Godina koja je na odlasku bit će zapamćena po nasilju bez presedana u Palestini – neselektivnom i nesmiljenom ubijanju civila, među njima pretežno žena i djece, rušenju bolnica, otvorenim genocidnim prijetnjama i izvršenjima istih, masovnim ubistvima novinara i brisanjem Gaze s lica zemlje uz nasilničko divljanje nad civilima Zapadne obale. Zapravo, tolika razina nasilja teško može biti opisana u nizu tekstova, a kamoli u jednoj rečenici. No, i ovako ukratko nabrojano, dovoljno je da pokaže jedan specifičan fenomen.

Palestina, danas, je ogledalo čovječanstva. Jer nigdje se u ovom nasilnom svijetu ovako ne vidi odraz bestijalnosti kao u Palestini. Stoga bi trebalo razmoriti šta nam je to globalno ogledalo tako strašno otkrilo o lažima i ustroju svijeta u kojem živimo.

Prva i najvažnija stvar je da živimo u svijetu humanističkih proklamacija u kojem su dobro naoružana vojska i ogroman novac prva i zadnja vrijednost. Kada to imate možete sve, pa i činiti genocid pred očima cijelog svijeta ni ne krijući da činite genocid. Dok svjetske sile, kao deklarativni zaštitnici ljudskih prava na svijetu, svjedoče ubijanju djece, izvođač genocidnih radova nastavlja sebi tepati da je prva bliskoistočna demokratija u kojoj su, usput budi rečeno, na snazi zakoni koji su i formalno segregacijski. I brojne organizacije koje se bave ljudskim pravima do tančina – pa će nekoj državi pisati oštre protestne note i praviti demonstracije jer je neko negdje u nekom gradu na ulici odbrusio nekome ko se smatra manjinom – zašutjele su. Koga uistinu zabrinjava masovna patnja ljudi iz takozvanog trećeg svijeta, onih koji su muslimani, ne zaboravljajući i značajan broj kršćana koje na Zapadu ne favoriziraju, Arapa, te onih tamnije kože? Postoji očigledan kontrast između opetovano izražavane predanosti ljudskim pravima od strane moćnih država i njihovih stvarnih akcija. To se također odnosi na kreiranje narativa koji favorizira određene strane i interese, često zanemarujući ili umanjujući patnje i prava manjinskih i potlačenih skupina.

Ideja o jednakosti svih ljudi, kojoj smo se nadali da je univerzalno prihvaćena, očito postoji samo u umovima onih od nas koji još vjeruju u njezinu važnost. Suština je da se u svijetu globalnih i takozvanih univerzalnih ljudskih prava ta ista prava daju odabranima. Daju ih određeni moćnici u svijetu, a čim vam neko “daje’’ ljudska prava – hijerarhija je očigledna, te kao da žele naglasiti da ovo nije rat koji se njih tiče dok gledaju slike sada skoro devet hiljada ubijene djece i skoro dvadeset hiljada ubijenih civila Gaze, te stotine i stotine ubijenih i bespravno zatvorenih na Zapadnoj obali. Riječ je o istim ljudima koji su za masovne ubice i silovatelje u svojim matičnim zemljama tražili humane uvjete u zatvorima ili za pravo da se građani mogu vjenčati s nekim predmetom (dobro ste pročitali, predmetom), jer je njihov istančani ukus za ljudskost dosegao te razmjere. Samo ih se, eto, ne tiče krv Palestinaca jer oni – kao i brojni drugi građani svijeta pogrešne religije, boje kože ili etničkog porijekla, za njih i nisu ljudi. Čini li se nekada da bogate i moćne zemlje finansiraju brojne organizacije za ljudska prava, koje se u praksi pokazuju, naprosto, kao dobar marketing i dio igre moći, dok “globalni jug’’ je tu da radi i strada u ogromnoj cirkulaciji kapitala i krvi?

Postoje tri ilustrativna primjera za sve ovo. Kada je počeo rat u Ukrajini, brojni univerziteti u Zapadnom svijetu su tražili da se ruski pisci izbace iz nastavnog plana i programa. Potpuno neakademski, neetično, glupo i neznanstveno. Ali, bilo je bitno “svrstati se na pravu stranu’’. Kada je napadnuta Gaza, isti ti univerziteti su proskribirali, da ne kažem progonili, svakog propalestinskog aktivistu. Aktivizam koji je zaštitni znak univerziteta odjednom je postao proskribiran i opasan.

Drugi primjer se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, a ima veze i s Palestinom i s islamofobijom i s globalnim jugom. Dok se godinama borimo za pristupanje u NATO, svakim danom postaje sve ozbiljnije pitanje da li nas ta organizacija ima u ozbiljnom planu? Upravo je stigla informacija da se odgađa susret ambasadora članica NATO-a u Sarajevu. I sve to dok se trubi o pogubnom ruskom utjecaju – istom onom koji svojim nečinjenjem jačaju brojne ovdašnje ambasade. Naprimjer, kada Rajko Vasić otvoreno na društvenoj mreži zaprijeti genocidom – nikom ništa. Isto kao i kada Dodik zaprijeti secesijom i rušenjem države što bi rezultiralo vatrom na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Ali, kada neki od bošnjačkih vjerskih ili političkih zvaničnika kaže da bismo se branili, iste te ambasade se oglašavaju tražeći od nas da šutimo jer, valjda, namjerom da se branimo od ponovljenog genocida ugrožavamo krhki mir.

Treći primjer su mediji na Zapadu. O njihovoj sramoj ulozi u proizvodnji laži i retorike o “nesretno stradalim’’ Palestincima i “brutalno ubijenim’’ Izraelcima suvišno je govoriti. No, evo jedan detalj. Prošle godine na naslovnici magazina Time je, kao ličnost godine, bio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, što se moglo smatrati opravdanim i simboličnim. Ove godine na naslovnici je američka pjevačica Taylor Swift, jer je napravila kao neke uspjehe koji se smatraju važnim u savremenom (pop) muzičkom svijetu. To je izazvalo zgražavanje i osudu na društvenim mrežama uz poruku da bi neko od beskrajno hrabrih novinara iz Gaze trebao biti ličnost godine magazina Time. No, u kakvom svijetu živimo, dobro je da ličnost godine nije Benjamin Netanyahu. Jer, licemjerje je već odavno “out’’, a otvorena brutalnost i zakon jačega itekako “in’’ - ma kako nas mnoge ljudskopravaške (marketinške) organizacije uvjeravale u suprotno. No nekim istinama treba gledati u oči – i radi globalnih ali i lokalnih problema koji uključuju društvene nepravde prve kategorije. Neće se riješiti sami – neko će morati dati više da bi se to postiglo. I mi smo među njima, jer istine radi, ovakvi kao mi i gube više.