Intervju sa Markom Attilom Hoareom, istaknutim britanskim historičarem i od 2017. godine profesorom na SSST Univerzitetu u Sarajevu. Hoare je bio saradnik na Univerzitetu Kingston, Fakultetu za historiju Univerziteta u Kembridžu, postdoktorski asistent za Britansku akademiju, istražitelj za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i asistent na Bosanskom institutu u Londonu. Član je uredništva Spirit of Bosnia, međunarodni, interdisciplinarni, dvojezični, online časopis. Autor je djela The Bosnian Muslims in the Second World War, Genocide and Resistance in Hitler’s Bosnia: the Partisans and the Chetniks i The History of Bosnia: from the Middle Ages to the Present Day. 

Preporod: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je prošle sedmice izrekao presudu Mladiću. Kako komentirate nalaze navedene u toj presudi?

Presuda Mladiću ne sadrži nikakva iznenađenja. Osuđen je po svim tačkama optužnice, osim po tački optužnice koja se odnosi na genocid ‘u općinama’ čime se zadržava postojeći narativ MKSJ u odnosu na rat u Bosni i Hercegovini. Neuspjeh MKSJ da utvrdi da se genocid desio i drugdje u Bosni i Hercegovini pored toga što se desio i u Srebrenici 1995 predstavlja ogroman propust Tribunala te stoge nema razloga posmatrati presudu Mladiću kao kao neki veliki uspjeh. Potrebno je podsjetiti se da je Mladić bio jedan relativno opskurni karijerni oficir JNA koga je zvanični Beograd odabrao da u proljeće 1992. komandira Vojskom Republike Srpske u samim njenim počecima. Fokus na vođe pobunjenih Bosanskih Srba – Karadžića i Mladića – zamagljuje činjenicu da su agresiju i genocid planirali Miloševićev režim i komanda JNA iz Beograda. MKSJ nije uspio osuditi niti jednog zvaničnika iz Beograda za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. To je ogroman propust koji ova presuda Mladiću ne može nadoknaditi.

PREPOROD: Žalbeno vijeće MKSJ izreklo je presudu i u slučaju Herceg-Bosanske šestorke, Prlić i ostali. Da li ste očekivali ovakav ishod?

Jesam očekivao ovakav ishod – mada sa MKSJ nikada ne možete biti sigurni! Argumenti protiv vodećih počinitelja zločina iz redova Bosanskih Hrvata bili su snažni, a i dosadašnje presude MKSJ Bosanskim počiniteljima (odnosno počiniteljima iz redova vođstva i oružanih snaga Bosanskih Srba i Bosanski Hrvata, u odnosu na počinitelje iz Srbije i Hrvatske) ukazivale su na to. Dobro je da je pravda prevagnula i da su potvrđene presude vodećim zločincima iz redova Bosanskih Hrvata. Ali nažalost i Franjo Tuđman i Gojko Šušak, vodeći počinitelji zločina iz Hrvatske koji su iz Zagreba učestvovali u genocidnom razaranju Bosne i Hercegovine preminuli su prije nego su mogli biti izvedeni pred lice pravde.

PREPOROD: Još su tri slučaja čije se razješenje očekuje u bliskoj budućnosti: Karadžić, Stanišić i Simatović, te Šešelj. Kakvo je vaše mišljenje o naslijeđu koje nam ostaje iza MKSJ?

Najveći uspjeh MKSJ jeste u sudskom priznanju genocida u Srebrenici. Tu je ustanovljeno da su pobunjeni Bosanski Srbi predvođeni Mladićem i Karadžićem krivi za genocid što je ključno za historijsko razumijevanje i razotkrivanje prirode Republike Srpske kao entiteta zasnovanog na genocidu. Drugi ključni uspjeh MKSJ jeste u priznavanju silovanja kao zločina protiv čovječnosti u međunarodnom pravu. Sveukupno, rezultati rada MKSJ nisu impresivni: tu naročito mislim na to da niti jedan zvaničnik iz Beograda nije osuđen za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, te na neuspjeh da se ustanovi kao sudska činjenica to da se genocid desio i drugdje osim u Srebrenici u julu, 1995. Također, mnogi od vodećih ratnih zločinaca izbjegli su pravdu: kreatori agresije i genocida poput komadanata JNA Veljka Kadijevića i Blagoje Adžića, političkog vrha Srbije i Crne Gore odnosno Borisava Jovića, Branka Kostića i Momira Bulatovića, te (do sada) vodećih počinitelja iz redova sigurnosnih službi Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Mnogi drugi počinitelji koji spadaju u sami politički vrh služili su šokantno kratke zatvorske kazne poput Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika. Često se činilo kao da je sudijama više stalo do rehabilitacije tih masovnih ubica nego do pravde za žrtve. MKSJ ničim nije doprinio olakšanju pomirenja a pripadnici nijedne od bivših jugoslovenskih nacija nisu zadovoljni rezultatima rada ovog Tribunala, niti osjećaju da je pravda zadovoljena. Također nismo se nimalo približili uspostavljanju jednog zajedničkog narativa o ratu. Kad se sve sabere, bolje je da imamo nego da nemamo MKSJ, ali eto tek toliko.

PREPOROD: Profesore Hoare, napisali ste nekoliko knjiga o Bosni i Hercegovini i bili ste prva osoba koja se počela boriti protiv negiranja genocida na internetu. Koje je Vaše mišljenje o trenutnoj poziciji Bosne i Hercegovine i narativu prisutnom u akademskoj zajednici? Ja dobijam dojam da je sve više realtiviziranja i izjednačavanja učešća ‘svih strana u ratu’.

U području studija genocida genocid u Bosni i Hercegovini je široko prihvaćen i o njemu mnogo pišu stručnjaci koji se bave genocidom. Mnogi od njih, npr. Adam Jones, Martin Shaw i Eric Weitz prepoznaju i to da se genocid desio i drugdje osim u Srebrenici. Ostali poput Michaela Manna i Jacquesa Semelina ne idu tako daleko ali su barem spremni da govore o masovnom nasilju koje se dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije tokom rata. Nažalost, to ne mogu reći i trenutne akademske stručnjake koji se na Zapadu bave bivšom Jugoslavijom: oni sve češće odbijaju da ozbiljno govore o razlozima raspada Jugoslavije i o prirodi masovnog nasilja koje je taj raspad pratilo. Zaista postoji tendencija da se relativizira krivica svih strana i da se ponaša kao da su sve strane krive, samo na kvantitativno različitim nivoima. To ukazuje na povlađivanje liberalno-nacionalističkom srpskom mišljenju te strah od ulaska u u politički kontroverzne rasprave. Postoji tendencija da se krivica prebacuje općenito na ‘nacionalizme’, iako je ustvari glavni krivac bio konkretni režim koji je bio na snazi u Beogradu tokom kasnih 80-tih i 90-tih. Postoji tendencija u akademskoj zajednici da se drže lakših tema poput pomirenja, post-ratne rekonstrukcije, sjećanja, itd. Jedna knjiga koja je nedavno objavljena na temu raspada bivše Jugoslavije čak sugerira da se trebamo preusmjeriti sa ovakvih tema na teme koje su bile popularne prije 90-tih poput socijalističkog samoupravljanja! Akademski diksurs o raspadu Jugoslavije i ratu je na Zapadu dejtoniziran; on postaje bezazlen i mlak.

PREPOROD: Islamofobija i antisemitizam u Evropi rastu. Kakvo je stanje na Balkanu kada je o tome riječ? Čini se kao da postoji zajednički okvir koji obuhvata oba ova fenomena.

Islamofobija i antisemitizam u Evropi su zaista u porastu. Na strani krajnje desnice postoji neprijateljstvo prema muslimanima i imigrantima. Na strani jednog dijela ljevice i među radikalnim muslimanima postoji neprijateljstvo prema Jevrejima. I ovi problemi su u Evropi, ako ništa, više prisutni izvan Balkana. Muslimani Bosne i Hercegovine, Albanije, Kosova i drugih Balkanskih zemalja pokazali su se kao relativno otporni na radikalizaciju i antisemitizam u poređenju sa muslimanskim zajednicama u Zapadnoj Evropi. Pored toga, anti-muslimanski nacionalistički narativ među Srbima i Hrvatima korespondira sa populističkom islamofobijom Evropske desnice i predstavlja opasnost za budućnost. Režim Vladimira Putina u Rusiji podržava krajnje desne i krajnje lijeve političke struje koje su neprijateljski usmjerene spram muslimana i/ili Jevreja te spram dominantnog liberalnog mišljenja, a Putinov režim se također ozbiljno infiltrira na Balkan. Sve ovo je jedna opasna kombinacija.

PREPOROD: U posljednje dvije godine svjedočimo porast anti-Bosanske politike u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina se predstavlja kao nestabilna država koja je plodno tlo za radikale. Saradnja Hrvatske sa Bosanskim Hrvatima jača je nego ranije. Srbijanska politika prema Bosni i Hercegovini nije se promijenila. Nacionalistički diskurs je u porastu. Vidite li ikakav kraj toga na pomolu?

Bojim se da će stvari biti samo gore. Sve od 90-tih pozitivan odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i u drugim područjima zavisio je od pritiska sa Zapada, i od njihovih interesa u vezi pristupanja EU. Ali Zapadni liberalni poredak je u opadanju što smo mogli posvjedočiti u izbornoj pobjedi Donalda Trumpa i rezultatima Brexita. Dominante političke struje gube povjerenje i podršku, dok populistička islamofobna desnica jača. Putinov režim aktivno podržava anti-liberalne struje na Zapadu dok istovremeno prodire na Balkan. Vjerovanje u i poštovanje za Evropsku Uniju i liberalne politike među bivšim komunističkim državama Istočne Evrope i Balkana je u opadanju.

U međuvremenu Hrvatska se pridružila EU i više nema istu potrebu da primjenjuje liberalne politike. Stoga je npr. u Hrvatskoj uspješno održan referendum o ustavnoj definiciji braka t.j. zabrani istospolnih brakova, a nakon što se Hrvatska priključila EU. Srbija s druge strane, još nije u EU što i dalje uslovljava njeno ponašanje. Ako se i kada Srbija priključi EU situacija bi mogla postati jako opasna po Bosnu i Hercegovinu. Dejtonski okvir u Bosni i Hercegovini ne može stvoriti stabilnost jer je sukob oko nadležnosti između Republike Srpske i države Bosne i Hercegovine njegov sastavni dio. Ako Republika Srpska u nekom trenutku proglasi nezavisnost, uz Putinovu podršku– posebno ako tada Srbija već bude u EU, ali možda i ako ne bude – a Hrvatska podrži RS, ne bih se usudio vjerovati da će Zapadni savez efikasno braniti Bosnu i Hercegovinu. U takvoj situaciji će biti teško sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Tada će zavisiti od Bosanaca, naročito Bošnjaka da reaguju na tu situaciju najbolje što mogu. Ja se samo nadam da će biti spremni, ako i kada za to dođe vrijeme.