• ističe Zukorlić navodeći da će Islamska zajednica permanentno biti u iskušenju da li da klekne pred političare pa da živi komforno, a da se nizašta ne pita ili da se bori za svoju ustavom zagarantovanu autonomiju, a da ne bude u milosti vladajućih struktura

Kandidatura Muamera Zukrolića, dugogodišnjeg muftije Mešihata  IZ Srbije, za predstojeće izbore u Srbiji (24.03.2016.god.) izavala je veliku pažnju javnosti, ali i veliku paniku u redovima onih koji se plaše njegova rada i utjecaja među građanima u Sandžaku i šire. Razgovor s poštovanim Zukorlićem,  upriličen je na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru  kojeg  je on utemeljio, a  na dan presude ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u Hagu. Upitali smo, najprije, gosp. Zukorlića da upravo ocjeni ovu presudu? On odgovara:

• Za masovni zločin nivoa genocida na ovom svijetu ne postoji adekvatna kazna. Takva kazna kakva god da je ona, ne može biti konačna satisfakcija niti porodicama žrtava niti narodu. Ali u svakom slučaju da bi dobili  iole pretpostavke da ne ostanemo taoci prošlosti neophodno je da se zločinci sudski procesuiraju  i da konačno dobijemo epilog tih procesa. Kako bi sve to postalo jedan svojevrstan materijal poruke i pouke za budućnost i kako bi i mi Bošnjaci među se našli i zajedno sa drugima narodima pokušali graditi budućnost koja ni po čemu neće ličiti na prošlost, pogotovo na prošlost koju su obilježili zločini.

Zvanično ste istakli svoju kandidaturu na predstojećim izborima u Srbiji. Zašto ste se baš sada politički aktivirali i šta očekujete od izbora?

• Dvadeset i tri godine sam obavljao razne dužnosti sa pozicije muftije. Imao sam čast , obavezu i teret da na neki način prevodim obnovu strukture Islamske zajednice na području Sandžaka i Srbije. Na tom putu sam bio počašćen da predvodim osnivanje brojnih vjersko - prosvjetnih , humantarnih, medijskih organizacija i ustanova kako bi Islamska zajednica ovog prostora postala jedna  od najozbiljnijih organizacija i sistem koji uprkos svim problemima s kojim se suočavala djeluje veoma stabilno. S 23 godine sam postao muftija. To je specifičnost koja je veoma rijetka i koja prosto daje velike mogućnosti i nosi izvjesne rizike, ali jedna od tih mogućnosti je da, zapravo,  ja sa svojih 46 godina sada mogu kazati da sam jednu karijeru zaokružio. U mojim godinama ljudi obično počinju ozbiljne karijere, a to ozbiljno znači da sam ja od Uzvišenog  Boga  počašćen da, možda, napravim i drugu karijeru, odnosno drugo poluvrijeme, na putu koji se suštinski ne razlikuje -  da li se borim pod ahmedijom ili bez nje. Prije svega islam nije poput drugih religija ili religijskih institucija tako distanciran od civilnog društva, odnosno od drugih društvenih tokova uključujući i politiku. Jer, mi nemamo manastire. Kod nas se vjera ne zaokružuje u džamiji. Naša vjera odnosno mi kao vjernici se samo napajamo u džamiji. Kvalitet naše vjere se pokazuje izvan džamije u individualnom, porodičnom i društvenom životu. Tako da mi nemamo principijelan razlog da moramo ostati taoci zvaničnih pozicija u Islamskoj zajednici. A, s druge strane, poglavarstvo, vođenje Islamske zajednice u formi muftije ili nekoj drugoj formi kod nas nema nikakve elemente svetosti. To je prosto uloga, pa čak i po našim aktima Ustava IZ BiH kao i našim aktima  ovdje  na području  IZ  Sandžaka, te pozicije se ostvaruju ili gube na  Naravno, kao što je općepoznato biti muftija administrativno  i  biti muftija titularno nije jedno te isto. Titularno ste muftija bilo da obavljate tu funkciju ili ne, ali samo u mjeri u kojoj vas muslimani tako doživljavaju. To je razlika između administrativnog i suštinskog autoriteta. No, ja sam imao , također, i u sebi izazov, između dvije mogućnosti – da li ostati i naredne godine sada već u jednom svojstvenom komforu zaokružene pozicije institucije koja je već veoma stabilna i uspješna, i baviti se akademskim i nekim drugim manje rizičnim poslovima gdje bi mi bilo lakše i ljepše, i meni i mojoj porodici. A, pri tome bih  morao samo prigušiti sopstvenu savjest posmatrajući oko sebe pustoš kod pripadnika Islamske zajednice općenito kod građana, u političkom, socijalnom, ekonomskom i svakom drugom pogledu. Ja nisam čovjek koji je mogao izabrati ovu lakšu varijantu. I, evo, sam skočio u jednu vodu prilično mutnu. I svjestan sam toga. Osjećam se veoma lijepo,  jer sam uspio da mi  ahmedija i muftijska pozicija ne postanu idolatrija što je veoma realna mogućnost za nas koji smo tako dugo na tim pozicijama. Tako da mislim da je ovo važan iskorak za mene, najprije, za moju porodicu, za Bošnjake Sandžaka i Srbije, ali mislim i za cijelu Islamsku zajednicu. I, mislim da Islamska zajednica treba da bude ponosna što uspijeva da iznjedri pojedinca  koji  može da se  ponudi široj zajednici, a ne samo da ostanu službenici te institucije. Mislim da ja nisam prvi slučaj te vrste  i da  IZ u BiH čak ima puno takvih  primjera .To je nešto što nema implikacije s tim što sam ja nastojao po svaku cijenu i, prije nekoliko dana, svojom ostavkom da stavim tačku na pogrešna tumačenja.

Po pitanju vašeg 'zamrzavanja' statusa muftije zarad političkog angažmana bilo je izvjesnih nejasnoća?

• Pa kada se to desi prvi put, logično je da postoje neke nejasnoće. Dakle, ja sam prvi muftija koji je postao nosilac jedne liste za parlamentarne izbore. I, logično je da se i neki ljudi ne snađu odmah. S druge strane, činjenica je da moj postupak ne ostavlja ravnodušnim moje političke protivnike. Svakako da su oni pohitali telefonima da zovu Sarajevo i da vide šta se može učiniti u njihovu korist jer je kampanja počela. Svakako da je odluka Mešihata na moj zahtjev da stavim funkciju muftije na mirovanje  ostavila neki prostor da li ja ulazim u politiku eksperimentalno ili stvarno.

Da li je to aktima Islamske zajednice dorečeno?

• Aktima to nije dorečeno. I, to nije sporno pravno, ali možemo kazati da ostavlja prostora, ako ništa mojim protivnicima da kažu da ja ne želim da uđem u politiku svim svojim kapacitetom već želim da zadržim neki konformizam iz muftijske pozicije , a da eksperimentiram u politici. Nakon razgovora sa reisom Kavazovićem ja sam nedvosmisleno donijeo odluku  da podnesem ostavku i da, zapravo, kao i sve što sam dosada radio etički čisto, transparentno, a  da ne  ostavljam prostora da je to neka igra ili eksperiment.  Ja sam ovim otvorio jednu novu stranicu i nisam ostavio prostora da se na bilo koji način različitim tumačenjima škodi meni u kampanji, a pogotovo ne Islamskoj zajednici.

Poruke pomirenja i vraćanja etike u politiku

Zagovarate, u političkom smislu, promjene koje bi donijele prosperitet i bolju budućnost građanima Sandžaka. Koliko je to odista realno s obzirom  na globalna kretanja u regiji i svijetu. Jesu li moguće takve promjene?

• Promjena je jedino što ostavlja prostor ljudima za nadu. Jer, kad bi vidjeli da je ona nemoguća, ljudi bi izgubili nadu. A nada je nešto što u najtežim okolnostima održava ljude uspravnim. Zato je promjena neminovna, a to znači i moguća. Svakako da mogućnost promjene nisu uvijek iste , i šansa za promjenu nije jednaka. Ja vjerujem u mogućnost promjene i ulazim u politički prostor sa programom za kojeg tvrdim da je jedini  svjež program. Jer, mi ovdje imamo, zadnjih 25 godina nakon pada Berlinskog zida i uspostave višepartijskog sistema da su  skoro sve ideologije, pa i političke ideologije i metodologije -  oprobane, i da je teško naći da se  nešto novo vidi ili čuje. Ja izlazim sa dvije nove poruke za koje mislim da su veoma svježe i veoma nedostaju u političkom prostoru. Prva je poziv na pomirenje  i slogan liste mi je „za pomirenje“. Na prvi pogled za mnoge to izgleda kao jedna patetička poruka, ali ona bi mogla biti patetička za nekoga ko u nju ne vjeruje. No, ja vjerujem u nju i tvrdim da je ona postulat na kome je moguće otvoriti novu stranicu odnosa na Balkanu.

Mislite na bošnjačko-srpsko pomirenje i  dijalog?

• Mislim na dijalog i pomirenje unutar Bošnjaka u Sandžaka, na pomirenje bošnjačko- srpsko, pomirenje srpsko-hrvatsko, srpsko-albansko i dr. Dakle, potrebno je pomirenje u svim smjerovima. Ako malo analizirate postulate nastanka Evropske unije vidjet ćete da je pri osnivanju Evropske unije važnu ulogu imala  vrijednost   Neophodno je bilo da se historijski pomire Francuzi i Nijemci kao i svi drugi da bi se došlo do jedinstva koje  se zove Evropska unija. Mi imamo u političkom žargonu mnogo prisutnije pojmove dijaloga i jedinstva od pomirenja. Ali tu fali  baš ta kopča, jer dijalog je metodička veza, ljudi pozivaju na dijalog. No, to nije cilj ni vrijednosna kategorija. To je metodička kategorija koja treba da nas dovede do nečega.

Do čega?

• Pa, evo, recimo do jedinstva, do stabilnosti. A, da li je dijalogom moguće doći do jedinstva?. U nekim temeljnim civilizacijskim vrijednostima bez pomirenja nakon svega što se dešavalo - nemoguće je. Zato ja nudim to što nedostaje između dijaloga i jedinstva. To je pomirenje.

Da se vratimo vašoj drugoj poruci,  koju ste naveli pored pomirenja. Koja je to druga poruka?

• To je vraćanje etike u politiku. To je moja ambicija i ja ću tu ostati dosljedan do kraja.

Vaša ambicija veže se za vašu borbu za pravdu  i poštenje. Je li moguće biti političar, a biti pošten?

• To i klija, upravo, iz ovog opredjeljenja. Znači vratiti etiku u politiku to znači biti političar,  a pošten, biti političar,  a ne lagati, biti političar a ne varati. E, sada ja ne znam koliko ću uspjeti vratiti etiku u politiku sopstvenog okruženja, ali ja ću sigurno, ako Bog da, uspjeti unijeti u politiku u mjeri u kojoj  unesem sebe u politiku. A to je potpuno. Dakle, to će definitivno biti novina u Parlamentu Srbije ili  bilo gdje da  budem obavljao političku funkciju. Ja ne mogu nametnuti etiku drugim političarima , ali definitivno je  neću nametati sebi. Jer je ona već u meni. Ja ću je unijeti u taj prostor. I vjerujem da su to dvije temeljne vrijednosti (pomirenje i etika) za bilo kakvu novu budućnost Sandžaka, Srbije, Balkana i šire.

Ipak, moramo priznati da je politika poprilično prljava. Ulazite na prljav i  klizav teren. Šta ako se pokliznete i ne dobijete  podršku birača?

• Nije politika prljava. Politika je prostor koji je čist ili prljav u mjeri u kojoj su igrači na tom prostoru čisti ili prljavi. Suštinski je bitno da ljudi daju boju tom prostoru. I onoga trenutka kada bude još ljudi poput mene u politici taj će se odnos prljavih i čistih početi mijenjati. A, svaka promjena počinje prvim korakom. Zapravo, promjena i ima smisla zato što tako nedostaje šta vrijedi. Kao i sve drugo što sam radio do kraja tako ću  i sada raditi. Što se tiče toga da se okliznem, pa iskušenja su potpuno  jednaka  kako  u  politici tako i izvan politike. Je li vi stvarno mislite da u drugim društvenim sektorima, sektoru vjere, sektoru kulture, obrazovanja, umjetnosti nema prljavštine? Ona  je samo manje izražena iz dva razloga: jedan je što je manje svjetala na tim poljima pa se manje vidi, a drugi je što je manje motivacije u borbi za osvajanjem tih sektora. Inače su  odnosi skoro identični. Jer, ljudi su ti koji određuju  kvalitet  prostora na kome se nalaze tako da ja nemam te strahove. Veoma sam svjestan da će  borba koja me čeka  biti značajno teža od ove koju sam dosada vodio, ali isto tako ja sam prije 20 godina na poziciji muftije bio početnik. Sada me neko može smatrati novim u politici, ali ne i neiskusnim.

Neki vam zamjeraju puno funkcija, kao i muftija ste, i političar i biznismen. Kome ćete, ustvari, ponajviše smetati?

• Ja mislim da ću smetati istima kojima sam i dosada smetao. Prvo, oni me nisu dovoljno poznavali. Oni su prizivali moj ulazak u politiku. Stalno su govorili- skini ahmediju, komodiraj se, nemoj se kriti iza ahmedije i slično. Mislim da to nisu iskreno željeli, već su smatrali da ja to nikada neću uraditi.

I, evo, sada kada ste to uradili,  još više im smetate i više vam zamjeraju?

• Sada su se dobro ujeli za jezik. Jer sada sam došao na njihov teren. Naravno da ću smetati njima. Nažalost, politka se i smatra takvom prljavom, jer se ona prosto bezočno pretvorila u surovu borbu interesa. A tamo gdje su interesi,  tamo obično bježi  moral i pripadajuće vrijednosti. S druge strane smeta ću onima koji nemaju časne namjere prema mome narodu, prema mojoj vjeri i prema vrijednostima koje ja baštinim i za koje se borim. To je sasvim logično da im smetam. Međutim, mislim da 23 godine moje investicije  u jedan opće koristan društveni rad kroz vjeru, obrazovanje, humanitarni rad i sve druge aspekte moga angažmana predstavlja jednu investiciju u moj budući politički rad. Oni koji su zazirali od mene, moje vjere, od mog naroda sada će imati prilike da me bliže upoznaju kroz političko-medijske aktivnosti i biti  će sve više onih koji će kazati i na nivou Sandžaka i nivou Srbije - e pa hajde pošto taj čovjek sa svom ideologijom, metodologijom i tehnologijom za 23 godine nije nanio nikome štetu na nivou svog naroda i nivou komšijskog naroda i države e pa hajdemo iskoristiti tu njegovu energiju i kapacitete , a ne da to tek smatramo nekim negativnim faktorom.

Moramo priznati da su Vas vlasti  Srbije osporavale  i marginalizirale . S obzirom da se javljate kao politički faktor i partner države nailazite li  sada na razumijevanje?

• Za ovaj protekli period mogu reći da smo imali jednu krivulju koja je šetala od zone svjetla do zone potpunog mraka u odnosu državnih vlasti prema meni. Za prvih sedam  godina mog muftiluka tada je to  bilo zlo za sve nas. Nisam tada imao nijedan zvanični kontakt s predstavnicima Miloševićeve vlasti. Nakon njegove smrti bio sam u prilici da dvije  godine imamo zaokret  gdje je vlada Zorana Đinđića bila odlučila da mijenja odnos prema Bošnjacima u Srbiji. Ja sam tu bio jedan od ključnih sagovornika. Rezultat tih napora je osnivanje Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Nažalost, nakon toga imamo  prelazan period koji nije ni pozitivan ni negativan. Koštunica objavljuje rat Islamskoj zajednici 2007.  sa svojim partnerima, pokušava oteti i potom podijeliti Islamsku zajednicu. Poslije toga Tadić igra licemjernu politiku- jedno priča, a drugo radi da bi 2010. eskaliralo specijalcima za otimanje vakufske imovine sa kojima su se vjernici sukobili itd. Poslije Tadićeve vlade imamo redukciju pritisaka gdje Vučićeva vlada zaustavlja sve represije prema Sandžaku i prema Bošnjacima, ali nemamo ni veliki iskorak u pravcu rješavanja neriješenih pitanja. Ali, mi se ne možemo zadovoljiti s time da je prestala represija već tražimo progresivne odnose u kojima  ćemo rješavati nagomilane probleme  a sarađivati na polju razvoja gdje je prostor Sandžaka zaista zapušten.

I pored takvog odnosa ipak očekujete podršku vlasti?

• U svakom slučaju moj ulazak u sferu politike značit će iskorak a Vlada Srbije moći  će prepoznati autentičnog sagovornika za razliku od onoga što je bilo dosada. Nažalost, do sada smo imali dvije političke opcije u Sandžaku  gdje narodni poslanici tih politika dobiju mandate i onda, dok se nalaze u Beogradu zaborave da su predstavnici Bošnjaka u Beogradu ponašaju se  kao predstavnici Beograda u Sandžaku.

Pomirenje treba da krene od nas samih

Ruku pomirenja ponudili ste Vučićevoj vladi. No, više brine što bošnjački političari  Ljajić i Ugljanin to ne prihvataju...

• Kao prvo, moj poziv na pomirenje treba da krene od nas samih, jer koji je smisao bošnjačko-srpskog pomirenja  ukoliko njega nema unutar Bošnjaka i unutar Sandžaka. Prema tome teško je uređivati druga dvorišta. Zato ja vjerujem da polahko sazrijevamo i kao narod da možemo praviti izvjesne korake. Istina,  to je u političkoj  sferi najteže zbog koncentracije različitih interesa koji teško uspijevaju  da se podrede općem interesu. Dakle, da sam u ovome potpuno odlučan i dosljedan svjedoči činjenica da sam prije odluke da se kandidiram na predstojećim izborima zdušno podržao pokušaj Bošnjačke demokratske zajednice (BDZ), čiji sam kandidat da se dogovori sa Sulejmanom Ugljaninom o zajedničkom nastupu, I, nažalost, pregovori su trajali veoma dugo. Oni na kraju nisu uspjeli zbog toga što politička organizacija Ugljanina nije imala hrabrosti da se odrekne para Islamske zajednice. To je jedini razlog zbog kojeg je propao dogovor. Meni je to zaista žao, jer bi se time izbjegao moj ulazak u politiku. Tada to nisam imao u planu. Smatrao sam da će dogovor BDZ i  SDA u Sandžaku biti prvi korak ka tom pomirenju i jedinstvu. Ta koalicija bi ovdje mogla dobiti dvotrećinsku vlast. No, nismo uspjeli. Pošto od 2007.  pojedini političari u Sandžaku, pa čak i pojedinci u BiH, pa  i Turskoj tvrde da sam ja na čelu muftijstva Sandžaka kao glavna prepreka za vraćanje jedinstva IZ, pa čak i ako se uopće ne slažem sa time. Ali, ako jesam – evo, gospodo, vratite se. Jednostavno, moja kandidatura nije samo investicija u politiku nego i investicija u Islamsku zajednicu. Naime, otklanjanje čak tog posljednjeg izgovora  pokazat će da je bio lažan. U svakom slučaju to će se dinamizirati i parazajednica Adema Zilkića će se vratiti ili će nestati. Jer, definitivno su i posljednji psihološki elementi retorički otpali  to je svakako počelo da se sasušuje i to nema budućnost. Jedinstvena Islamska zajednica je realnost, budućnost i uskoro stvarnost.

Cijeli intervju u Preporodu