50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Vjera u političkom govoru je grijeh?!

Politička praksa u BiH je toliko devalvirala religijske termine i simbole u politici da je bolje izbjeći svako referiranje na religiju, što bi bio nas lični doprinos u zaštiti religije. Kao što je kur'anska krilatica i simbol muslimanskog svjetonazora na budućnost inša-Allah zbog neodgovornosti muslimana postala simbol traljavosti, nemarnosti, nerada, lijenosti, koju je iskoristio i Biden ismijavajući njome odlučnost i ažurnost Trumpa, tako se zbog neodgovornosti, nekompetentnosti i nečasnih radnji političara stvara averzija prema određenim pojmovima i vrijednostima koje usko korespondiraju s religijom od zakletve Bogom do citiranja hadisa

Ako bi Islamska zajednica aktivno promovirala određene segmente sekularne kulture to bi vjerovatno bilo u domenu opreznog korištenja religijskih simbola i terminologije kod političkih aktera. Ta jedna vrsta „prodiranja“ religije u politiku mogla je biti razumljiva nakon stjecanja nezavisnosti devedesetih godina kada je značajan dio javnosti, te i sama Islamska zajednica u BiH, mogao biti radostan što je dočekao slobodu u kojoj neko od političara ili drugih javnih ličnosti može bez sankcija i kompleksa spomenuti religiju u svom javnom nastupu, pred medijima i, štaviše, uključiti njene principe u svoj program, barem u filozofskom smislu.

Prvo, da se određeni aspekti religije trivijaliziraju kroz demagogiju političara koju nerijetko prati odsustvo morala, a drugo da se zbog nekompetentnosti nosilaca političkog života, koji su se pozivali na religijske principe, ne izgubi povjerenje u religiju kao snagu za društvene promjene.

Spašavaj islam od muslimana

Međutim, kako je vrijeme odmicalo ozbiljni vjernici su mogli shvatiti da je to (ne)kulturna revolucija koja proždire svoje namjere. Bilo je potrebno spašavati religiju od onih koji se na nju pozivaju u političkom životu kao nekada od onih koji su je marginalizirali ili izbacili iz političkog života. Opasnost po religiju je bila dvojaka. Prvo, da se određeni aspekti religije trivijaliziraju kroz demagogiju političara koju nerijetko prati odsustvo morala, a drugo da se zbog nekompetentnosti nosilaca političkog života, koji su se pozivali na religijske principe, ne izgubi povjerenje u religiju kao snagu za društvene promjene. Nakon nekoliko desetljeća sistematskog i namjernog uvjeravanja javnosti da religija nema šta ponuditi, uslijedile su godine nesistematskog i nenamjernog dokazivanja da religija zaista nema šta ponuditi. Zadnji izbori su opet pokazali da političari ili oni koji to pokušavaju biti, naročito što je u BiH sve više ljudi koji se u borbi za egzistenciju počinju baviti politikom – s biroa na plakat – nastoje religijskim komponentama dopuniti svoje političke programe i parole. Osvrt profesora Hilme Neimarlije na ovu temu trebalo bi ponavljati stalno. Naime, prije nekoliko godina Neimarlija je ukazao kako su manifestacije najgrubljih pretjerivanja s političkim upotrebama  religije u našoj zemlji obilježene tendencijom da budu što očiglednije, jer su u funkciji demonstriranja političkih moći i ambicija. Tada je Neimarlija ukazao na pogubnost instrumentalizacije religije u političke svrhe, ali i zloupotrebu vjerskog autoriteta i univerzalnih religijskih vrijednosti u promociji određene politike i partikularnih interesa. Danas je Islamska zajednica oslobođena miješanja u politiku, iako postoje sporadični istupi uposlenika Islamske zajednice u pogledu agitiranja za određene političke partije, ali ostaje problem neodgovornog odnosa političara prema religiji, naročito onih koji se predstavljaju kao spasioci nacionalnog i svakog drugog, a u prvom redu vjerskog, identiteta Bošnjaka, jer bez obzira što je prvi predsjednik  nezavisne BiH u Krajini početkom devedesetih pokušavao euforičnoj masi objasniti da nisu vjerska skupina i danas pojedinci uživaju spajati nacionalno i vjersko kod Bošnjaka.

Naravno, jedni su otišli i dalje te insinuirali da Bog direktno intervenira u odabiru predloženog kandidata, a drugi su čak postavljali hadise na svoje plakate ili koristili arapski font za isticanje pozicije na listi. Trebalo je poznavati i sufaru da se glasa za njega. Ovdje bismo rado komentirali nikad veći broj muslimanki s mahramom i nikabom na ovogodišnjim izbornim plakatima kod različitih političkih opcija, naročito novoosnovanih: je li u pitanju poštivanje stručnosti bez obzira na izgled ili stranačka latentna zloupotreba mahrame?

 

Na hajr i na dobro

Moguće je da mnogima pozivanje na vjeru i odgovora, kao što nekome i odgovaraju velike ideje iza kojih nema plana realizacije. Profesor Hilmo Neimarlija je u jednom svom intervjuu kazao: „Političke fikcije i zadovoljstva koja to nisu zauzimaju  u politici mjesto koje u umjetnosti zauzima kič, i kao što se kič uspješno održava zahvaljujući ljudima kojima je potrebno lažno ogledalo u kojem oni nalaze zadovoljavajuću sliku sebe i svoga životnog svijeta, imitacijska, lažna politika opstoji zahvaljujući ljudima koji su spremni da je produciraju i posebno onima koji su spremni da budu njezini konzumenti. A ljudi pristaju na političke laži, jer im one pružaju površna zadovoljstva a ne obavezuju ih, ili žele da budu prevareni i promišljeno idu u susret lažima, jer nisu spremni da  se suoče sa istinom i vlastitom odgovornošću za istinu. Aktualne prilike u našoj zemlji takve su da istodobno pogoduju pasivnom nasjedanju i ciljnom prihvaćanju lažnih pitanja kao zamjene za stvarne političke probleme i lažnih autoriteta kao zaklona za političare koji su odgovorni za njihovo nerješavanje.“ Oni koji bi se i pozivali na vjeru u svom govoru trebaju znati važnost praktične potvrde riječi te principa djelovanja kojeg Shabbir Akhtar objašnjava kada govori o jednoj zamišljenoj vjerskoj politici: „Kur'an artikulirano osuđuje nepravdu i poziva ka etičnoj vjerskoj politici. Njegov jezik pravde i istine priziva se kada je deklarirani ideal muslimanskih vladara udaljen od stvarne prakse.“ U suprotnom, svako pozivanje na vjeru je zločin prema vjeri. Također, ne treba nam Ludwig Wittengstein kako bismo ozbiljnije razmotrili koliko je važno imati na umu šta danas kojem građaninu religijski simboli i termini znače, pa i sama religija, jer politička praksa u BiH je toliko devalvirala religijske termine i simbole u politici da je bolje izbjeći svako referiranje na religiju, što bi bio nas lični doprinos u zaštiti religije. Kao što je kur'anska krilatica i simbol muslimanskog svjetonazora na budućnost inša-Allah zbog neodgovornosti muslimana postala simbol traljavosti, nemarnosti, nerada, lijenosti, koju je iskoristio i Biden ismijavajući njome odlučnost i ažurnost Trumpa, tako se zbog neodgovornosti, nekompetentnosti i nečasnih radnji političara stvara averzija prema određenim pojmovima i vrijednostima koje usko korespondiraju s religijom od zakletve do citiranja hadisa. Naravno, jedni su otišli i dalje te insinuirali da Bog direktno intervenira u odabiru predloženog kandidata, a drugi su čak postavljali hadise na svoje plakate ili koristili arapski font za isticanje pozicije na listi. Trebalo je poznavati i sufaru da se glasa za njega. Ovdje bismo rado komentirali nikad veći broj muslimanki s mahramom i nikabom na ovogodišnjim izbornim plakatima kod različitih političkih opcija, naročito novoosnovanih: je li u pitanju poštivanje stručnosti bez obzira na izgled ili stranačka latentna zloupotreba mahrame? Međutim, to pitanje bi moglo otvoriti nove dionice nerazumijevanja u ovom trenutku.

Iz printanog izdanja 2020. godine

 

 

Zadnji put promjenjen Srijeda, 28 April 2021 12:10
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija