PREPOROD: Zajedno s Muharem-efendijom Omerdićem, 2014 .godine,  dobitnik si  Plakete Gazi Husrev-begove medrese. Koliko ti ovo priznanje  lično znači?

HAJDAREVIĆ: Obradovala me je informacija da sam ovogodišnji dobitnik Plakete. Imao sam životnu privilegiju da budem, prvo, učenik Gazi Husrevbegove medrese, zatim, jedno vrijeme, profesor u ovoj školi, predavao sam bosanski jezik, i, evo, dočekao sam i treću, meni jako važnu privilegiju: da budem dobitnik Medresine Plakete, koja se, tradicionalno, dodjeljuje onim svršenicima škole koji su ostvarili određene rezultate u svome djelovanju. Postoje dva mjesta moje naročite emocionalne pripadnosti, koja su ključno determinarala i moj život i odnos prema svijetu, to je očeva kuća, roditeljski dom, prostori djetinjstva i, drugo, to je Gazi Husrevbegova medresa. 

PREPOROD: U prošlom broju Preporoda, u okviru serije tekstova “Iverje”, pišući o dženazi svoga oca, spominjao si upravo dolazak u Medresu.  

HAJDAREVIĆ: Prošli moji ”Zapisi o smrti, zapisi o životu“, okupljeni pod imenom “Iverje”, ispisani su u atmosferi i saznanju da će mi 8. januara biti uručena Plaketa. Živo se sjećam izlaska iz voza koji je, uskotračnom prugom, išao od Foče preko Goražda, Ustiprače, Mesića, Korana prema Sarajevu. I taj septembarski dan, sedamdeset i neke, i sve kasnije dane pamtim po mnogim licima, glasovima, mirisima. Svega sam se nanovo sjetio na svečanoj sjednici Nastavničkog vijeća Medrese i, kasnije, na Svečanoj akademiji. Otac je bio najzaslužniji i za moj dolazak u Medresu i za moje ukupno školovanje. Majka je, u najranijem mome djetinjstvu, otišla s Ovoga svijeta.

PREPOROD: Kako danas gledaš na svoje učeničko vrijeme?

HAJDAREVIĆ: Intenzivno se svega sjećam, od, recimo, plemenitih odgojnih naputaka rahmetli hafiza Ibrahima ef. Trebinjca, ili rahmetli hafiza Ćamila ef. Silajdžića, očinskih zabrinutosti rahmetli Kasima ef. Hadžića, motivirajuće radine energije što je isijavala iz profesora arapskog jezika i, prve tri godine, razrednika Omera ef. Nakičevića, svjetlovitih magistrala u razumijevanju svijeta profesora Hilme Neimarlije, pa do, recimo, jutarnjih skanjivanja na rani sabah, kadaifa petkom, rada u Zemzemovoj redakciji, i kao spisateljskoj oazi i kao ugodnu skloništu od redovnih školskih obaveza, pa izleta, ekskurzija…

PREPOROD: To je ta, reklo bi se, radost sjećanja...

HAJDAREVIĆ: Pa, za čovjekove ostatke života i zdravlja jako su važne dvije životne kategorije: pamćenje i sjećanje. Pamćenje je više vezano za intelekt, razum, obrazovanje, sjećanje je, primarno, vezano za emocije; zato je sjećanje uvijek konkretno i onda kad biva zamagljeno ili uzmiješano različitim natiskujućim događajima; od tih živih mozaika sjećanja moguće je napisati cijele knjige. Medresa je bila i naše produženo djetinjstvo i prostor odrastanja i samospoznavanja. 

PREPOROD: U obraćanju na Svečanoj akademji spomenuo si da je Medresa učenicima utiskivala snažno osjećanje slobode.

HAJDAREVIĆ: Upravo tako, Medresa nam je pomogla da razvijemo i čuvamo to snažno unutarnje osjećanje slobode naprema vanjskog svijeta, koji smo, u to vrijeme, doživljavali vrlo neprijateljskim. Jer je politički sistem bio jednopartijski, totalitaristički, jer smo, kao učenici, bili podobro marginalizirani u odnosu na svoje vršnjake u drugim srednjim školama, jer su ukupne sociopsihološke okolnosti bile mnogo drukčije od današnjih... Godila nam je ta naša unutarnja sloboda, bunt kojim smo se kadikad i razmetali, to je ono mlado doba kad se i na Smrt i na Život gledalo pomalo s visoka, kad je bilo cool, kako bi se to danas reklo, zametnuti raspravu u kafani o Bogu i o vjeri.  

PREPOROD: Spomenuo si đački list Zemzem. 

HAJDAREVIĆ: Zemzem je bio prostor nade da ćemo negdje nešto u svojim životima uspjeti napisati i objaviti. Zemzem sam, kao glavni urednik, naslijedio od našega kolege u Preporodu Bajre Perve. Urednike su birali učenici na neposrednim izborima. Bilo je to vrlo živo i vrlo žestoko biranje. Sa svojim prethodnikom u Redakciji Bajrom Pervom dosta sam se družio u tim softinskim danima, često dolazio kod njega na Bistrik, gdje je stanovao…

PREPOROD: Danas te na nekim portalima nazivaju “rashodžom”, jer nisi u Islamskoj zajednici. 

HAJDAREVIĆ: Jesam, u Islamskoj sam zajednici. Nisam, doduše, uposlen u Zajednici. Mnoge od nas koji smo završili Medresu zvali su i zovu “rashodžama”, i “hodžicama”, i “džihadistima”, i kako im padne na pamet, ja sam, čak, dospio i na listu “islamofoba”, onda kad sam rekao da je za Bošnjake najvažnija institucija država, a ne Islamska zajednica, ako se već ima besmislena potreba išta u tom smislu “hijerarhizirati”. Ovo je vrijeme etiketomanija. Nije to vrijedno ni spomena. 

PREPOROD: Medresu si završio u jednoj od najdarovitijih generacija, kako mnogi kažu... 

HAJDAREVIĆ: Pa, evo, imena govore sama za sebe, sa mnom su šk. 1976./1977. Gazi Husrevbegovu medresu završili, ići ću abecedno: Nusret Abdibegović, Nusret Čančar, Hasan Čengić, Rešid Hafizović Džemaludin Latić, Habib Mandžić, Husein Omerović,Ismet Osmanović, Sead Seljubac,Adnan Silajdžić i mnogi drugi. Najveći broj učenika iz moje generacije najdirektnije je sudjelovao u odbrani države BiH od velikosrpske/velikohrvatske agresije 1992.-1995. godine. 

PREPOROD: Koliko čitam, ne sustežeš se ukazati na mnoge društvene, personalne, ideološke i druge nevolje koje zatiču Bosnu i bošnjački narod.

HAJDAREVIĆ: Nažalost, više toga sam prešutio negoli što sam reagirao. Često sam u svojim tekstovima ponavljao da samo u neslobodnim društvenopishološkim kontekstima mogu nastati “mudrosnice” tipa: “Zovi me i loncem samo me nemoj razbiti”, ili da je “šutnja zlato”, itd., itd. Koliko postoji trenutaka koji nas raduju, još više je, nažalost, onih koji nas onespokojavaju. Bošnjaci su danas, u institucionalnom smislu, kulturno najzapušteniji narod u Evropi. I dalje više volimo kozere i lupadžije po svemu i svačemu negoli vrhunske autore i predane radnike u svome poslu. Bošnjačku intelektualnost uglavnom smo sveli na tamo neke šešire, lule ili mirišljave tespihe među bagljavim prstima. Još uvijek mnogi naši istaknuti profesori svoj bosanski jezik, povijest, književnost, kulturu svoga naroda i zemlje, dramu stradanja i genocida, tradiciju, sudbinu i budućnost više gledaju kao osobni “privredni resurs” negoli kao  povod za nužno jačanje institucija i uvezivanje stručnih timova preko kojih bi se čuvala i afirmirala ukupna znanstvena, kulturna, duhovna baština Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. 

PREPOROD: Dosta je pozitivnih reakcija na tvoje tekstove u Preporoduu posljednjih pola godine.

HAJDAREVIĆ: Preporod je bio i ostao moja životna spisateljsko-saradnička ljubav. U Preporodu sam, u nekim ranijim vremenima, objavio na stotine članaka, komentara, reportaža, pa i onoga, u još ranije dobu, što bi se moglo zvati književnim počecima. Za sadašnju saradnju u Preporodu imam, najviše, zahvaliti Bajri i tebi, Selmane, našim povremenim komšijskim kafama blizu Preporodove redakcije, i, naravno, sadašnjem glavnom i odgovornom uredniku Mehi Šljivi, čijoj širini, otvorenosti i ozbiljnosti u uredničkom poslu itekako vjerujem... Volio bih da Preporod napreduje i u tekstualnom i u saradničkom smislu, da postane “svjetska novina” i bude važan činilac u okupljanju svih naših unutarbosanskih, unutarbošnjačkih, svih ovdašnjih nesporazuma i rasutosti. Na tom vam putu želim puno Božije pomoći, strpljenja, hrabrosti i radovanja u poslu kojim se bavite.