Profesor Beridan: Stječe se utisak da se hrvatska elita sve slabije protivi secesionističkoj politici

-kaže profesor Beridan, ističući da se iza i ispred kulisa provode politike koje su BiH dovele u pitanje još 1992.godine

S profesorom dr. Izetom Beridanom, profesorom Fakulteta političkih nauka u Sarajevu na predmetima: polemologija, sigurnosne i odbrambene studije, politike i sistemi sigurnosti razgovarali smo o bezbjedonosno-sigurnosnoj situaciji u svijetu, ali i kod nas. Kako se svijet „uzvrtio“, te su prisutni mnogi geostrateški i politički interesi i tenzije, to smo sa dr. Beridanom imali o čemu razgovarati. Započeli smo pitanjem:

Tvrdi se da je hladni rat prestao?

-„Hladni rat“ je politička i medijska konstrukcija pod kojom se podrazumijeva nadmetanje moći sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu, a koje su potkraj četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća formirale vojno-političke blokove: Sjedinjene Američke Države NATO, a Sovjetski Savez Varšavski pakt. Zašto „konstrukcija“? Zato što te dvije svjetske nuklearne sile i blokovi kojima su bile ili jesu na čelu, od svoga formiranja nisu se direktno oružano sukobljavale. No, sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, većina indikatora kojima se mjerio stepen globalne sigurnosti, upravo se odnosilo na nivo neprijateljstva među vojno-političkim blokovima u bipolarnom sigurnosnom svjetskom kontekstu. „Hladni rat“ je, kao oblik nadmetanja moći dviju supersila, nosilaca ogromnog nukleanog vojnog potencijala, 1989. godine samo formalno prestao, prvenstveno zbog raspada Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta, što je dovelo do vojnog, ali i ekonomskog slabljenja novoformirane Ruske Federacije. Ruska federacija je u međuvremenu vojno i ekonomski ojačala, ali su se početkom dvadesetprvog stoljeća multiplicirali regionalni i globalni sigurnosni izazovi. Sigurnosne prijetnje su se nakon bipolarnih konflikata multipolarizirale kroz izrastanje regionalnih sila, Kine, Indije..., kroz proces uspostave novog svjetskog poretka, a naročito nakon 2002. godine i aeroterorističkog napada na Sjedinjene Američke Države. Zloslutna Hangtiktonova najava „sukoba civilizacija“ u njegovoj istoimenoj knjizi objavljenoj potkraj dvadesetog stoljeća, nastala u vrijeme agresije na Bosnu i Hecegovinu sa strane Srbije, Grne Gore i Hrvatske i stradanja Bošnjaka, muslimana, mogla bi se razumjeti i kao projekat za otpočinjanje novih konflikata i hegemonističko upravljanje njima. Kontekst nas upućuje na agresiju izvršenu na Irak 2003. godine koju su izvršile pojedine zemlje „zapadne Evrope“ pod vođstvom Sjedinjenih Država, nakon čega u toj zemlji i danas traje građanski rat, zatim na (iako uz blagoslov Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija) vojno angažiranje u Avganistanu, poticaje tzv „arapskog proljeća“ i izazivanje kriza u Libiji, Egiptu, Siriji...Izbjeglička kriza nakon ovih oružanih konflikata je zapljusnula Evropu, Evropsku uniju i u velikoj mjeri je destabilizirala. Danas su Sirija i njen narod , ali i sjevernije, Ukrajina, žrtve nadmetanja velikih sila, prvenstveno Sjedinjenih Država i Ruske Federacije u borbi za ostvarivanje njihovih nacionalnih interesa i borbe za pozicije na svjetskoj sceni („šahovskoj ploči“), čime „hladni rat“ dobija nove dimenzije.

Radikalizam i zdravi patriotizam

Radikalna ideologija se suprotstavlja toleranciji naše islamske tradicije, a s druge strane daje povoda radikalnim ideologijama koje su genocidno djelovale protiv Bošnjaka, prije, ali i u toku 1992 - 95. godine za nova djelovanja i „postrojavanja“. Ipak i treće. Na svojevrstan način žalosti činjenica da jedan broj neukih, neobrazovanih mladića i onih koji iz materijalnih, avanturističkih i drugih razloga pristaju biti žrtve bliskoistočne radikalne ideologije koja nema perspektivu, a s naših su prostora. Koliko smo kao društvo, kao zajednica odgovorni za ovu nelogičnost? U kojoj mjeri smo zakazali u razvoju bosanskohercegovačkog zdravog patriotizma, onoga koji je ovu državu obranio u ratu 1992-95. godine?

Nepravda radikalizira ideologiju nemoćnih

Val terorizma je zahvatio Evropu, ali i druge prostore u svijetu. Posljedice su masovna stradanja civila, ali i prijetnja po globalnu sigurnost. Koji su uzroci terorizma kojeg čine muslimani na „neislamskim“ i „islamskim“ prostorima?

-Svaka dugotrajna nepravda koja se provodi na pojedinim prostorima stvarala je i stvara radikalizam, dovodi do formiranja radikalnih ideologija koje su u svojim ideologijskim platformama nerijetko zloupotrebljavale i zloupotrjebljavaju različite teorije ili pak vjerske doktrine. Većina socijalističkih revolucija u dvadesetom stoljeću, vođenih (radikalnom) ideologijom komunističkih partija, zloupotrijebile su marksističku filozofiju i teoriju i na vlast etablirale jednopartijske komunističke oligarhije, često po principu „jedan vođa, jedna partija“. Time su mnoge ideje o socijalnoj pravdi, o“društvu jednakih, neeksploatiranih“ dobrano uništene. Visok stepen despotske nepravde, eksploatacije manjine nad većinom ili pak teret kolonijalnog jarma, proizveo je socijalističke revolucije, ali je i njihovo oligarhijsko, komunističko vođenje, uništilo temelje tih ideologija, tako da danas u svijetu nema niti jedne. komunističke partije koja se u svojoj zemlji značajno bori za vlast. Duboka je, golema je i dugotrajna je nepravda koju su svjetske sile činile i čine spram mnogih islamskih naroda i država. Zapadne kolonijalne sile su mnoge muslimanske narode dugotrajno izrabljivale, osiromašile ih, ostavile ih nerazvijene, neuke, nepismene...Prepuštale su ih njihovim domaćim oligarhijama i njima upravljale u neokolonijalnim uvjetima iznova ih eksploatirajući. Historijska nepravda koja je učinjena spram Palestinaca je nesamjerljiva. Umjesto da se uporedo formira država Izrael, ali i Palestina 1948. godine, Palestinci su od toga vremena do danas prepušteni izraelskom militarizmu i državnom teroru, sabijeni u geta, onakva u kakvima su bili Židovi u Evropi u srednjem vijeku. Evropa je pompezno 1989. godine rušila „Berlinski zid“, kao ogradu među narodima, a nema adekvatne reakcije na betonske zidine kojima Izrael izolira Palestince. I sve to uz blagoslov Sjedinjenih Američkih Država i drugih stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. U nadmetanjima vojno-političkih blokova i velikih sila za premoć na „velikoj šahovskoj tabli“ Sovjetski Savez je osamdesetih godina prošlog stoljeća izvršio agresiju na Avganistan. U borbi protiv agresije, dijelovi avganistanskog naroda su se radikalizirali, ideološki „talibanizirali“, a neukost ih je dovela u poziciju da nisu, nakon odbrane od agresije umjeli adekvatno načiniti vlast koja će sačuvati državu, tako da su danas u njoj „multinacionalne“ vojne trupe u navodnoj „borbi protiv terorizma“. Ne zaboravimo da je nepravda činjena Bošnjacima, jedinim autohtonim evropskim muslimanima (genocid presuđen na Međunarodnom sudu pravde), u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, također doprinijela radikalizaciji u muslimanskom svijetu. Naučni instituti u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim velikim silama ne proučavaju uzroke radikalizma, ne proučavaju nepravdu koja radikalizira i formira ideologije nemoćnih, nego njihove politike „dolijevaju ulje na vatru“, učestvujući u novim nepravdama danas u Siriji, a rezultat je velika izbjeglička kriza, najveća poslije Drugog svjetskog rata. U mnogim evropskim i drugim zemljama, skupine muslimana su u nezavidnom položaju građana „drugog reda“, iako su najčešće rođeni u tim zemljama. Vidimo da je odgovor na, nepravdu, na segregaciju i asimilaciju radikalizam, reakcija nepravdom na nepravdu. Radikalne ideologije, koje bez ikakva razloga zlonamjerni proglašavaju „islamskim“, ne organiziraju i ne provode terorističke akte samo u Evropi, nego i u islamskim zemljama. Nikakve veze nema islamska doktrina sa ideologijom koja samoubice u političkoj borbi upućuje u džamiju da ubiju što veći broj džematlija na namazu i materijalno oštete vjersko zdanje, često staro više od hiljadu godina?

Apsurdnost Dejtonskog sporazuma

Koje su najznačajnije sigurnosne prijetnje po državu Bosnu i Hercegovinu i njene građane, imajući u vidu njenu Dejtonsku konstrukciju i obaveze međunarodne zajednice, prvenstveno Evropske unije i naših susjeda?

-Bosna i Hercegovina je jedinstvena država u svijetu. Ona na svojoj tapiji ima više potpisa nego li bilo koji suverenitet na svijetu. U rasponu nešto više od jednoga stoljeća (Berlinski kongres 1878.-Dejton 1995. godine) o njoj su odlučivale velike sile. Pored ostalih, jedan razlog je doprinio tome: njen geostrategijski položaj na Balkanu i stoljetna borba politika Zagreba (Hrvatska) i Beograda (Srbija) za njenu podjelu. Taj apsurd je ugrađen u Dejtonski sporazum, jer su Hrvatska i Srbija potpisnici, garanti opstojnosti Bosne i Hercegovine uz klauzulu o specijalnim vezama sa bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima.

Islamska doktrina nije ideologija

Radikalne ideologije, koje bez ikakva razloga zlonamjerni proglašavaju „islamskim“, ne organiziraju i ne provode terorističke akte samo u Evropi, nego i u islamskim zemljama. Nikakve veze nema islamska doktrina sa ideologijom koja samoubice u političkoj borbi upućuje u džamiju da ubiju što veći broj džematlija na namazu i materijalno oštete vjersko zdanje, često staro više od hiljadu godina?

Neodgovorne i neprincipijelne međunarodne politike koje se očituju preko Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i Evropske unije, ostavljaju prostora za secesionističku politiku bosanskohercegovačkog entiteta koji nosi srpski predznak. Ta secesionistička politika koristi međuprostor u nadmetanju za prevlast na Balkanu ( fokus: Srbija, Bosna i Hercegovina i Kosovo) Ruske Federacije i Sjedinjenih Država (odnosno NATO-a). Ta činjenica, između ostalih jeste dugoročna prijetnja po mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini. Pored toga, a opet u istom cilju, u nastojanju da se ostvari potpuni suverenitet Republike srpske, srpska politika iz Banje Luke i Beograda spiralom konflikta na političkoj ravni, održava međuetničke tenzije i strahove, osporava agresiju Srbije na Bosnu i Hercegovinu, osporava organe ove države (pored ostalog i presude Ustavnog suda), relativizira zločine i negira genocid nad Bošnjacima.... Stječe se utisak da se hrvatska elita iz Zagreba, ali iz Bosne i Hercegovine sve slabije oglašava i protivi secesionističkoj politici entiteta sa srpskim predznakom. Iza i ispred kulisa, provode se politike koje su Bosnu i Hercegovinu dovele u pitanje još 1992. godine.

Doista je teško prognozirati sigurnosnu perspektivu naše države i društva. No, imajući na umu veoma tešku ekomsku situaciju, uzavrelu bosanskohercegovačku političku scenu, bezgranično kršenje ljudskih i radnih prava, sociološko-sigurnosno istraživačko iskustvo daje za pravo da se zaključi kako većina građana Bosne i Hercegovine, i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci i Ostali (tako ih slove), jedva čekaju mirnije političke vode, što manje prijetnji za oružani sukob, a bolju i povoljniju egzistencijalnu situaciju. Hegemonističke i secesionističke politike su u Bosni i Hercegovini zavadile njena tri naroda. Političke volje i odustajanje od secesionizma i hegemonije, za relativno kratko vrijeme mogu dovesti do smanjenja etničkih tenzija, odnosno situacije u kojoj će u mnogo većoj mjeri profunkcionirati društvo na cijelom državnom teritoriju, bez obzira na entitetsku i kantonalnu podjelu. Da zaključimo. U izgledu su i konflikti i (ili) mir i stabilnost države i društva.

S obzirom na činjenicu da se Islamska zajednica odredila prema paradžematima, koja bi uloga države bila u sprječavanju njihovog djelovanja?

-Komunistička ideologija u bivšoj SFR Jugoslaviji i njome apostrofirani ateizam, bilo je svojevrsno „silovanje historije“, koje se društvima nakon njenoga raspada vratilo kao bumerang. Ograničavanje vjerskih sloboda, vjerska zapuštenost i neznanje općih odrednica vjerskih doktrina, pa i islamske, doprinijelo je da se, u ratu (1992-95.), a u ratu se, po pravilu većina ljudi „okreće“ vjeri, širio se krug onih koji vjeru prakticiraju, ali na koji način i pod čijim utjecajem? U toj, tako teškoj situaciji, po pravilu se, također, događa da politika, politike, ideologija, zapravo različite ideologije, pa i radikalne utječu na svijest onih koji borave na ratnom području. One mogu biti domaće, ali i one koje budu uvezene u ratnom vihoru. Paradžemati u Bosni i Hercegovini su, dakle, posljedica prijeratne,ratne i poratne historije društva i države. Neki od njih se protive tolerantoj islamskoj bosansko-hercegovačkoj tradiciji i okreću se svojevrsnoj izolaciji. Ta izolacija nije samo vjersko nego i društveno pitanje, ali pitanje djelovanja organa države, obrazovanja djece iz izoliranih zajednica, humane i državne sigurnosti itd. Ovo osjetljivo pitanje valja rješavati sinergijom djelovanja države, društva i Islamske zajednice, ali ipak tako da se uvaže opće odrednice o vjerskim pravima i slobodama. Načina sigurno ima, doduše, izgleda da se dijelom okasnilo u čekanju da se Islamska zajednica odredi spram džemata koji su se odlučili djelovati u izolaciji.