Prilikom kraće posjete rodnom Sarajevu sa profesorom Anisom Bajraktarevićem, šefom katedre i profesorom međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Austriji, razgovor smo upriličili u Bečkoj kahvani  hotela Evropa. Interesiralo nas je njegovo osobeno  viđenje međunarodnih kretanja i pozicije  BiH u svijetu. Razgovor smo započeli pitanjem:

Bosna i Hercegovina je aplicirala za prijem u članstvo Evropske unije. Kako ocjenjujete kandidaturu i šta BiH time dobiva, a šta eventualno gubi?

-Smatram da je velika sramota da aplikacija za članstvo dolazi sada i na ovakav unilateralan način gdje se i sam Brisel iznenadio tom činu. Ovo tim prije što je BiH principijelna žrtva  preko koje se prelomio kompletan krvavi raspad južnoslavenske zajednice zvane SFRJugoslavija. Hoću reći da je BiH trebala po jednom posebnom statusu, po hitnom postupku biti primljena u pridružnu članicu, a potom i u punopravno članstvo. Za to je uvijeta bilo – prijeratna Jugoslavija već  je imala pridružni status – činjenica koja se sada krije, i nastoji zaboraviti. Dakle, južni Slaveni su bili u pridružnom odnosu prije Austrije, Poljske i niza drugih. I post-Mastrichtska EU (nakon 1992) često će činiti iznimke i ustupke. Ona u 1990. i  2000., mijenjala je svoja pravila, i ako bismo pogledali ulazak baltičkih zemalja, ako bismo pogledali ulazak Bugara i Rumuna, pa posebno Kipra koji je tek jednim dijelom svoje državne teritorije ušao u članstvo. Mi time jasno možemo  vidjeti  kako su činjeni ustupci i mijenjana pravila. A, prema opustošenoj, deindustrijaliziranoj i razognjištenoj BiH danas insisitira se na nekim pravilima koja su, ustvari, apsurdna,  ponižavajuća i daleko cinična. Ono što mi često zaboravljamo je da je jedna zemlja preko noći nestala i bez ikakvih pregovora i ugovora – i to još 1989. g. Sjetimo se DDR Njemačke koja je bila jedna država sa svojom monetom, policijom, vojskom i dr., a jednim dekretom je nestala i ušla u Uniju. Znači, nikakvih pristupnih pregovora nije bilo. Zbog čega? Zato što se tu radilo o Njemačkoj. To je taj ustupak unutar Evropske unije jednom imperijalizmu žurbe koji je već dva puta platio povijesnu cijenu (gurajući i nas ovdje u taj svoj pakao), a plaća je evo i po treći put. To je taj imperijalizam žurbe Njemačke, odnosno germanofona.

 Evropska unija oklijeva primiti prvu nekršćansku naciju u svoj klub

 Očito, Evropska unija ima različite aršine. No, kakvi su njeni (EU) interesi ,  bilo geopolitički  bilo ekonomski ?

-Evo odgovoriću onako kako to moj prijatelj i kolega iz Singapura, prof. Mahbubani  veli: On upozorava da Evropska unija nije toliko multietnička, multirasna i multikonfesionalna kao što je to ASEAN,  jer  i dalje oklijeva da primi prvu nekršćansku naciju u svoj klub. BiH, kao jedna od svega dvije pretežito muslimanske zemlje u Europi, nije suverena. Ona je fizički, industrijski, kulturno i demografski opustošena i pauperizirana i kao objekt indirektne uprave preko fantomskog ureda OHR, koji priliči instrumentima  međunarodne politike XIX stoljeća. Tim uredom vladaju germanofoni 10 od ukupno 20 godina te sramne uprave (ostalih osam to su bili namjesnici iz Atlanske Europe, a samo skromne dvije godine iz slavenske Istočne Europe, Lajčak). Na tlu Evrope takva je i Albanija kojoj se u dva navrata umalo desio građanski rat, i koja je daleko od ulaska u Uniju. Tako je to sa onima koji, kao sto veli Mahbubani, ne spadaju u Europsku kršćansku Ummah.

Zahtjev za primanje u članstvo EU  je svojevremeno (1956.g.) podnijela i Turska. Ne govori li i to zorno o namjerama Unije?

-Zbog geostrateških  razloga bilo je jako važno držati Tursku podalje od SSSR i tako ojačati takozvano južnoistočno krilo odbrane Amerike i NATO-o, koji se nadalje naslanja na Bliskoistočnu središnjicu CEANTO, svojevrsnu 'Mazino' liniju prema rusofonima, Iranu i Centralnoj Aziji. U načelu, i Amerika i Engleska su decenijama uzastopno slali signale Turskoj  naglašavajući da će ovoj biti otvarene evropske perspektive. To je njoj  iz Pariza i drugih centara, također, decenijama ponavljano. Jednostavno, Turskoj se te perspektive obećavaju. No, rezultat je posve drukčiji: Turska ostaje tek graničar koji čuva bogati klub (EU) sjedeći na snijegu i kiši u izuzetno teškom geopolitičkom okruženju. Turska je – ne zaboravimo – najuspješnija muslimanska zemlja svih vremena koja svoj razvoj nikada nije temeljila na izvoru sirovina, i koja je gotovo stoljetna demokracija u izuzetno kompleksnom nedemokratskom okruženju. To u Europi nitko neće da zna, nego voli demonizirati ovu zemlju. Danas, kada je Turska u Briselu, a Bosfor posljednja zemlja koja u Europi ima i gospodarski i demografski rast – to nitko ne priopćava u tzv. 'mainstream medijima' kao dobru stvar.

Dakle takva Turska, koja je bila izričito protiv oružane intervenciju u Iraku prije 15 godina, gdje  su tad iz tog obezglavljenog Bagdada po principu domino-efekta počele da se destabiliziraju zemlje svuda po Bliskom Istoku, dakle takva Turska mora biti sunđer koji absorbira sve  šokove za Europu. Dakle, taj europski graničar i budni čuvar mora štititi  bogati kršćanski klub, ali on u tom klubu ne može da spava. Turska je, da se tako izrazim, poslušni vojnik koji gine, kisne i smrzava se, ali on ne može u toj kući da spava. A, kuća je bogata, kuća ima mnogo soba, puna je toplote.

Analogno tome, gdje je tu onda Bosna i Hercegovina?

- Pa 'Dubioza kolektiv' je to lijepo definirao – Apsurdistan. Tako upadate u groteskan apsurd, kada EU kaže da BiH nije ispunila očekivanja na svom euro-atlanskom putu, oni to zapravo daju loše ocjenu sami sebi, a ne našoj domaćoj politici koju oni sputavaju i demoniziraju na svakom mogućem koraku. Biti poličarem u BiH tako je bolno i tužno. Stranci vas ridikuliziraju, majoriziraju i sataniziraju gdje god stignu, a narod vam po definiciji – još od početka mandata – ne vjeruje, jer mu tako stalno priopćavaju iz stranih centara i medija. Bez međusobne podrške i povjerenja politike i izbornog tijela nije moguć  niti najmanji društveni konsenzus – u bilo kojoj državi bilo kog kontinenta svijeta. A bez njega društvo ne može naprijed. Rukopis ispisan u BiH, tzv. Međunarodna zajednica ispisuje u svakoj zemlji u kojoj je na djelu indirektna uprava. Strateški je inters da zavade političare i sopstveni narod, te da vode računa da do pomirbe slučajno ne dođe. Jer ako dođe, oni mogu pakovati svoje kofere. Zato sve afere i hapšenja. Mi svaki dan moramo nekoga uhapsiti, iskopati neku jamu – kako bi smo tkivo naroda držali u stalnom šoku i omogućili najboljima od nas, našoj mladosti da se razognjištava.

Izuzetno ste kritični prema Evropskoj uniji. Možemo pridati da je u Evropi u porastu nacizam i jačanje desničarske ideologije. Da li razlog tom stanju tražiti u nedovoljnom ispoljavanju antifažizma ili u globalnoj ekonomskoj krizi ili u nečemu trećem?

-Tu sada imamo više slojeva mogućih odgovora. Spomenuli ste gospodarsku (ekonomsku) krizu. Ona (kriza), ipak, nije tolika i takva da je možemo prihvatiti. Naime, u ovom kosmosu koji nam je dat od Stvoritelja u ovom prebogatom kosmosu prepunom energije - imati gospodarsku, odnosno energetsku krizu je čist oximoron. To nije činjenično stanje već to epitomizira stanje našeg siromašnog duha. Prema tome, ako kriza nije utemeljena na činjenicama, a mi smo duboku uvjereni u njeno postojanje, onda naša kriza može biti samo kognitivna. Ne postoji gospodarska (ekonomska) ni energetska, a ni ekološka kriza, nego postoji naša kognitivna kriza. Mnogi od nas u svijetu obnašamo funkcije i pozicije kojima nismo dorasli. Mi obnašamo državne, gospodarske funkcije, mi distribuiramo neka dobra, stvaramo forume (institucije i instrumente), mi raspolažemo nekim energijama, a ne shvatamo osnovne postulate svijeta. Mi se i ne trudimo shvatiti to i najmanje. Iz te i takve jedne sistemske greške mi dolazimo do kriza. Dakle, kriza nije pojava, nego način življenja – da budem precizniji, poluga moći i instument kontrole. Dakle uporaba uma da se stvori anti-um/ne-um, je moralni zločin. Stoga, ako govorimo o krizi, onda je ona stvarno i realno samo duboka kriza morala.

Cijeli intervju u Preprodu