U povodu obilježavanja 23. godišnjice obilježavanja Genocida u Srebrenici u Potočarima je 9. jula otvorena izložba Srebrenica – Genocid: Slikom kroz vrijeme.

Svake godine 10. jula brojni Bošnjaci iz Ključa i drugih mjesta se okupljaju na šehidskom mezarju u džamijskom haremu džamije u Biljanima kako bi posebnim programom odali počast svim Bošnjacima koje su na ognjištima svirepo ubili srpsko-četničke vojne i paravojne formacije

U Ključu i njegovoj okolini pronađeno je pet masovnih grobnica, od kojih posebnu jezu budi jama Bezdan u koju su bacani živi ili mrtvi Bošnjaci, među kojima je bio znatan broj žena i djece. Jama Bezdan se nalazi nedaleko od magistralnog puta koji vodi ka Bihaću, a riječ je o prirodnoj jami koju su zločinci iskoristili kao mjesto doslovnog “bacanja“ živih i mrtvih Bošnjaka. Mrtvi su dovezeni s drugih lokacija, a živi su bacani u jamu. Ako bi preživjeli pad od preko 20 metara niz oštre stijene za njima su bacane bombe. Ako bi preživjeli i bombe, slojevi zemlje, kojima je zatrpavana jama, nisu ostavljale nikakvu šansu za preživljavanje.biljani2

Jama Bezdan u koju su bacani Bošnjaci

 

 

Danas je, zahvaljujući prvenstveno Medžlisu Ključ, ovo mjesto označeno i posjećuje se u okviru obilježavanja genocida u BIljanima koje organizira Medžlis. Trenutno se priprema prijedlog projekta koji bi ovu lokaciju učinio jednom od najznačajnijih adresa za izučavanje genocida nad Bošnjacima ovog kraja. Između ostaloga, za studente koji se bave ovom temom i fizičkim istraživanjem bit će omogućeno spuštanje u jamu. 

Bošnjaci Ključa, okupljeni oko Medžlisa, svjesni su važnosti institucionalnog pristupa obilježavanju svih mjesta gdje su Bošnjaci stradali, kao i kreiranja kulture sjećanja kod svih, a naročito mlađih generacija. U tom kontekstu, mogu biti primjer drugima kako se može mnogo toga uraditi ako postoji vizija onoga što bi jedna generacija trebala ostaviti iza sebe kao trajno dobro i kao trajni podsjetnik na prošlost, zapravo ono što Bošnjaci nisu imali u toku komunističke vladavine pa su bili osuđeni da im se krvava povijest ponovi.

Uskoro Muzej genocida

“Važno nam je institucionalno obilježavanje genocida i mjesta gdje su zločini počinjeni. Institucionalizacija sjećanja je bitan segment u cjelokupnom radu Islamske zajednice na ovom području, ali napominjem da to nije njen primarni zadatak. Upravo iz konstantne brige Islamske zajednice o memorizaciji i institucionalnom podizanju svijesti o ratnoj prošlosti, javnost stječe utisak da se samo Islamska zajednica ovime bavi, iako imamo niz vladinih i nevladinih adresa čija je ovo primarna uloga. Stoga, brojni Bošnjaci se obraćaju Islamskoj zajednici kako bi se određeni projekti realizirali i u tome, zaista, imaju iskrene namjere. Mi od kraja agresije na BiH do danas nastojimo na različite načine očuvati sjećanje na tragedije kojima su Bošnjaci bili izloženi. Zahvaljujući menadžmentu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu svake godine omogućimo studentima da se upoznaju sa prošlošću ovoga kraja i nadamo se da ćemo to raditi i sa studentima drugih fakulteta. Upravo radimo na novom projektu, odnosno Muzeju genocida koji će biti u sklopu kompleksa džamije u Biljanima, gdje se nalazi i šehidsko mezarje kao i spomen-soba“, kazao je Ermin-ef. Vučkić, koji je kao vjersko, ali i vojno lice svjedočio svim strahotama ovog kraja. U ratu je kao vojnik bio učesnik oslobađanja ovih krajeva, a danas kao glavni imam nastoji očuvati sjećanje na borbu koja je zaustavila potpuno uništenje bošnjačkog i islamskog identiteta na ovim prostorima. Prema njegovim riječima, veliku podršku Medžlis ima od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica u realizaciji određenih projekata. Pored Biljana obilježava se stradanje Bošnjaka i u drugim mjestima: Velagići, Pudin Han, Sanica, Krasulje, Prhovo, Humići, Crnolići, Velečevo, Botonjići i Šljivari.

Korak po korak, projekat po projekat

Medžlis je nakon agresije na BiH, ponukan upravo institucionalnim pristupom sjećanju na genocid i ratnu prošlost u Biljanima i Ključu, zamijenio vakufsku lokaciju za staru školu koja je bila mjesto likvidacije Bošnjaka jula 1992. godine kako bi na tom mjestu napravio džamiju i šehidsko mezarje u kojem su ukopane žrtve.
Efendija Dursum-ef. Dervišević, koji je s amidžom uvakufio zamjensku lokaciju, objasnio nam je da je prvi projekat u cilju sjećanja na žrtve bila izgradnja mezarja i džamije, zapravo kompleksa sa šehidskim mezarjem i spomen-sobom.
“Drugi projekat u cilju sjećanja na genocid jeste okupljanje Bošnjaka i organizacija manifestacije na dan kada su počinjeni zločini nad Bošnjacima. Tako se svake godine
10. jula ovdje okupljamo, a dan prije obiđemo masovne grobnice gdje smo pronašli naše najmilije. Organiziramo i povremene događaje, poput naučnih simpozija i tribina s temom genocida u Biljanima. Također, organiziramo posjete djece iz naših škola i iz dijaspore, koja obiđu ovaj kompleks i mjesta masovnih grobnica. Tu su i samostalne ideje, poput želje jednog književnika, porijeklom iz Biljana, da napiše roman o jednom borcu kroz koji će pokazati ratna dešavanja i stradanja Bošnjaka na ovom području, te želje jedne profesorice koja će napisati dokumentarni roman na osnovu sjećanja jednog ratnog svjedoka iz Biljana. Pisana riječ će ostati duže iza nas kao podsjetnik drugima. Dokle god ima živih svjedoka želimo to staviti na papir. Trenutni projekat na kojem radimo jeste Muzej genocida, u kojem će se pored dokumentarne građe naći i lični predmeti žrtava. Muzej će biti u skladu s normama i standardima struke u ovoj oblasti. Prema procentu stradalih Biljani su jedna “mala Srebrenica“ i nerijetko smo u sjeni 11. jula, te upravo ovim muzejom želimo ukazati na stradanje ljudi u ovom području te omogućiti istraživačima i drugi zainteresiranima da izučavaju krvavu historiju našeg kraja, ali i domovine“, kazao je Dursum efendija.
Kada je riječ o ulozi dijaspore u aktivnostima džemata Dursum-efendija ističe da se bez njihove pomoći mnogi projekti nikada ne bi završili.
“Naša dijaspora je bila jaka i prije agresije na BiH. Uslijed komunističke vlasti, jer naši ljudi nisu htjeli nosati partijsku knjižicu, te srpske društvene i ekonomsko-političke hegemonije naši ljudi su već šezdesetih godina počeli odlaziti u evropske zemlje. Tokom agresije i nakon nje brojnim Bošnjacima su nakon iskustva logora ponuđene druge zemlje, tako da su se neki mogli vratiti, a drugi su svoj život nastavili u drugim evropskim zemljama. Danas imamo veliki broj logoraša u inozemstvu. Naravno, određen broj Bošnjaka, koji su prije agresije bili u inozemstvu, samo su spojili svoje članove porodica. Naša zlatna dijaspora učestvuje u svim našim projektima i veliki su oslonac našem džematu, koji bi teško opstao bez njihove pomoći. Oni velikim dijelom i izdržavaju ovaj kompleks u Biljanima. “

Treći egzodus Bošnjaka iz Biljana

Nažalost, Biljani kao i drugi krajevi BiH danas su izloženi aktuelnom izazovu odlaska mladih ljudi u inozemstvo zbog ekonomske situacije.
“Ljudi zbog egzistencijalnih razloga napuštaju Biljane. Raseljavanje je krenulo negdje od 2010. godine, a kulminiralo je ove 2018. godine. Starija populacija umire, a mladi odlaze u Njemačku i druge zemlje. Najbolji parametar ovog stanja jeste broj djece u mektebu, ali i u školi s obzirom na to da kod nas sva školska djeca idu u mekteb. U jeku najvećeg povratka, sredinom 2000-tih, u mektebu sam imao 120 djece, a ove godine imao sam na završnim ispitima samo 23 djece! Kuće postaju prazne, ostavljaju se u emanet drugima da se čuvaju. Nisam pesimista, niti ću ikada biti, ali polahko ovaj džemat se, u smislu broja ljudi, gasi. Danas imamo, otprilike, oko 450 domaćinstava, od kojih preko pola ili više živi van našeg džemata. Gruba procjena i nije precizna, ali je realna. Preko 50% živi vani“, istakao je efendija Dursum.
Odlazak mladih, ali i drugih kategorija stanovništva, zapravo je treći egzodus Bošnjaka iz Biljana, koji nakon Drugog svjetskog rata i agresije na BiH, ostavlja vidljive posljedice po džemat i opću situaciju u Ključu.
00Sličica Želim Print

Večeras u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u 19h bit će otvorena izložba “Genocid u Srebrenici: Jedanaest lekcija za budućnost”,

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti

Treće noći u autobus su počeli ulaziti srpski vojnici i izvoditi djevojke na silovanje, pa tako i mene. Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali.
(„Brčko, Genocid i svjedočenja", 1998.)

...i kad su nas popeli na kamione, ja sam sjedila do nane Z., a naša komšinica stajala je uz vojsku i dovikivala ‘kad se ovako otjera, to se više ne vraća’...
(svjedokinja, M.Č.)

Već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, strašne informacije su stizale iz područja u kojima su Srbi ‘zauzeli’ teritoriju i pokrenuli proces koji će kasnije dovesti do etnički ‘čistih prostora’ – očišćenih od onih koji nisu Srbi, najvećim dijelom Bošnjaka. Poznata je matrica na kojoj su se događaji u tim godinama odvijali. U većini gradova ona se ponavljala - ubistva, silovanja, koncentracioni logori, masovne grobnice, progon, pljačke i rušenja. Iz cijelog procesa ostajala je ‘spaljena zemlja’ u koju, za one koji nisu Srbi, više povratka nema.
S obzirom na razmjere zločina u toku agresije procjenjuje se da je na području Bosne i Hercegovine silovano oko 50.000 žena. Iako su tokom agresije žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, najveći broj silovanih žena bile su Bošnjakinje, i najveći broj ovih ratnih zločina počinili su Srbi. Zbog načina kako su organizirana i sistematski sprovođena, bilo je jasno da su silovanja dio genocida nad Bošnjacima. U suđenjima za ratne zločine nakon agresije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prepoznao je «sistematsko silovanje» i «seksualno ropstvo» kao zločin protiv čovječnosti. Tribunal je tako, 2001. godine izrekao presudu trojici muškaraca za silovanja u Foči (Kunarac, Kovač i Vuković), u kojoj je prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo označeno kao zločin protiv čovječnosti, a ova presuda bila je prvi slučaj ikada da neko bude osuđen za korištenje silovanja kao oružja i sredstvo terorisanja u ratu.
Činjenica da su mnoge Bošnjakinje silovane u toku agresije bila je potresna za cijeli bošnjački narod. Ideolozi zla, javno poniženje koje se ogledalo u grupnom i pojedinačnom silovanju žena, pa i djevojčica, u prisustvu roditelja, djece, komšija vidjeli su kao oruđe kojim je trebalo jedan narod usmjeriti ka beznađu, slomiti mu volju za otporom u toku agresije i volju za povratkom u mjesta na kojima su zločini počinjeni.

00Sličica Želim Print
Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti, tim prije što smo nakon rata sebe, u kolektivnoj svijesti, razumijevali, kao žrtvu.
Nadanje onih koji su činili zločine nad Bošnjacima i Bošnjakinjama, da će zbog prirode i siline zločina, nakon svega biti nagrađeni, skoro da se moglo ostvariti. Međutim, i prije presuda pred MKSJ u našem narodu prepoznate su te nakane, a žrtve, skoro da se može kazati, odlagajući proces zacjeljivanja ličnih trauma i patnje, aktivno su se uključile u procese potrage za pravdom. Očekivanja da će zbog naravi rodnih odnosa u našem društvu, koncepta stida, te običnog ljudskog odgovora na traume, šutnjom i zaboravom, uz utisnuti strah od terora nad njima učiniti ih nijemima, one same su osujetile.
Tako se može kazati da su se žene, skoro intuitivno, u našem bošnjačkom korpusu prve oduprijele namjerama da kao narod, odustanemo od potrage za pravdom, iako im okolnosti, društveni konstrukti, pa ni temeljne institucije našeg naroda nisu bile od velike pomoći. S pravom se može kazati da je otpor tih hrabrih žena, i nakon strašnih zločina i gubitaka, često bio, ona snaga i ujedinjujući faktor u bošnjačkom narodu, bez obzira na druge različitosti unutar grupe, koji je osigurao da zločini budu upamćeni, a neki od njih i kažnjeni. Zahvaljujući njihovom otporu i njihovim svjedočenjima, potraga za istinom i pravdom nije odložena za neke fiktivne ‘historijske’ uvide iz budućnosti.
Svjedokinja M.Č. s početka ovog teksta, doživjela je da se, uprkos proživljenim strahotama, njena komšinica Z. vrati u mjesto progona i da ona, koja je tada bila skoro djevojčica, zasnuje i gradi svoju porodicu. Mnoge od žrtava silovanja nisu. I nema njihove krivnje, niti odgovornosti u tome. Zato potraga za pravdom još nije završena, a i kako bi bila, kada u ovoj zemlji još uvijek pravdu traže hiljade ljudi i gdje se još uvijek ‘spotičemo o nesahranjene kosti svojih najbližih’?
Šta su zločinci činili u Bosni i Hercegovini, uglavnom je već poznato. A, šta smo mi učinili za žrtve – ubijene, silovane, prognane - i da li je to sve što smo mogli?

DESET FAZA GENOCIDA

Juli 02, 2018

Genocid se nikada ne desi samo tako. Uvijek postoji sklop okolnosti koje se dešavaju ili se kreiraju kako bi se izgradila klima u kojoj se može desiti genocid. Naš list donosi grafiku “10 faza genocida” urađenu prema studiji Gregory H. Stantona, objavljenoj na stranici
www. genocidewatch. net

Priredio: Mirnes Kovač
Infografika: Safer Muminović

fazegenocida2

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija