na političko djelovanje, odnosno platformu “srpski svet” treba političkim sredstvima reagovati. Lično sam stava da je Bosna i Hercegovina jaka onoliko koliko je vidljiva u manjem entitetu. Da nam je taj entitet bio prva linija političke borbe, uvjeren sam da bi priča o “srpskom svetu” bila beznačajna. Sada živimo posljedice propuštenih prilika i posljedice neučinjenog.

Sada treba vidjeti kako dalje i kakvu strategiju izgraditi. U prvom redu treba naći najmanji zajednički sadržilac svih “probosanskih” političkih opcija, akademske zajednice i nevladinog sektora i odrediti politički pravac. Koliko je to moguće, ostaje da se vidi. Historija nas još nečemu uči: Neprijatelj i protivnik, bio on politički ili vojni, nas je uvijek više poštovao kada smo “pokazali zube”.

Genocid i obrazovanje

PREPOROD: Nakon usvajanja Rezolucije šta smatrate prioritetom da se učini na realizaciji njenih preporuka, uzimajući i realne mogućnosti ili možda volju kako našeg društva tako i naše diplomatije?

MEDIĆ: Nama je, kada govorimo o Rezoluciji, najvažnije da u narednom periodu ona uđe u obrazovni sistem onih država koje su je podržale. Vjerujem da će Srebrenica u obrazovnom sistemu u tim državama biti i osnova da se istražuju i druga područja jer je naprosto nemoguće genocid u Srebrenici u julu 1995. godine posmatrati izvan konteksta zbivanja u Bosni i Hercegovini u toku agresije. Nama je bitno, budući da su tu Rezoluciju podržale države u kojima vlada demokratija i u kojima se poštuju ljudska prava, da naši ljudi i renomirani naučnici iz ove oblasti educiraju ljude na Zapadu.

Želim da naglasim da Islamska zajednica i Memorijalni centar Srebrenica aktivno i na relevantan način to rade i da su i ostalima pokazali put kako treba da se radi. Ako ćemo o genocidu pričati samo na bosanskom jeziku i unutar naših džemata - bez obzira gdje se oni nalazili - nismo ništa postigli. Prioritet treba da bude da “osvojimo” strane Univerzitete, da se povezujemo sa stranim naučnicima i da ljude educiramo u prostorijama u koje će dolaziti ne samo muslimani nego i druge osobe, neovisno od nacionalnog, etničkog ili vjerskog opredjeljenja. Tako će sigurno i lakše doprijeti do onih koji odlučuju o političkim procesima na našim prostorima.

Interes inozemstva

PREPOROD: Upravo Rezolucija daje nadu mnogima da se počne o genocidu govoriti i izvan već poznatih krugova. Bili ste jedan od uvodničara Uprave za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta IZ na nedavnim tribinama o genocidu koje su održavane u nekim evropskim državama. Koja su to pitanja koja Vam se uglavnom upućuju od strane slušalaca kada je u pitanju Srebrenica i nedavna povijest Bosne?

MEDIĆ: Jako je važno naglasiti taj iskorak koji je napravila Islamska zajednica, odnosno Uprava za vanjske poslove Rijaseta, kao što sam rekao, osjetili su da je važno da se ovakva predavanja održavaju izvan objekata u vlasništvu IZ. Ja sam držao predavanja o genocidu na njemačkom jeziku u njemačkom Ulmu i austrijskom Linzu i obradovan sam da je među slušateljima bio značajan broj Nijemaca i Austrijanaca koji su se zainteresirali i za temu predavanja, ali i za izložbu čiji je autor Hikmet Karčić. Najčešća pitanja upravo od njih su bila gdje u Bosni i Hercegovini mogu posjetiti centre u kojima bi istraživali o počinjenom i posebno ih je zanimala mogućnost da se o Srebrenici i općenito o agresiji i genocidu na Bosnu i Hercegovinu, naročito nakon donošenja Rezolucije, uči u njemačkim, odnosno austrijskim školama. I svakako neizbježna su pitanja bila vezana za suočavanje s prošlošću gdje su oni govorili o iskustvima njihovih predaka nakon holokausta.

PREPOROD: Iduće godine je trideseta godišnjica genocida. Znamo koji narativ dominira u Srbiji, ali da li se pojavilo neko novo ime, udruženje, naučni krug koji trezveno i objektivno pristupa povijesnim činjenicama uzimajući u obzir i dokaze o genocidu u Srebrenici? Inače, kakvo je stanje po pitanju izučavanja genocida u regionu, a s druge strane koliko su ozbiljna i uspješna van Srbije nastojanja srpskih akademskih krugova u negiranju genocida?

MEDIĆ: Takvih krugova i pojedinaca je uvijek bilo. Inicijativa mladih, Žene u crnom, Fond za humanitarno pravo, Helsinški odbor za ljudska prava samo su neke od organizacija s kojima je moguća diskusija na ovu temu. Kada kažem diskusija mislim na onu u kojoj ćemo zajedničkim saznanjima i bez negiranja dokazanog doći do, ako ništa drugo, približnih zaključaka. Izučavanje genocida u regiji je, mislim prije svega na Hrvatsku na jednom, ocijenio bih, dobrom nivou. Svako će prije vjerovati presudama i odatle crpiti saznanja nego čitati neke knjige negatora genocida i generalno mislim da bi presude sudova za ratne zločine trebale da budu osnova svima za istraživanje genocida i drugih oblika zločina. Među marginalcima svakako srpski akademski krugovi imaju svoje istomišljenike, ali kako i rekoh, to su marginalci. Većina prihvata dokazano i to je jako značajno za nas.

Procesi na Zapadnom Balkanu nisu završeni

PREPOROD: Da li su Vas iznenadili potezi državnih, akademskih i vjerskih institucija Srbije i manjeg entiteta u proteklom periodu koji oživljavaju ideje zla iz devedesetih godina? Da li je u proteklih tridesetak godina uopšte bilo promjena u regionu u vezi s odnosom prema agresiji na Bosnu?

MEDIĆ: Nije me iznenadilo. To je samo nastavak jedne nacionalističke politike čiji su korijeni stari skoro dva stoljeća. Čudi me da neko uopšte i može biti iznenađen. Mi moramo biti svjesni da procesi na Zapadnom Balkanu nisu završeni. U skladu s tim naglasio bih dvije činjenice. Prva je da, kad god se srpskim nacionalistima pružila prilika da prošire granice Srbije preko Drine ili da ovdje stvore neku svoju administrativnu jedinicu, oni su to i pokušali. Druga je činjenica da kad god je u prošlosti Rusija bila moćna, na Zapadnom Balkanu situacija nije bila stabilna. Mi danas svjedočimo i jednoj i drugoj činjenici ma koliko sebe neki ubjeđivali da to nije tako. Najbolji pokazatelj je defile Vojske Srbije u Prijedoru 7. jula ove godine. To je demonstracija sile i poruka kojem narodu Prijedor i ostatak RS-a zapravo pripadaju. To je i pokazatelj nemoći dijela “probosanskih” političara koji danas participiraju u vlasti. I upravo kakva je politika takav je i odnos prema pitanju agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Potencijalne optužnice zbog istine

PREPOROD: Koliko je moguće da ljudi s vremenom počnu primjenjivati autocenzuru prilikom govora o zločinima nad Bošnjacima - uzimajući u obzir da bi mogli imati problema s vlastima u manjem entitetu koje nastoje donijeti zakone o kleveti i dok otvoreno negiraju genocid uz pomoć državnih službi privode ljude s optužbama da prijete međunacionalnim odnosima i ugrožavaju sigurnost?

MEDIĆ: Slučaj “Štulanović” je trebala biti opomena svima nama. Nažalost, činjenica da je podignuta optužnica protiv njega je kod nas kao vijest bila prilično zanemarena. No, bez obzira na to, ona je pokazala da vlast RS može podizati optužnicu protiv koga hoće. Ko nama garantuje da se takve optužnice neće podizati protiv svakog pojedinca koji spomene genocid i zločine počinjene nad Bošnjacima u toku agresije? Dakle, to što rade vladajuće strukture u RS-u je samo pokušaj da se ušutkaju oni kojima je stalo do istine.

PREPOROD: Prijaviti negiranje genocida se predstavlja kao krajnje složen proces iako postoje i pokušaji uputstva kako to učiniti. Niko od političara to ne radi, niti o tome govori, a građani sami i nemaju praktično znanje o postupku prijave. Mogu li znanstveni krugovi i udruženja učiniti nešto da se, pored znanstvenih i drugih događaja koji govore o genocidu, odlučnije počne javnost pozivati i educirati o tome kako podnijeti krivične prijave u vezi s negiranjem genocida? Vjerujete li da postoji i politički faktor kod tužilaca da odbacuju prijave?

MEDIĆ: Volio bih da Vam sada mogu reći da imamo naučne krugove koji su educirani po tom pitanju i koji stoje na raspolaganju svima koji žele prijaviti osobu koja negira genocid. Nažalost takvih je malo, a razlog tome je, da budem do kraja jasan, što naprosto takve teme nisu garant da ćete ostati u “zoni komfora” u kojem se značajan dio naučne zajednice nalazi.

Da li postoji politički faktor kod tužilaca da odbacuju prijave? Pa hajmo pokušati ovako dati odgovor. Sama činjenica da se u posljednje tri godine, otkako je donesen Zakon o zabrani negiranja genocida, podigla tek jedna optužnica, jasno implicira da postoje politički faktori koji utječu na tužioce. Kažem da implicira, ne tvrdim sa sigurnošću da je to tako.

Problem prezentiranja činjenica o Prijedoru i okolini

PREPOROD: Zadnjih nekoliko godina vidljivi su pomaci u ujedinjavanju različitih faktora u zajedničkom pristupu obilježavanju zločina u Prijedoru i okolini. Da li ste zadovoljni dinamikom tih nastojanja i šta očekujete?

MEDIĆ: Ne znam baš da li možemo govoriti o ujedinjavanju različitih faktora. Nisam stekao takav dojam i volio bih da me neko demantuje. Ipak, moram da nešto istaknem: Naučnici koji dolaze s tog područja i značajan dio aktivista uspjeli su zločine u Prijedoru predstaviti naučnoj i široj javnosti u cijelom svijetu. Uspjeli smo i da bosanskohercegovačku javnost upoznamo s razmjerama zločina u Prijedoru. To je rezultat našeg entuzijazma, a ne institucionalne podrške ili nekakve strategije. Kada govorimo o Prijedoru s kojim sam se do sada najviše bavio, imate naravno diletantske pristupe u izučavanju i prezentiranju “naučnih” rezultata kada govorimo o toj regiji. Ali i u tome primjenjujem isti princip kao kada sam govorio o onima koji negiraju ili relativiziraju genocid i zločine nad Bošnjacima. Treba uvijek pogledati kakvi su rezultati tih koji bi dali svoj nekakav doprinos i dokle dopiru. Ne daj Bože da se opet ponovi bruka kakva se desila kada je Memorijalni centar Sarajevo zajedno s Udruženjem logoraša Kozarac organizovao “Međunarodnu naučnu konferenciju” o logorima 30. i 31. maja ove godine u Prijedoru. Bio je neki skup, ali najmanje naučna konferencija. Naučnika koji se bave istraživanjem logora ili nas koji se bavimo Prijedorom (a prva asocijacija na logore, logično, jesu oni u Prijedoru) nije bilo, ali su zato došli političari iz samo jedne političke opcije jer su politički istomišljenici organizatora. Žao mi što je to tako ispalo, ali moralni principi i naučni standardi mi nalažu da reagujem na takve i slične pojave. Da budem do kraja jasan. Protiv sam da na bilo kojoj konferenciji se obraćaju političari jer to onda više i nije nužno naučna konferencija nego više podsjeća na politički skup. Isto bih rekao i da je bilo koja druga stranka bila u pitanju, taj problema uopšte nemam jer sam, za razliku od organizatora, bio i ostao nestranačka osoba.

Mi Kozarčani i Prijedorčani smo opravdano jako osjetljivi na ta pitanja jer smo sav teret u proteklih preko 25 godina podnijeli sami s dojmom da smo manje važni nego neki drugi krajevi. Posebna je tema koliko smo se, u potpunosti prepušteni sami sebi, izborili u onome što zovemo “kulturom pamćenja”.

Pa mi danas u centru Kozarca imamo spomen-obilježje ubijenim u agresiji, imate spomen-ploču u Keratermu, imat ćete spomen-obilježje u Trnopolju i niz drugih stvari. Ima li još takvih mjesta u RS-u? E zbog tih stvari se prema Kozarčanima i Prijedorčanima treba odnositi s poštovanjem i uvažiti kad mi nešto kažemo. Ne možemo dozvoliti da nam neko dođe i pametuje o onome što smo doživjeli i čemu smo svjedočili ili da nam s naknadnom pameću objašnjava šta smo trebali uraditi. Niti nam trebaju oni koji šalju kojekakve populističke fraze pa se ubrzo vrate u Federaciju “na sigurno” ostavljajući Bošnjake opet samima sebi prepuštenim.

Gdje troše budžetska sredstva

PREPOROD: S obzirom da su posebno juni i juli mjeseci u kojima su počinjeni veliki zločini nad Bošnjacima, koji drugi zločini ostaju na margini interesovanja i koji nemaju dovoljno znanstvene i druge podrške u memorijalizaciji?

MEDIĆ: Na margini još uvijek ostaju sve one opštine u kojima su masovni zločini počinjeni 1992. godine. Podrinjske opštine, krajiške opštine i opsada Sarajeva, prioritetno. No, ipak nisam pesimista po tom pitanju. Imamo jednu mlađu generaciju naučnika koji su se uhvatili ukoštac s tim pitanjima i već su vidljivi rezultati na tom polju. Uskoro će izaći monografija o Korićanskim stijenama čiji autori smo Mujo Begić i ja, kao i monografija o zločinima u Zvorniku autora Muamera Džananovića. Kolega Amir Kliko objavio je monografiju o odbrani i padu Jajca 1992. godine, Hikmetu Karčiću je Univerzitet u Michiganu objavio knjigu o logorima. Ermin Kuka je objavio više radova o zločinima u Višegradu. Imamo monografije o zločinima u Foči, Hadžićima, Sanskom Mostu... i ovo je tek početak našeg naučnog djelovanja i jednog novog pristupa kako što većem broju ljudi u domovini i inostranstvu pojasniti zločine počinjene u toku agresije. Moram napomenuti da se izuzetno teško baviti takvim istraživanjima zato što su ona dugoročna i za njih treba velika podrška koja izostaje. Onda, nerijetko dođete u situaciju da vam neko prijeti ili vam ugrožava ličnu bezbjednost, ali i to je posebna tema. Dakle, naši rezultati su plod entuzijazma nas pojedinaca i svi mi nabrojani smo uposlenici Univerziteta u Sarajevu, a kada govorim o podršci koja izostaje - napravite analizu pa vidite kako se i gdje troše budžetska sredstva i vidjet ćete da Univerzitet u Sarajevu nije, a trebao bi biti, na vrhu ljestvice prioriteta.