U vaktu i zemanu u kojemu živimo čovjek svakodnevno doživljava brojne nepravde, guta ih i trpi raznorazne gluposti. I, tako iz dana u noć, iz noći u dan. Ali, što je još gore, uopće, ne reagira na njih. Prešućuje ih, i dura i šućura.

Koliko je tih i takvih među nama? Bez sumnje sve više i više. Šutimo danas, šutimo sutra. Nemoćni smo u reagiranju na očite podlosti. Gledamo kako nam drugi kroje kapu, određuju mjere i postavljaju uzuse po kojima ćemo se ponašati. I to još oni intelektualno i moralno slabiji. Njih, upravo, naši stavovi ne interesiraju, a mi se pravo za pravo i ne trudimo da ih iznesemo, valjda plašeći se da ne izgubimo poziciju, radno mjesto ili šta već drugo. U zavaravanju i ravnodušnosti prolazi nam život. Sve smo utučeniji i zabrinutiji. Nestali su osmijesi i volja za novim danom. Uglavnom susrećemo zavist, tugu i mržnju. I, licemjerstvo koje izrasta do neslućenih razmjera. Ako još držimo do svojih principa, do ljudskosti i poštenja onda smo i više na gubitku. Tako samo nakupljamo unutrašnju napetost, negativnosti i lošu energiju, a stvari postaju sve ozbiljnije i već dovode do granica puknuća.

Meša Selimović je to stanje ovako opisao: "Nezadovoljstvo nas izdvaja, usamljujemo se, stvaramo oko sebe krug praznine: uzalud se susrećemo s ljudima, oni ne ulaze u naš zatvoren prostor u kojem živimo sami sa svojom pozljeđenošću...Pusto usamljeno gorenje koje ne grije, srdito žaljenje sebe zakopanog u izdvojenost iz koje posmatramo život što se kreće bez nas, besmislen, jer ga ne osmišljavamo sobom. Nismo u njemu jer ni on nije u nama, ne oživljavamo ga, ne opravdavamo svojim učešćem, istrajavajući, a žaleći. Ja žalim, njemu je svjedno". Problem nastaje kada ono pojedinačno nezadovoljstvo postane opće. Onda društvo, pa i narod u cjelini, neminovno treba doživjeti svojevrsnu katarzu. Na koji način?

Na koji način izbjeći i prevazići takvo stanje!?, pitanje je koje

nažalost, kao jedinke bitnije ne možemo promijeniti. Ne možemo svoj moral i ljudskost suprostaviti onome na čemu se danas ovaj svijet temelji. A, temelji se uglavnom na stjecanju novca. Novac je postao svetinja. Cogito ergo sum se preobrazilo u načelo : Imam, dakle, postojim. Koliko novca toliko i svega ostaloga: muzike, kulture, politike, identiteta...

Ukoliko je to tako tada su stvari mnogo kompleksnije. Logika mijenja percepciju i opravdava cilj. "Ko hoće nešto da učini, nađe načina, ko neće ništa da učini, nađe opravdanje", oslikava Pablo Pikaso. Bošnjaci kao narod više ne mogu tražiti opravdanje za svoje nečinjenje, prećutkivanje i prepuštanje da im drugi skinu teret i riješe njihove probleme. To nek ne očekuju ni od vlasti koju su doduše izabrali, ali koja je tu tek da djeluje preventivno s namjerom da ne ulazi u suštinu. Ona je sama sebi svrha. Jednostavno, vlast i društvo djeluju po sistemu interesnih sfera u kojemu se stvaraju sve veći antagonizmi i time sve veća podjela unutar skupina.

Očito, dijelimo se i raslojavamo. Dolazimo dotle da postajemo egoistični, egocentrični i inertni. Ono što je do jučer bilo moralno danas već nije. Štaviše ono postaje predmet izrugivanja. Etičke vrijednosti na kojima društvo počiva urušavaju se. U javnosti i na sceni izlaze novi uzusi koji su ponajmanje ljudski, civilizacijski. Čak djecu i nove generacije u školi i svakodnevnom životu, na filmu, poučavamo tome. Nešto svjesno, nešto nesvjesno. I sami roditelji svoju djecu uče kako da budu pragmatični i lakše dođu do cilja. Bez ikakvih skrupula, dakako. Zaboravljaju da pri tome gube svoj autoritet i uzor u koji su se djeca ugledala. Uzori im postaju oni koji nose dobra odijela i voze skupocjene automobile. Identificiraju se sa njima. Realnost je zamijenjena imaginacijom, pukom željom. Ne pita se kako su došli do novca i kako su stekli imovinu. Otuda i ne čudi ovoliki broj kriminalaca i ubistava. Bez sumnje, ono materijalno je sada itekako važnije od onog duhovnog, onog što čovjeka izdvaja od životinje. Novac je postao važniji od morala i pravde. I ne samo pojedinci, cijela društva streme tom cilju, cilju bez svrhe. Ne zaboravimo upozorenje Lava Tolstoja : "Države kršćanskog svijeta ne samo da su dostigle nego su u naše vrijeme i prekoračile granice koje su dostigle antičke države prije nego su propale". Ljudi su u trci za novcem postali ostrašćeni. Na to ih doduše tjera i samo društvo. Ne prezaju da se služe pogrješnim sredstvima. I, nadasve, zanemaruju odgovornost pred Bogom. Zaboravljaju da će za svoja djela pred Bogom odgovarati. Oni koji toga nisu svjesni izgubili su vjeru. Stoga, pomozimo im da je pronađu, i to ličnim primjerom. Jer, samo tako kroz pojedinačni interes koji je u skladu sa Božijim zakonom moći ćemo ostvariti i interese države i društva. Ono odveć lično odbacimo, odbacimo loše misli, sumnje, tuđa ponašanja. Djelujmo nesebično u ime Gospodara. Zar bereket nije u timskom djelovanju?. Udružimo se na način indijske mudrosti: "Kap vode kad padne na usijano gvožđe ispariće. Isto kap, ako padne na lotosov cvijet, blistaće kao perla, a ako padne na školjku, postaće biser. Tako i čovjek postaje ono s čim se udružuje". Udružimo se sa onima koji dobra djela čine. I, molimo Gospodara da nas učini od onih koji će se nesebično žrtvovati za dobrobit zajednice.